Vinogradar i vinar iz Železne Gore

Obiteljsko gospodarstvo na kojem žive Alojz i Tatjana Tomšić sa svojke dvije kćeri - Barbarom (12) i Antonijom (11) - danas je naglašeno poljoprivredno, okrenuto vinogradarstvu i vinarstvu u kojem obitelj traži svoju današnju i buduću egzistenicju, na Alojzovoj očevini na kojoj su njegovi roditelji podigli petero djece.

Uz zemlju je ostao samo Alojz, braća su se razišla svatko za svojom sudbinom, a od stare obiteljske kuće ostala je samo na zidu požutjela fotografija u kušaonici vina koju su Tomšići počeli nadograđivati, uređivati, da bi primili - kako Lujz (tako ga zovu sumještani u Železnoj Gori) kaže - barem dva autobusa gostiju pod krov.

Davdesetak je godina prošlo otkako je Alojz zasadio svoj prvi kvalitetan vinograd, onako, usput, jer bavio se i autoprijevozništvom i tovom bikova... Danas tek sporadično koristi kamion koji mu je ostao. Stočarstom se više ne bavi, sva su obiteljska pažnja i rad okrenuti - vinogradima i podrumu.

800 PO MAKADAMU

No, kako je gospodarstvo podignuto na ne baš pristupačnom mjestu u Železnoj Gori, udaljeno od asfaltne ceste oko 800 metara, Alojz je prošle godine iz sustava mjera za razvitak seoskog prostora uspio dobiti podršku Ministarstva poljoprivrede, u čak dvije kategorije.

Dva puta po 200.000 kuna dobio je programske potpore za poboljšanje infrastrukture i za cjelovito opremanje vinskog podruma, no, taj je novac tek manji dio od ukupne vrijednosti investicije teške barem tri milijuna kuna kojom bi se ponuda obiteljskog gospodarstva zaokružila od uzgoja grožđa do njege i flaširanja ili buteljiranja vina.

PET PLUS ZAKUP

- Imamo vlasititog nasada na oko pet hektara, ali obrađujemo i vinograde na zakupljenim površinama, nešto i u kooperaciji s malim vinogradarima... Moj je plan proizvodnju zaokružiti na oko 100.000 litara kvalitetnog vina godišnje.

Nije to neostvarivo, to je količina u kojoj se mora naći uravnotežen uzgoj sorti koje imamo... Imamo rajnski rizling, sauvignon, pušipel, graševinu, chardonnay, žuti muškat, zeleni silvanac... Lani smo zasadili nešto cabernet sauvignona jer u njegovanju vina prema zahtjevima tržišta treba naći pravu mjeru. Najveći dio naše proizvodnje su plemenite mješavine, sljubljenih nekoliko sorti, premda bi bilo bolje da smo samo na čistim sortama, ali nemoguće je zanemariti zahtjeve tržišta.

ZAGREB NAS POZNAJE

- O plasmanu vina brinem sam jer nema tu više velikih problema. Pravilo je staro - dobra roba uvijek nađe kupca, ili obrnuto. Ponekad, kad dođem u Zagreb, imam dojam da nas - kao u nekom malom selu - svi sve poznaju! Ma kaj poznaju!? Znaju svi gdje je tko od nas, na kojem položaju, kakva vina njeguje, za međimurske se vinare sad već jako dobro zna na tom velikom tržištu, u Zagrebu više nema boljeg ugostiteljskog objekta koji bi si dopustio luksuz da nema naše vino. Javlja se nova potražnja, pije se sve više dobrog vina.

Evo, bili su dečki u Austriji na skijanju i zamislite: kad se naruči pivo, konobar se niti ne lecne, donese, hiti na stol i gotovo. Ali vino, to je tamo već druga priča. Vino se služi ceremonijalno, uz punu pažnju konobara, samo - jedan deci je četiri eura!

KVALITETA PRIMARNA

- Znate što to znači? To znači da si ni mi tu više ne možemo dopustiti ništa ispod stvarno visoke kvalitete vina, od stolne mješavine do predikatnih vina. Sve mora biti vrhunski odnjegovano.
Plan na 100.000 litara godišnje proizvodnje nije napravljen napamet. Mi zapošljavamo dva radnika izvan obitelji. Bit će još jedno radno mjesto, za sezonu se angažiraju sezonci, makar je do dobrih ljudi za vinograd teško doći. Ako je čovjek korektan prema sezonskiim radnicima, njih uvijek ima, makar je danas sve manje ljudi vičnih radu u vinogradu, s tradicijskim znanjem i poznavanjem vinograda... Imamo nekolicinu žena koje nam pomažu, sve su tu domaće, vrijedne žene, umješne u svakom poslu...

Zato je tih 100.000 litara mjera koja se za moju obitelj može uzeti kao temelj pristojne obiteljske egzistencije i ne treba širiti proizvodnju unedogled. Treba naći ravnotežu između proizvodnje u vinogradu, kvalitetne njege u podrumu i sve imati pod kontrolom - od prvog do zadnjeg litra. Samo to garantira primjereno visoku kvalitetu vina, prođu na tržištu. Manje-više, svaki je od dobrih vinara sam svoj brend, makar je s našim tradicijskim vinom pušipelom napravljen korak naprijed, pa sad moramo ne samo naša vina plasirati na šire tržište, nego i doma stvarati uvjete da se ljude ugosti, da ih se u primjerenim uvjetima ponudi čašom vina, našim domaćim specijalitetima.

KUŠAONICA I KRAJOLIK

- Kušaonica vina je pod krovom, ispod je podrum koji se sad oprema i preuređuje. Želim stvoriti uvjete da bismo mogli primiti dva autobusa ljudi. Možda onih ljudi koji već znaju naša vina, a sad bi i došli uživati i u našem krajoliku, u pogledu na naše vinograde...

