Stjepan Vučemilović: Butelja vina 10.000, a hektar vinograda 500.000 eura

Francuska pokrajina Burgundija ima više vinograda nego cijela Hrvatska, ali tamo je gotovo nemoguće pronaći zapušteni vinograd. Nemoguće, ali to je, ipak, donekle uspjelo Stjepanu Vučemiloviću poznatom zadarskom arhitektu i pasioniranom vinaru.  "Cijeli dan u Burgundiji pokušavam pronaći nekakav zapušteni vinograd kao što je to kod nas, nažalost, vrlo često. I uspio sam unutar tog neprekinutog niza vidjeti jedan neobrađeni, ne znam je li i zapušten, površine možda 1.000 do 2.000 metara četvornih. Inače sam dobio informaciju da u svakom selu postoje solidarne zadruge u kojima, u slučaju da jedan član ima zdravstvenih ili nekih drugih problema, ostali zadrugari obrađuju njegov vinograd," napisao je Vučemilović u svoj knjizi Putopisne paralele – Od Cerodola do Burgundije.

Zaustaviti američkog cvrčka ili krčiti vinograde?!

U toj zanimljivoj knjizi koja je ovih dana po prvi put predstavljena javnosti Vučemilović na originalan način uspoređuje vino, arhitekturu, kulturnu baštinu i turizam u spomenutoj francuskoj pokrajini s našom zbiljom, konkretno sa stanjem u zadarskom kraju i Sjevernoj Dalmaciji.

Uređivanje  vinograda u Burgundiji  ima veze i sa američkim cvrčkom koji je  tamo prisutan već 60 godina. Radi se o opasnom štetniku, prijenosniku bolesti zlatna žutica ili fitoplazme, kako je naziva struka. Najčešće napada upravo vinograde Chardonnaya, koji su uz Crni pinot najzastupljeniji u Burgundiji gdje su očito pronašli rješenje protiv napada ove opake bolesti. "I američkom cvrčku očito se može stati na kraj. Po mojim saznanjima to je preventiva" piše Vučemilović. Treba mu uništiti staništa, a to su zapušteni vinogradi, a potom ga loviti. A za kraj uvijek možemo prskati učinkovitim sredstvima.

"Koliko sam vidio u Burgundiji, tamo nema staništa. A u Njemačkoj problem zlatne žutice i ne smatraju ozbiljnom prijetnjom jer jednostavno nisu dozvolili da se stvore uvjeti za razvoj ove opake bolesti", piše Vučemilović.

Nema prostora za cvrčka. A nema ni za požare! Kod nas je stigao tek nedavno i nisam baš siguran, nastavlja Vučemilović,  da smo pripremili kvalitetnu obranu. Osim krčenja vinograda u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Istri. A to nije obrana, to je poraz. Pouzdano znam da je stigao i u Dalmaciju. A kako i neće kad su nam polja i vinogradi zapušteni i obrasli u gusto raslinje. A to su upravo idealna staništa za američkog cvrčka, pojašnjava Vučemilović.

Rasprodane butelje od 10.000 eura

Obilazeći Burgundiju u društvu svoje supruge Jasminke i unuke Mije otkriva da se tamo vinogradi protežu od sjevera prema jugu u pet regija na ukupno 28.320 hektara. E, ali pazi sad! Puno lakše nego cvrčka i neobrađeni vinograd,  putopisac je pronašao butelje vina koje stoje i po više od 10.000 eura., ali i vinograd čiji je hektar procijenjen na 500.000 eura.  Nalazi se u regiji Vosne-Romanée  u kojem se, prema zapisima, proizvodi najbolji i najskuplji Pinot crni na svijetu.

Vinograd je površine oko 2 ha opasan kamenim zidom od pločastog kamena.  Na zidu se nalazi natpis kojim domaćin zamoljava posjetitelje da ne ulaze u vinograd i da čuvamo prirodu iz razloga što ovdje dolaze ljudi iz cijelog svijeta želeći vidjeti što to čini ovu mikrolokaciju tako čudesnom. Ispred zida je visoki kameni križ koji je čest motiv u vinogradima Burgundije za zaštitu od svih nedaća.

