Milijun fora alepskog bora - mnogima je noćna mora

Alepski bor zasigurno je jedna od vrsta koja me prati od samog rođenja. To je vrsta koju sam prvu upoznao, to je vrsta u čijoj sam neposrednoj blizini proveo najviše vremena, vrsta koja me i dan danas prati gotovo na svakom koraku mog života u Istri.

Odmah ću priznati da mi je alepski bor vrlo draga vrsta (ne najdraža!). Kakav li sam šok doživio kada sam kasnije studirajući šumarstvo doznao da ova vrsta u Istri uopće nije autohtona.

Usprkos tomu ni o jednoj drugoj vrsti nisam čuo toliko razgovora i rasprava kao o alepskom boru, toliko lamentiranja o tobožnjoj šteti koju čini, ali i hvala na njegov račun uglavnom od naših dragih turista. Iz godine u godinu, nakon svakog većeg požara alepski bor postaje kratko vrijeme glavna nacionalna tema (čitaj krivac), tada svi zbore o njemu, i znani i neznani, i upućeni i neupućeni.

Glavni krivac za jadranske požare

Tada svi znaju kako stati na kraj problemu zvan alepski bor. Vrijeme je to kada se dio šumarske struke, onaj sa krša, kratko nađe u žiži svekolikog interesa, pokušavajući ponuditi stručno objašnjenje o problematici zvanoj alepski bor, no ono u tom užarenom trenutku nikad nije prihvaćeno, jer alepski je bor naprosto glavni krivac za jadranske požare.

Tu valja skrušeno pridodati, da i manji dio struke razmišlja o već na križu razapetom svojstvu lake zapaljivosti alepskog bora na način kao i veći dio neuke javnosti. A kako bi i bilo u antropocentričnom sustavu, pa neće krivnja ležati na čovjeku zbog njegovog krivog, neodgovornog ili bolesnog (piromanija) postupanja?

Korov, a ne stablo, a gori kao napalm

Nedavno je na web portalu bio objavljen humorističan članak o alepskom boru na Marjanu, potpisan od novinara Damira Šarca. Zapravo riječ je o ozbiljnom članku pisanom u vrlo simpatičnom dalmatinskom stilu. O čemu je riječ, u slijedećem citatu:

"A kakva je to svetinja onako hortikulturno devastirana i zapuštena? Od svega mediteranskoga bilja po njemu divlja sami alepski bor - korov, a ne stablo, od kojega nikakve koristi. Išćuća sve šta raste blizu njega, podržava samo bušak i ritku, polusuvu travu, iglicama kiseli i truje zemlju, nemoš mu izist plod iz šiške, niti jedna tica u njegovoj krošnji neće svit gnjizdo jerbo joj kaplje smola na perje (jeste li primijetili da u marjanskoj šumi nema tica pjevica?), gori ka napalm i onda ka da je iz pakla izresta - zapaljene šiške katapultira po 50 metri okolo i širi požare."

Nezamjenjiva vrsta u pošumljavanju goleti

Iz perspektive istarskog šumara uloga alepskog bora tijekom prošlih stotinjak godina na istarskom tlu doista nije zanemariva (mislim da u Dalmaciji situacija nije bitno drugačija, iako je tamo alepski bor autohtona vrsta). Još su za vladavine Austrije šumari shvatili da je alepski bor nezamjenjiva vrsta u pošumljavanju obalne goleti.

Vrsta je to koja je s lakoćom oblačila goli istarski krš. Za to imamo bezbroj primjera u Istri, te na isto toliko lokacija primjer kako je alepski bor stvorio preduvjete da se k njemu doseli kraljica crnika. Danas u obalnoj Istri alepski bor nalazimo u obliku sastojina izvan gradskih sredina, ali i u urbanim sredinama, nalazimo ga i u parkovima sa drugim drvenastim vrstama, uz plaže i uz hotele (čak i one najluksuznije), u većini autokampova, u skupinama ili kao prekrasne solitere.

Nema gdje ga nema

Najzad su nerijetko i mjesta vječnog mira i posljednjeg počinka naših dragih okružena nježnim šumom njegovih iglica i mirisom njegove smole. Rekli bismo, nalazimo ga na svakom koraku. Njegovi su tihi nemir, dinamika u formi, razigranost krošanja i debala te ostale igre u kojima vrlo često prkosi zakonima gravitacije i statike nezamjenjivi.

Poput Nadaline koja muti jaja i zamuti pamet svima i koja ih more sprajat na milijun mali način, i u tvrdo i u meko i u gusto i u ritko, tako se naš bor javlja i u gusto, i u rijetko, i uspravno, i nagnuto, pa i gotovo ležeći, javlja se iz tla, iz kamena, katkad granama uronjen u more, sam ili u društvu crnike i drugih vrsta. I tako na milijun malih načina.

I smola zna biti problem, ali tu je i hladovina

Pamet uglavnom zamuti našim dragim gostima koji o njegovoj hladovini s pogledom na more i mirisu smole zbore poput recitatora Pjesme nad pjesmama, dok domaćim zamuti pamet uglavnom samo onda kad na tek ulašteni hrvatski ponos, osobni automobil, ispusti kapljicu smole. Mi u Istri bismo za sve njegove pojavnosti mogli reći: milijun fora alepskog bora!

Zaključio bih, za mnoge nepotrebnu obranu optuženika u vidu jedne beznačajne drvenaste vrste, činjenicom da se u hladovini alepskog bora proizvede barem 15% bruto društvenog proizvoda, što znači da "išćuća" zavidnu količinu eura iz lisnica naših dragih turista! Stoga ne bi trebalo olako, vrućih glava i neargumentirano pristupati raspravama o njegovoj štetnosti (pogotovo ne u jeku požarne sezone), jer je riječ o vrsti koju fantastično prodajemo na m²!

Autor: Christian Gallo, dipl. ing. šumarstva, Foto: bigstockphoto.com, ArtemisiaWells