Borba do posljednje kapi vina

Hrvatska ima vrlo povoljne prirodne uvjete za razvoj vinogradarstva i vinarstva te dugu tradiciju proizvodnje vina.

“Uvjeti su tako dobri da gotovo cijela Hrvatska može biti pod lozom. Nažalost, prema vinogradarskom katastru, imamo samo 32.500 hektara zasađenih tom kulturom. To je nedovoljno jer je na teritoriju Hrvatske prije pojave filoksere, koja je početkom prošlog stoljeća pokosila naše i europske vinograde, bilo gotovo 200.000 hektara vinograda”, ističe Vinko Milat, savjetnik Ministra poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva.

Stoga je i postavljen cilj da ulazak u Europskoj Uniji dočekamo sa što većom površinom pod lozom; plan je da njome bude zasađeno oko 40.000 hektara. Naime, nakon ulaska u EU neće biti moguća sadnja novih vinograda budući da Unija ima velike viškove vina te stimulira krčenje vinograda.

Treba znati i da su na ljestvici svjetskih proizvođača sve zastupljenija vina “novog svijeta” - SAD-a, Argentine, Australije, Kine, Južnoafričke Republike... Stoga će na tržištu Europe, koja je ujedno najveći proizvođač i potrošač vina, biti sve prisutnija vina iz ostatka svijeta, a ona su kvalitetom i cijenom vrlo privlačna prosječnom potrošaču. I zato je Europa prisiljena podići konkurentnost svojih vina. Iz godine u godinu nastaju sve veći viškovi vina, te se procjenjuje da oni iznose između 40 i 60 milijuna hektolitara ili oko 20 posto ukupne proizvodnje.

Trenutačno, primjerice, Kina - šesta zemlja po proizvodnji vina - podiže novih vinograda koliko ih mi imamo ukupno. “Sve se preokrenulo i ništa više nije kao prije, niti će ikada više biti”, napominje Milat.

Berba počinje sve ranije

Berba grožđa započinje najranije, koncem kolovoza, u Sv. Ivanu kod Vignja na Pelješcu, i to starom autohtonom sortom crljenkom - zinfandelom - što je prvo naše staro/novo vino u podrumu Marije Mrgudić i njezinog partnera, američkog biznismena Roberta Benmoschea. Dok za tu sortu i na Pelješcu berba u kolovozu nije neuobičajna, Vlado Krauthaker ukazuje na klimatske promjene koje sve više utječu na raniji početak berbe. “Takva berba je vrlo osjetljiva i rizična”, kaže Krauthaker, koji kao i većina stručnjaka smatra kako je nezahvalno u ovom trenutku prognozi- rati nadolazeću berbu.

Podizanje novih nasada

Hrvatska zauzima tek 0,35 posto svjetskih vinogradarskih površina. Godišnja je proizvodnja grožđa oko 300 milijuna kilograma, a proizvodnja vina oko 200 milijuna hektolitara. Godišnja potrošnja vina je oko 35 litara po stanovniku. Evidentirani promet vina u Hrvatskom zavodu za vinarstvo i vinogradarstvo iznosio je 65 milijuna litara u 2008. godini, što je oko 15 litara po stanovniku.

U kontinentalnoj Hrvatskoj postoji 18.000 hektara vinograda, od čega na Podunavlje otpada 3100 hektara, na Slavoniju 4400, Moslavinu 900, Prigorje i Bilogoru 2100, Pokuplje ima 600 hektara, Plešivica 1800 te Zagorje i Međimurje 5100 hektara. “Najvinogradarskija” područja u zemlji su Podunavlje, Slavonija, Istra i Međimurje. Iako se u primorskoj Hrvatskoj sade značajne površine kroz služnost na šumskom zemljištu, oko 14.500 hektara površine pod lozom nije zadovoljavajuće za tu regiju. Od toga je u Istri 5100 hektara, Primorju 700, sjevernoj Dalmaciji 3100, Dalmatinskoj zagori 1200, te srednjoj i južnoj Dalmaciji 4400 hektara.

“Kako bi se realizirao Operativni program Vlade o podizanju trajnih nasada, u Istri i Dalmaciji se godišnje mora podizati najmanje 3000 hektara vinograda”, ističe Milat.