"Dugo promatram okom iskusnog vinogradara i vinara, pokušavajući odgonetnuti u čemu je razlika između tog vinograda i svih susjednih, i moram reći da nisam siguran da sam značajnu razliku uočio. Možda bi pomogla kemijska analiza tla“, piše Vučemilović i dodaje: Možda je nešto u zraku. Tlo je neizrazita crvenica pomiješana sa sitnim kamenom, uzgojni oblik Guyot-Poussard isti kao u gotovo svim susjednim vinogradima u kojima sam bio, razmak redova isti, razmak trsova isti, rezidba ista, opterećenje po trsu oko jedan kilogram grožđa, što je možda tek nešto manje nego u susjednim vinogradima. „I mislim da nisam otkrio tajnu zašto je u ovom vinogradu butelja vina deset tisuća eura, a u susjednim, isto respektabilnih, pedeset do sto eura i, što je još važnije, vina iz tog vinograda nema za kupiti jer je sve rasprodano, pa čak i ova berba, unaprijed. Jasno, i da ga i ima, ne bih ga kupio, ali bih ga rado kušao“, piše Vučemilović.

On je doznao da se hektar vinograda na grand cru pozicijama procjenjuje na oko pet stotina tisuća eura, za ovu poziciju se cijena ni ne zna.

Pitam se, piše Vučemilović,  je li to, uz izuzetan proizvod, ipak i moćan marketing, ali to su ipak prevelike brojke. Želio bih vjerovati da su to stvarne vrijednosti, ali bih isto volio da me netko iz struke uvjeri u taj fenomen. I doista sam provjerio na internetu da su cijene i veće od navedene. Tek sporadično se na mnogim vinima navodi da su pesticidi 0,00 i da je ručno brano, ponekad se naglašava i da se obrada vrši ručno i konjskom zapregom. Ne naglašava se posebno kao ekološki uzgoj. Ali isto tako osjećam se kad prođem kroz naše Ravne kotare i dođem u Nadinsko blato, gdje je više od 100 hektara vinograda u ekološkom uzgoju.

Prijedlog za blend Zadarske županije

Vučemilović se zalaže da se na razini grada Zadra ili Zadarske županije stvori blend (ili blendovi) vina u kojem dominira neka autohtona sorta s minimalno 51% (pa u demokraciji smo) uz dodatak kvalitetnih introduciranih sorti, ali isključivo iz vinograda s područja županije, i da to vino brendiramo kao vino našeg grada ili županije. Svakako treba uključiti sve relevantne struke u ovaj projekt (vinare, enologe, dizajnere, umjetnike, povjesničare, turističke djelatnike) kako bismo dobili kvalitetan konačni proizvod na opće zadovoljstvo kako turista koji dolaze, tako i ugostitelja, vinara i turističkih djelatnika. Bazne autohtone sorte su Maraština i Plavina, a za početak predlažem tri tipa vina: bijelo, crno i tradicionalno desertno vino prošek. Ostali sortiment svakako bi predložila enološka struka kroz projekt stvaranja blenda.

Za proizvodnju ovih vina bilo bi nužno utvrditi čvrste parametre (količina alkohola, šećera, kiselina, minimalan broj bodova na državnom zavodu), naziv koji karakterizira naš kraj, izgled i sadržaj dvodijelne etikete uz pomoć dizajnera, i originalni oblik boce uz pomoć našeg Muzeja antičkog stakla koji bi, bez sumnje, izradio interesantan prototip, a sama proizvodnja boca je rutinski posao staklarske industrije.

