Dajte da igramo na istom terenu kao Španjolci i Turci - kvalitetom voća dobit ćemo utakmicu!

Prva asocijacija vezana za mandarine je dolina Neretve, dok na spomen jagoda, najprije pomislimo na Vrgorac. No, prije 12 godina, diplomirani ekonomist, Niko Kapović, proizvođač mandarina iz Opuzena i vizionar, u neretvanskom je kraju prepoznao i potencijal za uzgoj tog voća.

Zahvaljujući njemu, danas je ondje pod jagodama već 30 hektara. Uz prinos od 50 do 60 dkg po stabljici, milijun i 200 tisuća sadnica godišnje daje 500 do 700 tona ploda.

Iako su istraživanja pokazala da su vrgoračka i neretvanske po kvaliteti jednake, na tržištu si nisu konkurencija, jer dozrijevaju u različito vrijeme.

"Dok sam, od 2001. godine, radio u Konzumu, prvotno smo otvorili otkupni centar u Vrgorcu, gdje smo kupovali jagode, ali i breskve, nektarine, stolno grožđe, lubenice, mladi krumpir... No, problem su bile količine", otkriva nam. Naime, tamošnji proizvođači navikli su sami svoje voće i povrće staviti u kombi te odvesti u Split, Šibenik, Zagreb. S ljudima koji su navikli, direktnim, kombi-načinom prodaje osiguravati tržište za svoje proizvode bilo je teško ostvariti kooperativne odnose.

"Uspjeli smo otkupiti znatno manju količinu od one koju smo trebali. Upravo stoga mi je sinula ideja da s njihovim uzgojem krenemo i u dolini Neretve“, prisjeća se naš sugovornik.

Razlike nema, a nisu konkurencija vrgoračkim jagodama 

Prije 12 godina uspio je, kaže, nagovoriti jednog kooperanta da ih na površini od samo dva hektara, počne uzgajati. Tom su poslu pristupili vrlo ozbiljno te su, za potrebe detaljne analize, angažirali i Institut za jadranske kulture i melioraciju krša iz Splita.

"Kako bismo vidjeli koje su lokacije pogodne, a koje ne, jagode smo posadili na nekoliko parcela, od Metkovića, do ušća Neretve i Ploča. Neke mikro lokacije nisu se pokazale dobrim te smo na njima odustali od uzgoja", navodi. Željeli su, također, utvrditi i imaju li proizvod kojim mogu konkurirati na tržištu te je Mira Radonić napravila usporednu analizu neretvanske i vrgoračke. Stručnjaci iz Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša sami su odradili prvu, drugu, treću i četvrtu berbu. Analizirali su omjere šećera i kiselina, te boje, suhe tvari itd. 

"Nakon godinu dana rezultati su pokazali da između naše i izvrsne vrgoračke nema razlike, osim one u nijansama boja i to samo u prve dvije berbe, što je logično, budući da Vrgorac ima hladnije noći“, pojašnjava naš sugovornik. 

Prisjeća se kako su uzgajivači iz Vrgorca na početku bili skeptični prema njegovoj ideji, a neki se osjetili i ugroženima.

"Bilo je onih koji su mislili da će jagoda iz doline Neretve ugroziti njihove proizvođače. Govorili su nam – 'Imate mandarine, zimske kupusnjače, rajčicu, pa pustite nama jagodu''. No, tržište takve argumente jednostavno ne uvažava", priča nam. 

Krenuli su u uzgoj te danas, 12 godina od prvih nasada, imaju proizvodnju na tridesetak hektara, koja je na razini proizvodnje na području Vrgorca. Ipak, jedni drugima nsu konkurencija na tržištu, jer neretvanska, zbog podneblja, ima 10 do 15 dana raniju zriobu. "Sada se mi i uzgajivači s vrgoračkog kraja dopunjujemo, čime se smanjuje potreba za uvozom, a količina koju proizvedemo ne može biti tolika da ju Hrvatska ne može potrošiti. Čak ni lani, kada je prinos bio rekordan, nije ih bilo dovoljno da se pokriju potrebe domaćeg tržišta“, kaže pokretač proizvodnje tog voća u dolini Neretve.

Ipak, ističe kako između vrgoračkih i neretvanskih proizvođača postoje razlike i to u omjeru proizvodnje u plastenicima i na otvorenom. 

"Vrgorac ima preko 80 posto proizvodnje u plastenicima, dok ljudi iz doline Neretve, generalno, vrlo teško usvajaju plastenike. Ovdje se proizvodi i po 3 do 4 tisuće tona rajčice, ali čitava proizvodnja je na otvorenom, dok, primjerice, susjedna Hercegovina, ima sto posto plasteničku proizvodnju te oni ubiru rajčicu po znatno većim cijenama nego Neretvani", objašnjava dodajući da je isti slučaj i s jagodama. Dok se u Vrgorcu čak 85 posto proizvodnje odvija u plastenicima, Neretvani, nakon deset godina, imaju samo 10 posto takve proizvodnje.