Usitnjeni posjedi

U Hrvatskoj se proizvodnjom vina bavi više od 100.000 obitelji, dok je u tržišnoj proizvodnji grožđa angažirano nešto više od 15.000 domaćinstava. Prosječna površina vinograda je manje od jednog hektara, a 84 posto proizvođača grožđa ima vinograde manje od jednog hektara. Vinograde površine od jednog do 10 hektara ima 14 posto proizvođača, a površine veće od 50 hektara ima samo 25 proizvođača odnosno poduzeća. Održiva je samo površina iznad tri hektara po gospodarstvu, posebno u kontinentalnoj Hrvatskoj.

“Najveći problem kod podizanja vinograda na velikim površinama je nedostatak stabilnih dugoročnih izvora financiranja. Uza sve to, naš sustav poticaja nije prilagođen podizanju vinograda na krševitom tlu. Privođenje kamenjara u plodno tlo stoji jednako kao i podizanje jednog hektara vinograda, a poticaji su isti u Dalmaciji koja je krševita i u Slavoniji koja ima goleme komplekse obradivog zemljišta”, ističe Antun Plančić, hvarski vinar koji podiže najveći vinograd u Hrvatskoj na površini od 240 hektara.

Kod nas se proizvodnjom vina za tržište bave 1032 tvrtke, od čega 10 vodećih vinarija prometuje s više od 70 posto vina. Sa 80 posto vina prometuju 33 vodeće vinarije, 22 vinarske zadruge sa samo 4,6 posto vina, a paradoks je da gotovo 1000 obiteljskih vinarija prometuje sa samo desetak posto vina. Dvije vodeće kuće, Agrokor i vinarije u vlasništvu Envera Moralića - Kutjevo Božjakovina i Đakovo, prometuju sa 50 posto vina, dok je promet uvezenih vina gotovo jedna trećina ukupnog prometa vina. Izvoz vina pokriva petinu uvoza.

Poznati kutjevački vinar Vlado Krauthaker smatra kako naši vinari ne poduzimaju konkretne poteze zato što još uvijek uspijevaju prodati svoje vino. “Situacija bi se uskoro mogla promijeniti, a tada ćemo biti primorani pronalaziti nova tržišta. Jedno od rješenja za značajnije pozicioniranje na inozemnom tržištu je svakako nekakav vid udruživanja te, za početak, proboj desetak odabranih vina koja su već tržišno dokazana”, ističe Krauthaker.

Raditi na podizanju kvalitete

U Hrvatskoj kvalitetna vina ostvaruju 64,4 posto, vrhunska vina 4,4 i stolna vina 31,2 posto prometa. “Ni u jednoj proizvodnji nije napravljen takav pomak, tako da smo u samom vrhu svjetske kvalitete. Pogotovu stoga što imamo značajne količine autohtonih kvalitetnih vina te posebnih vina - vina kasnih berba, desertnih vina, prošeka...”, naglašava Milat. Međutim, najveći je problem naše vinske industrije visoka cijena vina, posebno u kategoriji kvalitetnih vina. Milat smatra da moramo povećati udio vrhunskih vina na 10 do 20 posto zastupljenosti.

“Problem može nastati ako naše relativno siromašno tržište ne prihvati tu ponudu, pa se mogu stvoriti veće zalihe vrhunskog vina. Za takva vina tržište mora biti izvozno. Mi moramo smanjivati postotak stolnih, a povećavati postotak vrhunskih i kvalitetnih vina”, dodaje Milat.

Franjo Francen, direktor Agrokorovih vinskih projekata, smatra da treba slijediti trend napuštanja proizvodnje stolnih vina i povećavati udjel kvalitetnih i vrhunskih. “Samo tako možemo riješiti problem visoke cijene hrvatskih vina - naša su stolna i kvalitetna vina skuplja od konkurencije, dok smo u kategoriji vrhunskih vina jeftiniji. Zato smo se mi u Agrokoru i okrenuli podizanju novih i obnovi postojećih nasada, te stalnom ulaganju u tehnologiju kako bismo stvorili preduvjete za podizanje kvalitete”, ističe Francen.

