Starina Milutin Šaponjić (80) iz Amzića kod Nove Varoši melemom, koji pravi od šumskog bilja i voska, besplatno leči sve one koji se poseku ili ozlede na poslu, tokom kućnih i poljskih radova.
Starina Milutin Šaponjić (80) iz Amzića kod Nove Varoši jedan je od poslednjih narodnih vidara na prostoru Starog Vlaha u Zapadnoj Srbiji. Pored toga što besplatno i uspešno leči posekotine i rane melemima od planinskih trava i šumskog bilja, on je jedan od retkih koji ne krije recept, već ga nesebično deli svima koji veruju u isceliteljska svojstva prirode.
Drvoseče i rabadžije koje se poseku i povrede obarajući i izvlačeći stabla iz vrleti Zlatara, Bosanja i Murtenice, umesto kod lekara, pravo iz šume odlaze kod Milutina. A on već gotovo šest decenija, na planinskim proplancima i u šumi sakuplja sve što je potrebno za melem i pomaže narodu, ne tražeći pri tom za svoje usluge bilo kakvu materijalnu nagradu.
Milutin je svoj prvi melem napravio daleke 1954. godine po sećanju, onako kako su mu kazivali ukućani i komšije prenoseći potomcima iskustva predaka. Popravljajući kolo i vreteno u porodičnoj vodenici na Zlošnici, tada 16-godišnji Milutin se posekao po prstu. Na putu od vodenice, po mrazu i snegu, u šumi je odsekao nekoliko prutova zove, a u kući pronašao vosak i smolu, koje je u to vreme svako, pa i njegovo domaćinstvo, tokom zime čuvalo u sanduku ili na polici za "ne daj Bože". I lečio se u planini, daleko do lekara, kao i koju godinu kasnije kada se nepažnjom sapleo i čelom udario u kućni prag.
"Za melem su potrebne dve šake jelove smole, grumen voska, pola litra jestivog ulja i šaka unutrašnje kore zove. Sve ovo se kuva na šporetu dok se vosak ne rastopi i ulje ne uvri, pa se drvenom kašičicom odstrani iskuvana kora. Melem, kako kajmak ili bela krema, čuva se u malim posudama i rok mu je neograničen", otkriva Milutin način spravljanja leka.
Jelovu smolu Milutin skuplja sa stabala po bespućima Bosanja, kada otople dani. Najčešće je nalazi tamo gde stablo četinara pri seči i padu ošteti koru drugog ili na mestu odsečene grane. Posao oko prikupljanja smole kaže nije nimalo lak, jer se često mora dugo pešačiti po planini da bi se našlo veće i starije stablo jele, na kojem ima više smole.
"Posekotinu prvo treba dobro oprati ljutom rakijom i melem mazati samo jednom u 24 sata. Ranu ne treba mnogo zavijati i utopljavati, ali se mora čuvati od hladnoće i ona zaceli za sedam dana", prenosi Milutin višegodišnje iskustvo.
Pored šumskih radnika u njegovom domaćinstvu meleme za rane traže i seljaci, domaćice i građevinci, svi oni koji su poseku i ozlede na radnom mestu ili tokom kućnih i poljskih radova
"Ko nije došao - tome nisam dao melem. Najveća mi je nagrada kad čujem da je melem pomogao pri posekotini, ogrebotini, lišajevima, kad sretnem onoga ko je izvidao ranu. Neki od mojih prijatelja i poznanika neće čak ni da zazime bez ovog melema i narodnog leka. I danas međutim žalim što nisam preuzeo i sačuvao i tajnu spravljanja cerota - melema za uboje, koju je u grob odneo vidar i travar Sreto Matijević iz obližnjeg sela Vilovi", kaže Milutin, koji je skromnu penziju stekao radeći u fabrici obuće nekadašnjeg Industrijskog kombinata "Zlatar".
Šume i planinske livade su apoteka pod vedrim nebom i u njima se može naći lek za svaku boljku. Često su one biljke koje nas odbijaju svojim izgledom i najlekovitije.
"Mnogo je takvih slučajeva. Malo je poznato da je, na primer, i bela pečurka, poznata kao 'guba pupavica', narodni lek. Kad sazri prah joj pocrni kao kafa i tada ružno izgleda, ali taj prah se posipa na posekotinu da zaustavi krvarenje i 'pokupi' ranu. Na žalost mnogi i ne veruju u lekovitu moć prirode već pribegavaju raznim veštačkim preparatima i lekovima koji nas više truju nego što leče", kaže Šaponjić.
Foto: Željko Dulanović
Tagovi
Autor