Najveći šoltanski vinogradar planira izgraditi prvu otočnu vinariju

Dabogda te Šolta dopala, stara je kletva kojom su dalmatinske matere prijetile svojim mezimicama u stare zemane (davno doba). Nije ni čudno jer je otok koji se s ponistre vidi bio poznat po proizvodnji vapna, a žene su u tom poslu odrađivale lavovski dio.

Danas ta rečenica ima sasvim suprotan predznak. To je mjesto možda jedno od najpoželjnijih turističkih destinacija na Jadranu, a nekoć opustošen krajolik zarastao u česminu i makiju, borovinu i bušak, pretvoren u prostrane maslinike i vinogorja slične onima na Poganskoj glavi i Bogočici pored Maslinice kojeg je otočni poduzetnik Robert Kalebić oteo kamenjaru pretvorivši sivca u papar i zamjenivši sa gotovo 140 tisuća trsova plavca, crljenka, dobričića, pošipa i merlota.

Od šezdesetak hektara koncesirane zemljišne površine, u sedam godina od početka "najma“ pod lozama se našlo dvadeset hektara. A kako je krenulo, do jučer izumrle otočne sorte bit će uskoro pravi rasadnik istih. Za dobričić se uvijek tvrdilo da je genetski predak malog plavca, najkvalitetnije dalmatinske sorte. Ako je onda dobričić otac, a crljenak mater, plavac je dobro odgojen sin. Još k tome teren nagnut prema jugu odnosno moru, omogućava veliku insolaciju idealnu za vinogradarstvo, što je bila i glavna vodilja Kalebića kada su tražili poziciju za vinograd.

Spašavanje autohtonog dobričića 

Istina, od pamtivijeka je slovila kao otok ribara i težaka, na kojem se nekada devedeset posto tamošnjih težaka i nadničara bavilo vinogradarstvom. Međutim, s vremenom loze su pale u drugi plan ili bar do ere Kalebića kojima je projekt šoltanskog vinogorja bio više lokalpatriotski odnosno spasiti od izumiranja autohtonu lozu dobričić. Naravno, dobroj ideji bio je "poguranac“ financijski aražman koji se za taj projekt nudio i to u opsegu od čak devedeset posto sredstava iz fondova EU. 

Međutim, cijenu proizvodnje poskupljuje činjenica da se grožđe u vino pretvara tek u Kutjevu.

"Sigurno pet šest puta godišnje vozimo grožđe na preradu. Sve sorte ne zriju u isto vrijeme, stoga su hladnjače uvijek u pogonu. Tek ubrano grožđe odmah se u optimalnoj temperaturi transportira put Slavonije što logično poskupljuje proizvodnju, pa već neko vrijeme planiramo gradnju vinarije, kušaonice i ugostiteljskog objekta na južnoj strani otoka između Donjeg Sela i Maslinice vrijedne nekoliko milijuna eura", otkriva.

Za to su im potrebne izmjene prostornog plana te bi tek onda mogli krenuli s realizacijom. "Mislim da po tom pitanju ne bi trebalo biti problema. Općinske vlasti u Grohotama i do sada su znale prepoznati sve dobre otočne projekte, pa će valjda i ovaj", kaže Kalebić navodeći da će se, što se tiče same investicije, kandidirati na vinsku omotnicu iz koje bi mogli doznačiti sedamadeset posto sredstava vrijednosti projekta.

Skupi transport grožđa iz Dalmacije u Slavoniju 

Njenom izgradnjom riješili bi ogroman problem. "Smanjili bi troškove i ubrzali proces proizvodnje s ciljem daljnjeg širenja površina pod vinogradima", planovi su Roberta Kalebića, iza kojih stoji cijela njegova obitelj.

Realizacijom projekta vinarije i kušaone dodatno bi obogatio turističku ponudu, jer gosti prvenstveno oni strani, uživaju u dobroj kapljici. Do sada nažalost, osim u restoranskoj ponudi, nisu imali mogućnost kušanja otočnog eliksira za kojeg je ova obitelj "pobrala“ brojna priznanja i nagrade.

Za dobro vino potrebno je poštovati sve norme. Od rezidbe do dobre kapljice.

"Upravo smo u fazi orezivanja vinove loze. Ona traje gotovo dva do tri mjeseca ovisno o radnoj snazi i vremenskim prilikama. Prve smo trsove počeli rezati odmah početkom godine i još traje", priča navodeći da nekolicina radnika i obitelj danima predano radi na pripremanju loze za proljeće. Važno je znati, istče, da se duljina lucnja određuje brojem pupova, a ne duljinom u centimetrima. Pravilno rezanje glavni je nositelj budućeg prinosa, a ostavljanje prevelikog broja pupčanih izbojaka s obzirom na vegetativnu snagu trsa, vodi ka njegovom daljnjem slabljenju i manjem prinosu.

"Stoga u ovom poslu trebamo dobro promisliti što ostaviti, a što baciti s trsa", ističe Kalebić, uvjeravajući nas kako je to u njegovom vinogradu, stvar rutine. Žene koje rade taj dio posla, efikasne su u tolikoj mjeri da jedna radnica može dnevno orezati preko tisuću trsova.

Kako bi sačuvao i "notu" obrade loze na starinski način bez žica  i svih drugih blagodati današnjice, ovi najveći šoltanski vinogradari, zasadili su određeni broj loza na južnim otočnim obroncima. Omeđenim maslinama i suhozidima tu namjeravaju provoditi tradicionalnu obradu i rezidbu kako bi u potpunosti sačuvali njihovu autohtonost i njegu loze na način kakav su provodili njihovi stari.

Divlje svinje i zečevi veliki su problem

Da sve ne bude idealno, pobrinula se divljač. Prvenstveno divlje svinje i zečevi. Dok jedni nagrizaju tek posađene trsove, drugi se slade njihovim plodovima. Stoga je u samim počecima sa čak osam kilometara mreže bio primoran zaštititi tek zasađeni vinograd. Sada je kaže, puno lakše, ali daleko od idealnoga. 

Kako bi cijelom projektu otočne zeleno modre brazde dao jedan novi štih, šoltanski poduzetnik uz rubne dijelove vinograda zasadio je masline u cilju čuvanja loza od posolice. Njihova velika i gusta krošnja glavni su vinogradarski "kišobran“, barem onih trsova koji se nalaze bliže moru.

Iz tog razloga, namjeravaju daljnju sadnju maslina uz rubno područje. Cilj im je dosegnuti brojku od 2.500 maslina što za sobom vuče i izgradnju uljare. A ona, uz one dvije već postojeće na otoku, bila bi dostatna za potrebe Kalebića i ostalih maslinara na otoku kojih je iz godine u godinu sve više.