Htjela sam zagristi plod, ali me je Danilo upozorio da je opor i da treba sačekati listopad kada će dozrijeti i biti veoma ukusan, kaže ovlaštena vještakinja za štete od zaštićenih predatora mr. sc. Ana Grgas. Kako čajem od kore brekinja izliječiti šećernu bolest?
Čuda se ne događaju svaki dan, ali iznenađenja ima. Svakojakih. Nađe se i pozitivnih, a jedno takvo u dalmatinskoj Bukovici doživjela je i magistrica Ana Grgas, ovlaštena vještakinja Ministarstva okoliša i energetike za štete od vukova i vučjih svojti. “Pozvali me na očevid štete, a ja otkrila brekinje”, kaže Ana uz karakterističan osmijeh.
Nakon što je u mjestu Žegar, točnije u zaseoku Komazeci, evidentirala štete na kozama stočara braće Ljubomira i Ladislava Vučendića, usput je susrela i Danila Komazeca, također stočara. On ima uglavnom goveda, nešto koza, a bavi se i preradarstvom što mu je hobi, zanimacija… Iako, duhovito primjećuje Ana, poput stručnjaka iz Kokingrada, vali pilenke u inkubatoru.
“Upitala sam ga zna li što su brekinje i ima li ih u ovom kraju. Na to se Danilo najprije glasno nasmijao i odveo me do obližnjeg pašnjaka”, pripovjeda Ana, a uz sami rub pašnjaka, uz rijetko “posijane” stoljetne hrastove medunce u šumi gdje prevladava grab, pozornost joj je odmah privuklo impozantno stablo, a nedaleko i jedno manje - krcato plodova!
“Htjela sam zagristi mali plod, ali me je Danilo upozorio da je opor i da treba sačekati listopad kada će dozrijeti i biti veoma ukusan, a nakon prvog mraza postat će mekan i sladak kao i spreman za preradu u pekmez, džem ili kompot. Nekada su proizvodili i alkoholna pića, a od sušenih plodova pravili brašno”, prepričava Ana svoj prvi susret sa brekinjom. Danilo joj je još rekao da poznaje osobe koje već godinama dolaze ovdje ubrati plod, suše ga i usitnjavaju za čaj koji upotrebljavaju za snižavanje šećera u krvi. Govore da je jako djelotvoran, kaže Danilo, uvjeren da će se ekipa ovdje pojaviti i tijekom ovog listopada.
Odazivajući se na pozive stočara da dođe vještačiti štete od zaštićenih predatora, Ana Grgas je već prije upoznala i ostale šumske voćke - oskoruše, drenjine, trnjine, divlje kruške, gloginje, mukinje… No vratimo se brekinji.
Kao i domaća oskoruša ona je srodnica jarebike. Spominje se odavno. O brekinji (latinski Sorbus torminalis pisao je još Rimski veleposjednik i pisac Marcus Porcius Cati Censorius 234 godine prije Krista. U hrvatskoj literaturi, brekinja se spominje najprije u ranim brojevima Šumarskog lista iz 1891., 1893. i 1900. godine. Raste u rijetkim planinskim šumama i na sunčanim obroncima, na vapnenastom i suhom tlu. Razmnožava se sjemenom i vegetativno.
Brekinja ima jaku izbojnu snagu iz korijena pa se u krug oko majčinog stabla mogu naći biljke istog genotipa. Prirodno je rasprostranjena u zapadnoj, srednjoj i južnoj Europi, sjevernoj Africi, Krimu, Maloj Aziji i Kavkazu. Otporna je na niske temperature. U Hrvatskoj je rijetko drvo i nema komercijalnu važnost kao u zemljama zapadne Europe, ali je vrlo važna za šumski ekosustav. Plodovi su omiljena hrana pticama, divljači i drugim šumskim životinjama. Listove osobito vole jeleni i srne. Brekinja voli vapnenasta i glinasta tla. Raste sporo te doživi duboku starost. Ovo listopadno drvo s pravim deblom i gustom, okruglastom krošnjom, može narasti u visinu od 15 do 25 m, promjera do 70 cm.
Obilnije je kod nas rasprostranjena u submediteranskoj zoni, u zajednici hrasta medunca i crnog graba, a u kontinentalnom dijelu češća je na brežuljkastim terenima. Sadi se kao ukrasno drvo po parkovima i okućnicama, ponajprije zbog listova koji u jesen poprimaju lijepu žutonarančastu, crvenu i zlatnosmeđu boju. Listovi su joj dosta veliki i krupno nazubljeni, a plodovi su joj okruglasti ili kruškoliki promjera oko 1,5 cm.
Tek kad se njihova crvenkastožuta boja u kasnu jesen promijeni u smeđu s bijelim točkicama - plodovi postaju jestivi. Izuzetno su bogati suhom tvari koja sadrži: škrob, šećer, minerale, vitamine, karotenoid, pektin, organske kiseline i puno tanina zbog čega su se u prošlosti koristio kao lijek za dizenteriju i sve oblike proljeva. Od plodova brekinje može se praviti kompot ili marmelada, a ponekad se prerađuju i u rakiju, kaže mr. sc. Ana Grgas. Kora brekinja je tamno siva, uzdužno plitko ispucala i mjestimično se odlupljuje.
U narodnoj medicini mlada kora i potkorna masa koriste se za pripreme čajeva i liječenje šećerne bolesti. Evo i recepta kojega je objavila i preporučuje Marija Kranjčević, dipl. ing. biologije, inače poznata stručnjakinja u proizvodnji ljekovitih pripravaka na bazi bilja.
Priprema čaja: 3 jušne žlice usitnjene kore brekinje staviti u litru vode i ostaviti stajati preko noći. Ujutro čaj kratko prokuhati, ohladiti na temperaturu ugodnu za pijenje i procijediti. Piti 3 šalice čaja tijekom dana, u gutljajima, između obroka. Čaj piti 2-3 tjedna pa napraviti stanku. Čaj se pije i za izbacivanje pijeska i kamenaca iz bubrega. Izrazito je gorkog okusa.
Evo, saznali smo gotovo sve o brekinji, a dok smo razgovarali što će ona uraditi s nekoliko kilograma plodova koje su joj darovali Komazeci u bukovačkom Žegaru, Ani Grgas je stigao pozi na novi očevid. Ovaj put u Duboki Dol, velebitski prijevoj jugoistočno od Gračaca gdje je, prema dojavi, vuk napao tele iz krda Svetozara Birkića. Kad obavi očigled Ana će tamo potražiti neko novo šumsko voće. Ne neko, nego baš mukinje, koje rastu kao grmovi ili omanja stabla na osunčanim planinskim obroncima.
Poznavajući Anu, njezinu temeljitost u poslu i radoznalost, ona će sigurno, nakon brekinja pronaći i zaboravljene mukinje . Samo, strpimo se da se vrati iz Dubokog Dola s košaricom novog šumskog voća i pričom o mukinjama iz kraja u kojemu je rođen glasoviti Marijan Matijević, hrvatski hrvač grčko-rimskim stilom i dobrotvor, najjači čovjek na svijetu svog vremena.
Tagovi
Autor