I uzgajivači, a i kupci, smatra, često pogrešno misle da je uzgoj na otvorenom zdraviji, no to, kaže, nije tako. 

"Plastenik je zaštita, nema atmosferskih neprilika, nema kiše nakon koje se, primjerice, rajčica mora prskati, nema bure, nema juga, ne lomi se list...", napominje. Ipak, kada je riječ o malom broju plastenika, kod nas, navodi, postoji i objektivan problem. Naime, Neretvani sade jagodu između redova mladih mandarina, kako bi se tlo iskoristilo tijekom tri do četiri godine, dok ne dođu plodovi mandarine i u takvim je slučajevima uistinu teško napraviti plastenik. 

Rekordna 2020. neće se ponoviti ove godine

Na jednom hektaru ima oko 40.000 sadnica jagoda, a prinos je oko 20 tona po hektaru. No, dok u Vrgorcu rijetko tko ima parcelu od jednog hektara, uz Neretvu takve parcele nisu rijetkost.

"Lanjska je godina, po prinosue koji se kretao i do kilograma po struku, bila rekordna, dok će ove godine biti dobro ako se dostigne i do pola kilograma po struku, jer jagoda nema lisnu masu kao lani. Najesen je lošije radila, a i ova hladnoća ju je malo zdrmala, pa je teško očekivati prinos veći od pola kilograma", otkriva. To znači da bi prinos, na 30 hektara pod jagodom, u dolini Neretve, ove godine mogao biti između 700 i 800 tona, dok se na području Vrgorca očekuje oko 600 tona. No, zbog manje ovoga voća na tržištu prošlogodišnja je otkupna cijena od 18 kuna ove godine podignuta za dvije kune.

Slijedeći tradiciju svog rodnog kraja, Niko Kapović je, još kao student, nastavio posao kojim su se, bavili njegovi roditelji.

"U našoj je obitelji uzgoj mandarina dugogodišnja tradicija, no značajnije nasade podigli su 1971. moji roditelji. Tada sam se i ja uključio u taj obiteljski posao, kojim se bavim sve do danas. U međuvremenu sam radio u PPK Zagreb, PPK Neretva te u Konzumu, a nakon odlaska u mirovinu, 2014., radim na svom OPG-u“, kaže nam.

S uzgojem mandarina obitelj je, prisjeća se, počela na površini od samo pola hektara, a nakon podjele zemlje bivšeg kombinata Neretva Opuzen, proizvodnju su proširili na površinu nešto manju od dva hektara. Danas na svom OPG-u uzgaja mandarine novijeg sortimenta. Riječ je, kaže, o najranijim sortama, a odabir nije bio slučajan.

Uz oko 2.400 hektara, na kojima je  zasađeno preko 2.200.000 stabala mandarina, u dolini Neretve je, prije 12 godina, počeo i uzgoj jagoda.

Još od 2001. detaljno prati stanje na tržištu te je uvidio da je za uzgajivače u dolini Neretve. najbolja upravo rana koja se bere krajem rujna i tijekom listopada, a polovinom studenog berba završava. "Upravo je to vrijeme idealno za prodaju naših mandarina, jer nakon toga na tržište počinju dolaziti španjolska naranča te klementina iz Italije i Španjolske", kaže vlasnik OPG-a na kojemu je oko 2.000 sadnica mandarine. Prinos mu se kreće od 40 do 50 tona, a u punoj rodnosti 80 tona. 

Zastupljene su dvije nove sorte ichumare i iwasaki. Ova druga je u neretvanski kraj došla prije sedam godina, preko prijatelja iz Španjolske, a glavna joj je karakteristika to što, znatno prije, od bilo koje druge sorte, ostvari omjer šećera i kiselina. 

Neretvanske mandarine kvalitetom "tuku" svjetsku konkurenciju

Vrijedni ljudi iz doline Neretve, koji se desetljećima tradicionalno bave uzgojem agruma, niti za vrijeme bivše Jugoslavije, baš kao ni danas, nisu se plašili konkurencije, jer upravo su im otkupljivači iz inozemstva priznali – neretvanske mandarine su najbolje na svijetu.

"Uvoza je uvijek bilo, iako je u vrijeme socijalizma vrijedila zabrana uvoza mandarina do prvog mjeseca, pa smo mi, domaći proizvođači, mogli postizati bolje cijene", podsjeća, ali napominje da je kvaliteta oduvijek bila takva da konkurencija, koja može ugroziti naš proizvod, ne postoji. Kada je riječ o poticajima, kaže da su oni više simbolični, obično pokriju cijenu zakupa.