Naše su cure još male, tko zna kamo će krenuti u životu, odlikašice su, dobro im ide škola. Ako bi koja krenula prema struci, prema vinarstvu, vinogradarstvu, do agronomije možda, to bi bilo idealno, ali djeci danas nemamo pravo crtati put. Sama moraju odlučiti. No, svejedno - u objektu koji je podignut ima mogućnosti za uređenje i desetak soba. Znači, ako se obitelj tako organizira - opet je nešto novo pred nama. Idealno bi bilo da imamo i smještaj za makar jedan autobus ljudi, ili nas nekoliko skupa, koji imamo kušaonice i mogućnost ugošćavanja većih skupina, da smjestimo stotinjak gostiju na nekoliko dana...

SVATKO SVOJ POSAO

- No, ne stigne se biti na sve strane. Svaštarenje nije dobro. Gorice traže svoje, podrum traži svoje. Ako se to ide širiti na ugostiteljske sadržaje... Zato mislim da je dobar način na koji smo se razvijali, ali ne možemo svi sve raditi.

Evo, za programsku potporu Ministarstva poljoprivrede nisam imao kad sam pisati programe, planove... Napravila mi ih je razvojna agencija ČAKRA. Je, istina je, to košta, ali nitko ne zna sve sam napraviti. Normalno je da se takva pomoć pojavi, nikome ne bi trebalo biti žao za novac ako se naiđe na korektnu uslugu i znanje koje stvarno omogućava da se u goricama i podrumu sam bavim svojim poslom, a da ono što mi treba, a ne mogu sam, napravi netko drugi.
Danas se od nas traži da podižemo tehnološku osnovicu svoje proizvodnje, ne samo u vinogradima, nego i tu, u podrumu. Treba imati manipulativni prostor, skladišni prostor s klimom, uređajima, primjerice - samo punionica kakva mora biti stoji između 80 i 90 tisuća eura...

INVESTICIJSKA ROBIJA

- Od gospodarstva moga oca koje je bilo tradicionalno starinsko gospodarstvo do ovog danas zapravo je punih dvadeset godina investiranja. Sve što se postavlja prema današnjim kriterijima za poljoprivredu, posebno za nas u vinogradstrstvu i vinarstvu, traži ozbiljno promišljanje

investicija, planiranje, odmjeravanje... Znam da ljudi misle - baš je lijepo u goricama. Je, kad se dođe u berbu i za pun stol, ali posla ima 365 dana u godini! Ponekad mislim - kad sam počeo s autoprijevozništvom, dao sam 20.000 maraka za kamion, i to ne loš kamion, i bio sam - obrtnik! Ili, ako hoćete biti ugostitelj - najlakše je uzeti objekt u najam, pa idemo... Ali ovaj naš posao... To je za većinu iz moje generacije vinogradara najmanje dvadeset godina robovanja investicijama. Mi nismo u djelatnosti koja se može u samo jednoj generaciji razviti do vrha.

Starih vinograda - to vam je najbolji dokaz - danas više ni nema. Imamo nove nasade, a vinograd se sadi, pa tri godine nema ničega, onda je idućih deset ili petnaest godina potrebno za amortizaciju, onda se još do 15 godina taj vinograd može eksploatirati. Na obnovu također treba misliti odmah, treba doći do ritma u kojem se vinogradi pri kraju vijeka obnavljaju u tri godine po jednu trećinu, da nema prekida proizvodnje i poremećaja. To je posao koji ide kroz više generacija, ali i više generacija može imati koristi.

DA SE JOŠ JEDNOM RODIM...

- Znam što hoćemo, kamo idemo, jasan mi je cilj: mi svaki dan sve moramo poduzeti da kvaliteta našeg vina bude na najvišoj razini. Predikatna vina su isplativija, ali njihova njega ne ovisi samo o nama. Tu i Bog ima nekaj za reči i nije svake godine moguće dobiti predikat. Zato treba biti prepoznatljiv u širokom rasponu kvalitete, pa se onda može - do neke mjere - ići i na količine koju ovakvo obiteljsko gospodarstvo može u svom maksimumu dati. S izbornom berbom graševine u Kutjevu (a tamo je graševina doma) smo uzeli srebro! Sad priznajte - u Kutjevu za graševinu dobiti srebro, to je ipak nešto.

S druge strane, pušipel kao naš robna marka dobra je stvar, samo istina je i to da smo odabrali najtežu varijantu. To je ipak naša autohtona sorta. Kad sam bio dečec, u Međimurju se uglavnom brao rizling i šipon. Bilo je i dosta zelenog silvanca. Čak ga je i forsirala zadruga, samo što je sorta neotporna na smrzavicu, pa je to presudilo da je skoro nestao. Ovako, pojedinačno, sačuvali smo ga, lako se prodaje. Stari zagrebački vinski šmekeri rado ga se sjećaju, samo ga struka ne obožava. Nije dobra za starenje, ali je blago lijepo vino. Nema agresivnih nota, pa je mnogima baš po ukusu.

NEĆU MREŽE

- Teško ga je zaštititi. Niti mreže ne pomažu, a ja sam u načelu protiv mreža. Kradu sunce grožđu, pa je jedini način da se osiguramo od štete od tuče, mraza - osiguranje! Dogodi se tuča svakih nekoliko godina, što možemo. Treba imati osigurane gorice jer s mrežom se dvaput krade vinogradu - prvo je to veliko ulaganje, a onda mreža krade sunce grožđu. Mučimo se, radimo, meni je najvažnije - naša djeca neće u život morati krenuti po trnju.
Marijan Belčić