Jednom izgubljeni genetski kod teško je vratiti

Biljni genetski izvori čine biološku osnovu za svjetsku prehrambenu sigurnost te predstavljaju izvor koji poljoprivrednici i oplemenjivači bilja koriste za unapređenje kvalitete i visine prinosa. U Hrvatskoj postoji Nacionalni program očuvanja biljnih genetskih izvora čiji je cilj doprinijeti razvoju sigurnosti prehrane, održive poljoprivrede i bioraznolikosti.            

"Svjedoci smo da dolazi postepeno do gubitka vrijednog genetskog materijala. Upravo s ciljem da se sačuva ta naša vrijednost stvorena su povjerenstva i radne skupine za različite biljne vrste. Unutar svake te skupine provode se različite aktivnosti, prikupljačke ekspedicije i različita sustavna istraživanja u cilju očuvanja tih biljnih genetskih izvora", rekla je dr. Martina Skendrović Babojelić iz Zavoda za voćarstvo Agronomskog fakulteta u Zagrebu.

"U Nacionalnom program čuvanja starih sorti, uzimaju se određene plemke, koje se kaleme na podlozi, na određenim mjestima. Zatim se morfološki promatra koji je sortiment u pitanju. Kada se identificira sorta, ona se razmnožava i čuva na nasadima", pojašnjava mr. sc. Ivica Šnajder s Veleučilišta u Požegi. 

Bitna je raznolikost sorti

Prema riječima našeg sugovornika, jednom izgubljeni genetski kod jako je teško povratiti što je za potrebnu bioraznolikost pogubno. Raznolikost sorti je bitna kako ne bi došlo do izumiranja kompletne biljne vrste.   

"Primjerice, u Irskoj je zavladala velika glad u 19. stoljeću, iz prostog razloga što je uzgajana jedna sorta, ili nekoliko sorti krumpira. Došla je bolest plamenjača koja ga je uništila i nastupila je glad. Oko 1,5 milijuna ljudi je umrlo, a 1,5 milijuna ljudi se iselilo. Da se to ne bi dogodilo, potrebno je čuvati genetski kod, da uvijek možemo iznova obnoviti ga i posaditi nove voćnjake", ističe Šnajder.

Kada je riječ o voćnim vrstama, na pojedinim područjima Hrvatske postoji velik broj zapuštenih starih stabala. Upravo je sprječavanje njihovog odumiranja jedan od zadataka Nacionalnog programa.

Programu doprinose i voćari entuzijasti

"Uzimanjem plemki pojedine sorte mi vrlo lako cijepljenjem stvorimo novu sadnicu i na taj način sačuvamo taj genetski izvor, ta vrijedna svojstva pojedine sorte. Sadnjom takvih sadnica u jedne vidove različitih kolekcijskih nasada mi u stvari održavamo taj genetski materijal", pojašnjava Skendrović Babojelić. 

Nacionalnom programu očuvanja biljnih genetskih izvora dosta doprinose i voćari entuzijasti. 

"U suradnji s njima smo došli do značajnog broja tih plemki i sada smo mi i kolege u Hrvatskom centru za poljoprivredu hranu i selo, stvorili kolekcijske nasade starih sorata jabuka i krušaka, gdje nastojimo provoditi sustavna znanstvena istraživanja kako bi zajednički doprinijeli Nacionalnom programu Republike Hrvatske", pojašnjava Skendrović Babojelić. 

Svaka radna skupina u Nacionalnom programu očuvanja biljnih genetskih izvora ima svoj dio posla, ali za postizanje konkretnih rezultata potrebno je i dosta vremena. 

Potrebno dugo razdoblje da bi došli do rezultata

"Nama su vrlo interesantne te Ex situ kolekcije, ti kolekcijski nasadi. Kod nas u voćarstvu je to malo teže očuvati s obzirom na to da je riječ o višegodišnjim vrstama. Mi dok bi došli do stvarnih nekakvih podataka mora proći pet, deset pa i 15 godina da bi postigli neke rezultate koji bi imali primjenu", rekla je Skendrović Babojelić. 

U nekim susjednim zemljama članicama EU slični programi se primjenjuju i preko deset godina.  

"Nakon 2000. godine postojali su europski projekti koji su obuhvaćali južnu Europu i radili na očuvanju biljnih genetskih izvora. Hrvatska je to počela financirati 2007. godine i onda je to bilo financirano do 2010. godine. Nakon toga je došlo do prestanka financiranja, iz raznoraznih razloga i ponovo 2013./14. je uspostavljen taj nacionalni program", pojasnila je Martina Skendrović Babojelić. 

Republika Hrvatska, da bi za budućnost sačuvala svoja prirodna bogatstva, nastavit će razvijati Nacionalni program očuvanja biljnih genetskih izvora koji svakako doprinosi bioraznolikosti.