Jedna strana etikete pripadala bi gradu ili županiji, a druga proizvođaču. Svaki proizvođač, koji bi zadovoljio sve propisane parametre u kreiranju vina, stekao bi pravo na zajedničku etiketu i tada bi se njegov proizvod nudio na turističkim stranicama pripadajućih turističkih zajednica, postao prepoznatljiv i tražen u vinotekama, restoranima, suvenirnicama i sl. Ovaj projekt bio bi vrlo značajan za znatno bogatiju ponudu i produženje turističke sezone, konkurentniju cijenu vina u restoranu, zaradu proizvođača, konačnu promociju naše vinske regije i nadasve zadovoljnog gosta. Osim što znatno podižemo osobnost grada i regije, dobivamo još jedan vrlo originalan suvenir. I konačnu bitku s rodama i čapljama, kao i s primitivnom bižuterijom s Dalekog istoka, zaključuje Vučemilović.

Divlja gradnja pobrala  zadarske vinograde

Na predstavljanju knjige Putopisne paralele Od Cerodola do Burgundije, koja se odvijala u prepunoj zadarskoj Gradskoj loži, uz autora, svoja viđenja su iznijeli pisac predgovora i urednik knjige Nedjeljko Jusup, stručni recenzenti prof. dr. sc. Pavuša Vežić, dipl. ing. arh. Boris Morsan, prof. dr. sc. Edi Maletić, dr. sc. Vinko Bakija i sam autor Stjepan Vučemilović. "Ako će ovi zapisi iz Burgundije da bolje osmišljavamo vino i prostor, ispunili su cilj, rekao je poznati enolog i sveučilišni profesor Edi Maletić. On je istaknuo da se na našim prostorima loza počela saditi puno prije nego u Burgundiji gdje su je donijeli Rimljani. Na zadarskom području u Cerodolu  prije više od tisuću godina cijeli prostor zvan Draga Svetog Krševana  bio je prekriven vinogradima sve dok 70-tih godina prošlog stoljeća nije započela divlja gradnja. Vinogradi su uzmicali, divlja gradnja se širila, a što još nije zauzela zaraslo je u draču i kupinu.

Dva vina za cjelogodišnji turizam

Jedina vinova loza je ona u mladom vinogradu entuzijasta Vučemilovića koji na kraju svoje knjige zaključuje: "Tisuću godina veselja i truda u vinogradu obrala divlja gradnja, danas legalizirana. Ostalo tek nešto malo za divlje svinje i fazane“. Poznavajući ga on će ustrajati i, kao što reče urednik knjige Nedjeljko Jusup, nastaviti graditi, i saditi, čarobirati u svom vinogradu gdje uzgaja većinom domaće sorte, u  svom podrumu gdje proizvodi  višestruko nagrađivana bijela i crna vina, pjenušce i prošeke. Nastavit će putovati i pisati pa valja očekivati novi svezak putopisnih paralela, poručio je Jusup.

 U njima će Stjepan Vučemilović nastaviti dokazivati zašto u Burgundiji nije pronašao niti jednu krivo ugrađenu ciglu i kako to da vina u toj pokrajini postižu istu cijenu kao i naša, samo su burgundska u eurima, a hrvatska u kunama. Znači, naša 7,4 puta jeftinija.  Kako to da pokrajina koja nema ni more, ni rijeke, ni jezera, a ima samo dva vina Pinot i Chardonnay postiže cjelogodišnji turizam, dok kod nas vlada izrazita sezonalnost. Špica sezone ne traje niti puna dva mjeseca?!

Pitanja je još puno, a odgovor, zasad, samo jedan koji se nametnuo i kao zaključak nakon predstavljanja (i čitanja) knjige putopisnih paralela Od Cerodlola do Burgundije: Za razliku od Burgundije, gdje vlada sklad i u gradu i u vinogradu, kod nas se još uvijek  struka nedovoljno uvažava ni u kreiranju objekata grada, isto tako se još manje uvažava u kreiranju vina. O blendiranju, brendiranju i promidžbi da se i ne govori.  A tko ne ulaže u reklamu, govorio je otac automobilske industrije dobri stari Henry Ford, isto je kao da zaustavi svoj sat i misli da je time - zaustavio vrijeme!