"No, uzgajivači iz doline Neretve poručuju – 'Omogućite nam samo da igramo na istom igralištu, kao Španjolci i Turci, a mi ćemo kvalitetom dobiti svaku utakmicu!'", kaže Kapović podsjećajući da su upravo uzgajivači mandarina iz doline Neretve prvi u bivšoj Jugoslaviji dobili Global G.A.P. certifikat. To im danas uvelike pomaže pri plasmanu proizvoda na uređena tržišta Austrije, Švicarske, Belgije te sjeverne Europe.

Prisjeća se i vremena kada su se mandarine iz doline Neretve izvozile po nižim cijenama od onih koje su se mogle postići na domaćem tržištu, jer se to smatralo investicijom za buduće količine koje su se planirale proizvesti, a riječ je o količinama koje, ni znatno veće tržište bivše države, nije moglo "progutati". 

U punoj rodnosti prinos bi bio oko 100 tisuća tona, no rekord još uvijek drži 2010., kada je prinos bio 85.000 tona, dok se u posljednjih 10 godina vrti oko 35 do 45.000 tona godišnje.

"Mudro je bilo okrenuli se proizvodnji za izvoz, jer se taj potez, u konačnici, pokazao kao pun pogodak. Na popisu zemalja u koje danas izvozimo su Slovenija, Srbija te BiH, zatim Austrija, Ćeška i Slovačka, a u zadnjih par godina krenuli smo i prema engleskom te nizozemskom tržištu. Neretvanska je danas u Europi poznata i priznata kao mandarina kojoj nema konkurencije“, kaže naš sugovornik. 

Ipak, ističe da je hrvatske proizvođače skupo koštao prekid izvoza na ogromno rusko tržište. Nakon ulaska u EU, s uvođenjem sankcija prema Rusiji, mi smo pali na koljena. Našli smo se, priča, u situaciji da nakon 30 godina imamo višak mandarina jer je odjednom nestalo tržište koje je gutalo desetak - dvadesetak tisuća tona, a otkupni centri se, ni do danas, nisu organizirali.

Sada se mi i uzgajivači jagoda s vrgoračkog kraja dopunjujemo, čime se smanjuje potreba za uvozom.

S Rusima je, otkriva dalje, bilo lako surađivati. Oni su dolazili svojim kamionima - tovari, plati i vozi. Radi li se za zapadnu Europu, s tim poslom treba živjeti 24 sata, ne smije se dogoditi da šleper ne stigne u Berlin, jer je, primjerice, zatvoren Maslenički most ili slično, jer se plaćaju penali. "Pa ljudi, stoga, bježe od tog tržišta i okreću se tradicionalnim zemljama iz okruženja“, pojašnjava naš sugovornik.

Najsjevernija smo točka na kojoj se uzgaja 

Pitate se zašto je neretvanska mandarina kvalitetom toliko iznad konkurencije? I na to pitanje ima precizan odgovor.

"U odnosu na mandarine konkurenata, naša ima znatno više soka. Naše se plantaže, naime, nalaze na najsjevernijoj točki na kojoj se ona uzgaja", objašnjava dodajući da to ima svoje prednosti, ali i negativne strane. Jedna od njih je što se svakih 10, 15 ili 30 godina dio stabala smrzne zbog prevelike hladnoće, a iz istog razloga zna izostati i poneka berba. S druge strane, postoje i velike prednosti ovog položaja koji doslovno leži na vodi. Kada se spomenu agrumi, prva asocijacija je pijesak i suša, što je u pravilu točno. Primjerice, Španjolci imaju problem s vodom za natapanje, a isti problem muči i turske proizvođače mandarina.

"Dok naša neretvanska leži na slatkoj vodi i upravo to je razlog što imamo preko 40 posto soka. Primjera radi, EU je prije ulaska Hrvatske, smanjila kvotu s minimalno 35 na samo 33 posto soka, no i to je za mnoge proizvođače teško dostižan cilj“, kaže vlasnik plantaže.

Ističe kako je, osim količine soka, druga bitna karakteristika i omjer šećera i kiselina, a i po tome smo u prednosti pred konkurencijom.

"Naša zrioba dolazi 25 dana ranije. Naime, upravo zato što smo sjevernije, biljke se 'požure', kako bi sazorile prije dolaska zime te vrlo brzo dobivaju boju", navodi i pojašnjava da kada je temperatura dan i noć preko 15 stupnjeva Celzijusa, pretpostavimo noću 7 C, a danju 25 C, to su idealni uvjeti pri kojima mandarina brzo žuti, brzo dobiva šećer, a kiseline polako padaju te se postiže dobar omjer 1 : 8 ili 1 : 8,5, što je izuzetno kvalitetno.

"Španjolska i Turska su južnije te njima zbog velikog utjecaja mora, taj efekt dan-noć, dolazi 25 dana kasnije, kada kiseline već znatno padnu, te se ne postiže omjer šećera i kiselina koji imamo, ovdje, u našim plodovima“, pojašnjava vizionar zahvaljujući kome je dolina Neretve danas uspješna i u uzgoju jagoda.