Stipe Đuzel: Za uspjeh je važan kvalitetan konačni proizvod i zaokružena priča

"Prošla godina je bila nevjerojatno teška. Prvi lockdown se lakše prebrodio, jer je država odmah reagirala, zatim je došlo ljeto i ne baš sjajna turistička sezona, pa novo zatvaranje“, uvodi nas u priču o teškoćama prouzročenima pandemijom Stipe Đuzel iz Vinjana Donjih kod Imotskog, vinogradar i vinar koji posluje kroz svoj obrt ABA.

Prisjeća se kako su otkupili grožđe za stotinjak tisuća kuna, a dočekao ih je ponovni lockdown na koji država nije odreagirala. Kafići su bili zatvoreni, vinarije ne, no slabo se radilo.

Teško do sredstava

"Prodisali smo ove godine u ožujku i sada je dobro, ali financijske posljedice će se sigurno osjećati barem još sljedeće dvije godine“, nastavlja i dodaje da su se morali osobno zaduživati jer banke nisu htjele raspravljati ni o kakvom kreditiranju. "Moja banka, u kojoj sam 16 godina i nikada nisam niti lipe bio u minusu, prvo me jednostavno odbila, a nakon nekoliko mjeseci mi je ipak ponudila pomoć“, govori.

Do izvora financiranja putem HBOR-a je bilo nemoguće doći zbog nelogičnih uvjeta, pa smatra da je to bio čisti trik od strane države. A novci su bili itekako potrebni, na primjer, za naručenu ambalažu i brojne tekuće troškove.

Osim potpora za zapošljavanje, ništa drugo nije funkcioniralo, upozorava. "Nisam iskoristio potpore za pad prometa jer sam jedan od rijetkih koji nije upao u tu kategoriju, ali potpore za zapošljavanje su spasile stvar. Jedino što su kratko trajale. Ove godine su prepolovljene, ali još idu“, navodi.

Ističe problem zakupa državnog zemljišta kojeg u Imotskom ima stvarno puno, ali se ne rješava. Kaže i kako uvoz uništava domaću proizvodnju, da je put od polja do stola u Hrvatskoj jako težak i svatko tko kreće u poljoprivrednu proizvodnju mora toga biti svjestan. "Mi nudimo završni proizvod i uslugu, to ima smisla. Da prodajem grožđe, vjerojatno bih već bio u Irskoj“, naglašava važnost prerade.

Najviši vinograd u Hrvatskoj

Obitelj Đuzel se bavi vinogradarstvom i vinarstvom, dodatno otkupljuju grožđe i razvijaju turizam kroz vinsku kušaonicu. Obrt postoji unatrag 10 godina, prije su prodavali samo grožđe, a njihova prva berba za proizvodnju vina bila je 2015.

Imaju oko dva hektara vlastitih vinograda, u kojem pretežito uzgajaju autohtone sorte trnjak, vranac i kujundžušu, te merlot i chardonnay. Nasadi chardonnaya su na oko 700 metara nadmorske visine i radi se o najvišem vinogradu u Hrvatskoj. "Visoko je, ali nije nikada došlo do šteta od mraza, vegetacija zategne par dana i to je sve. Bio je problem 2017. kada je zaledilo cijelu Hrvatsku, to je bilo 23. travnja i radilo se o ekstremu“, prisjeća se.

Još jedna zanimljivost je trnjak koji se uzgaja u trokutu Imotski-Vrgorac-Ljubuški, autohtona sorta bez poznatog srodnika, pa je i porijeklo potpuno nepoznato. Daje vrhunska crna vina koja su danas izuzetno tražena, a bio je gotovo pred izumiranjem. Prije par godina nije postojalo sortno vino od trnjka jer je uvijek išao u kupaže, doznajemo od Stipe, inače diplomiranog inženjera agronomije i enologa.

"To su vina izrazito tamne boje koja mogu puno odležavati, moderna su, pitka, ali prava 'muška'. Ipak potpuno drugačija od dosadašnjih dalmatinskih crnih vina i publika ih je jako dobro prihvatila. Da bi okus bio vrhunski, potrebno je odležavanje 3-5 godina, prije tog vremena ga je šteta pustiti na tržište“, govori.

Radi se o premium vinima koja se pretežito plasiraju putem kušaonica, restorana ili direktnom prodajom, a najčešće ih konzumiraju stranci.

Velika potražnja za kujundžušom

Stipe je jedini zaposleni u obrtu, ali radi cijela obitelj, supruga i troje djece. Sin polazi Visoko učilište u Požegi, studira vinarstvo i planira nastaviti obiteljski posao. Ne planiraju neko veće širenje, maksimalno za 10-15 tisuća litara, da sve ostane unutar obitelji.

Danas je kapacitet njihove vinarije oko 30 tisuća litara, a širenje planiraju prvenstveno sortom kujundžuša jer je za njom velika potražnja. To je lokalna autohtona sorta imotskog vinogorja koja daje svježa ljetna lagana vina, pandam žlahtini, i plasman nije problem, naravno, u normalnim godinama. Kujundžušu otkupljuju i od kooperanata.

Po pitanju budućnosti su optimistični i vjeruju da neće biti većih problema u poslovanju ako ne dođe do novih zatvaranja.

Svrdlo za Guinnessa

Prošli su i na mjeri 6.2. Ruralnog razvoja za nabavku električnih bicikala koje će iznajmljivati turistima. Turistički angažman planiraju širiti na razne načine, a cilj poslovanja je u konačnici kombinacija vinarstva i turizma.

Turističke atrakcije koje ih izdvajaju iz mase su najveće svrdlo i park s 250 različitih vrsta visokih perunika. "Time je prostor oko vinarije dobio na atraktivnosti, ali se i produžuje sezona jer perunike cvjetaju već u svibnju“, kaže Stipe.

Najveće svrdlo na svijetu koje je upisano i u Guinnessovu knjigu rekorda, postavljeno je u dvorište Vinarije Đuzel nedavno. Ovaj eksponat, visok preko 15 metara, širok više od 10 metara i teži od četiri tone, dio je Etnografske zbirke strastvenog kolekcionara Petra Mustapića. Njegova zbirka proglašena je kulturnim dobrom Republike Hrvatske, a posebnu pažnju plijeni kolekcija raznih svrdla. 

Inače, punih deset godina najveće svrdlo na svijetu bilo je rastavljeno jer nije postojao interes za njegovu prezentaciju javnosti. Sada posjetitelji konačno mogu uživati u pogledu na ovu jedinstvenu atrakciju.