Milat smatra da trenutačno stanje u proizvodnji vina još nije zabrinjavajuće, ali upozorava i na pojačan tržišni pritisak proizvođača vina sa novozasađenih vinograda, posebno onih u Dalmaciji, te uvezenih i jeftinih vina. On razlog za nekonkurentnost pripisuje visokim cijenama, posebno u kategoriji kvalitetnih vina.

Stvaranje prepoznatljivosti

“Visoke cijene posljedica su brojnih problema. Uz problem zemljišta tu su i velika investiranja, relativno visoke kamate, neorganiziranost proizvođača, siva ekonomija, loš izvoz... Dok svijet posluje kroz kooperative, za nas su zadruge pojam neorganiziranosti, nekvalitete, nekonkurentnosti. Tu mora doći do kvalitetnih promjena jer se ti mali proizvođači vina, njih oko 500, neće održati u uvjetima svjetske konkurencije”, pojašnjava Milat.

Milat naglašava da poljoprivreda, pa i vinogradarstvo i vinarstvo, moraju biti isplativ posao. “No ne mogu to biti na ovako malim površinama i pri malom obrtaju vina. Vinogradari se moraju povezati u klastere i zadruge te zajednički nastupati na tržištu. Trebaju se stvoriti brendovi, pogotovu u kategoriji najzastupljenijih kvalitetnih vina kao što su dalmatinski plavac, slavonska graševina i istarska malvazija. Ta tri brenda konstantne kvalitete, prepoznatljiva i cijenom konkurentna moraju naći mjesta na svjetskom tržištu - a je li to Europa, Rusija, Kina, Japan ili neko treće tržište, to trebaju ispitati stručnjaci”, smatra Milat.

Povezivanje i bolji status

Država mora poticati izvoz kvalitetnih i vrhunskih vina. Europsko tržište je vrlo delikatno i na njemu će možda biti više problema oko pozicioniranja i prodaje naših vina. Uvoz ne smije biti veći od izvoza i država to mora pratiti te naći način kako to realizirati.
“Mi ne možemo dozvoliti da pivarska industrija, koja je u vlasništvu nekolicine stranaca i u kojoj radi oko 1000 radnika, prodaje dvadesetak puta više od industrije vina. U vinogradarstvu i vinarstvu radi najmanje desetak tisuća obitelji kojima je to jedini izvor prihoda, a obitelji kojima je to dodatni izvor prihoda ima gotovo 100.000”, kaže Milat.

On smatra da u povezivanju može pomoći i država, dok Franjo Francen napominje da se treba okrenuti izvozu ali i pokrenuti mehanizam reciprociteta. “Nije tajna da su najveći izvoznici vina ujedno najveći uvoznici, poput Italije i Španjolske. Zato moramo uvoziti s tržišta na koja izvozimo”, ističe Francen.

Vinogradari i vinari se, prema Milatovu mišljenju, trebaju povezati preko županijskih udruga u krovnu organizaciju, koja pak treba preuzeti značajniju ulogu u toj proizvodnji. Preko jedinstvene udruge, poput nekadašnjeg Croatia-vina, treba isposlovati bolji status u proizvodnji i na tržištu. Država mora kontrolirati uvoz, odnosno sve svoje napore uložiti u organiziranje izvoza vina”, pojašnjava Milat.

Neke vodeće vinarske kuće na svoju sreću imaju i vlastite trgovačke lance u kojima rješavaju plasman svojih vina, no drugi će proizvođači imati sve veće probleme s plasmanom, posebno proizvođači autohtonih i posebnih vina.

Stari vinogradi i odabrane sorte

Na temelju upisnika iz 2008. godine, graševina je sa 26,4 posto najzastupljenija sorta. Prema zastupljenosti sorti vinove loze slijedi istarska malvazija sa 10,9, plavac mali sa 8,9, rajnski rizling 3,2, merlot 3,1, plavina 3,0, frankovka 2,6, cabernet sauvignon 2,2, maraština 1,5, pošip 1,4 posto...

Vinogradi su relativno stari. Preko 26 godina staro je 55 posto vinograda, od 16 do 26 godina je 20 posto, dok je mladih vinograda starosti do pet godina jedva 14 posto. Obnova i sadnja novih vinograda potrebna je i zbog njihove starosne strukture.

Autor: PV