Jadav Payeng počeo je saditi drveće još kao dječak, a danas kaže kako će to raditi do posljednjeg daha te kako je u svojoj šumi najsretniji čovjek na svijetu.
Gotovo da nema osobe koja je odgledala kanadski animirani film "Čovjek koji je sadio drveće", a da ga je ostavio ravnodušnim zbog snažne ekološke poruke o povezanosti života ljudi s prisustvom šume.
Mogućem razočaranju zbog spoznaje da je taj čovjek, pastir Elzéard Buffier, zapravo fiktivna osoba iz pera Jeana Giona nema mjesta. Kako je netko zaključio - ono što je Giono zamislio, proveo je Jadav Payeng, pretvorivši pješčanu adu u oko 1.200 ha plodne šume, danas bogate životinjskim svijetom.
Kada se pogleda karta Indije, pored velikog kompleksa koji ima oblik obrnutog trokuta, vidljiv je i jedan manji na sjeveroistoku, na prvi pogled izdvojen. Najveća savezna država na tome prostoru je Assam kojom od krajnje zapadne do krajnje istočne granice teče moćna i prostrana rijeka Brahmaputra. Na njoj se nalazi Majuli, jedna od najvećih ada na svijetu. Od 1917. godine pa do 60 - tih godina prošlog stoljeća Majuli je izgubio više od polovine svoje kopnene mase zbog erozija.
Znanstvenici su predvidjeli da će nestati u razdoblju od 15 do 20 godina.
Zbog plavljenja Brahmaputre i danas stradavaju sela i farme.
Velika poplava potpuno je uništila adu na Brahmaputri 1965. godine na kojoj je živjela Payengova obitelj. Bilo je to prvo traumatično iskustvo za malenog Jadava koji se s roditeljima i sestrama i braćom morao preseliti na 12 km udaljenu adu Majuli. Trauma se ponovila kada je Assam ponovo zahvatila velika poplava 1979. godine.
Mladi je Payeng tada svjedočio pomoru stotina zmija. Velika, dugačka tijela, nekoć moćnih životinja voda je nanijela na obalu, a zatim ih je usmrtilo Sunce jer nije bilo drveća koje bi ih zaštitilo.
Mladi Jadav Payeng osjetio je očaj i strah jer je za njega uginuće ovih gmazova ujedno predstavljalo uništenje života na Zemlji i time i čovječanstva i zato odlučio nešto poduzeti.
Pitao je starije što će biti ako jednoga dana svi poumiru baš poput tih zmija.
Nasmijali su mu se, ali i pojasnili da uslijed gubitka šume, životinje gube svoja staništa i da je rješenje pošumljavanje. Postoje dvije verzije priče o tome kako je došao do prvih sadnica, prema jednoj dobio ih je od zaposlenika Odjela šumarstva, a prema drugoj od starijih seljana. U svakom slučaju riječ je o bambusu za koji mu je rečeno da je jedina vrsta koja se možda ima šansu zakorijeniti na tome području. Predosjećao je da su daljnji razgovori bespredmetni i zato se sam uputio na adu nedaleko od svojeg doma.
Nije se mogao osloniti na ljudsku pomoć, ali je ipak imao žive saveznike.
Sa sobom je ponio gliste, mrave, termite i druge kukce za koje je vjerovao da podižu kvalitetu tla.
To je kasnije potvrđeno od strane Sjeveroistočnog instituta za gospodarenje vodom i tlom (Institute of Water and Land Management). Pojasnili su da mravi tlo čine rahlim i tako mu poboljšavaju kvalitetu, dok termiti poboljšavaju kemijski sastav tla izlučujući određene enzime.
Prvi ozbiljan problem s kojim se suočio bilo je navodnjavanje, jer kako se površina pod drvećem povećavala tako je bilo sve teže dopremati vodu. Izrazito domišljat još kao šesnaestogodišnjak, Payeng je kupio zemljane lonce zapremine 5 litara i na dnu izbušio rupice i tako svoje sadnice opskrbljivao vodom po tjedan dana.
U početku je sadio samo bambus, a zatim i druge autohtone vrste, ali bez komercijalne vrijednosti. Tek nakon 15 godina odlučio je saditi i vrijedno drveće poput tikovine.
Danas je Molai šuma ili Molai utočište lokacija na kojoj raste oko sto drvenastih vrsta, tla zastrtog travom i paprati i gdje se nalaze i neke ljekovite biljke.
Tamo je moguće pronaći drvo tamarind, nangka, kapok, mango, dud, drvo šišam (prema višoj klasifikaciji palisandrovina), smokvu (banyan) i ljuskastu anonu. Od biljnih vrsta koje tamo rastu vrlo važnu ulogu odigrale su banane. One su još jedan dokaz Payengove domišljatosti.
Kako se njegova šuma proširila i postala stabilnim ekosustavom, počele su je naseljavati razne životinje poput zečeva i ptica i time se ostvario Payengov san. U njoj su se nastanili i visoko ugroženi veliki sisavci kao što su indijski nosorog i pet bengalskih tigrova koji su u Molai šumi potražili utočište od krivolovaca. Do problema je došlo kada je utočište odlučilo potražiti krdo od stotinjak slonova, a koje se tamo i danas zadržava određeni dio godine. Slonovi su počeli ulaziti u Aruna Chapori selo čiji je i Payeng stanovnik, razrušili tamo dio kuća i uništili usjeve. Bijesni seljani tražili su od Payenga neka počne rušiti svoju šumu, a on im je poručio neka ga radije ubiju. Srećom dosjetio se da su plodovi banana poslastica slonovima. Tigrovi su također radili štete. Hranili su se domaćom peradi i fazanima, ali se za njih pobrinula priroda tako što je u šumi narasla populacija jelena.
Njegovo je djelovanje postalo poznato široj javnosti nakon što je o Molai šumi članak za novine napisao novinar i strastveni fotograf Jorhat Jitu Kalita.
Kalita se jednog dana 2009. godine zaputio čamcem po Brahmaputri s namjerom fotografiranja ptica. Veslajući, ugledao je šumu na Majuliju. Skrenuo je na adu uvjeriti se je li doista vidio veliku, gustu šumu usred gole, prostrane zemlje. Ugledao je i čovjeka u daljini kako odmiče i počeo ga slijediti. Kada mu je prišao Payeng ga je pokušao napasti vjerujući da je Kalita krivolovac. Nakon njihovog razgovora i zatim objave članka Payeng je brzo postao poznat po cijeloj Indiji, a sve je poznatiji i u svijetu. Nevjerojatna je činjenica vezana uz Payengovu šumu da je lokalni Odjel šumarstva za nju doznao tek 2008. godine, a očekivano da je i dalje djelovao sam.
Za svoje je životno djelo Payeng dobio brojna javna priznanja, a američki redatelj William Douglas McMaster je 2014. godine dobio nagradu za najbolji dokumentarni film Šumski čovjek, na festivalu u francuskom Cannesu. McMaster je kazao da je prvi puta kada je vidio šumu smatrao da je riječ o prevari jer mu je bilo nemoguće povjerovati da je jedan čovjek toliko zasadio. Kada je bolje promotrio i uvidio pravilne razmake između drveća shvatio kako promatra čudo ljudskih ruku. U to se vrijeme površina Molai šume procjenjivala na 550 ha.
Službenu titulu Šumskog čovjeka Indije Payeng je dobio od Jawaharlal Nehru univerziteta koji ga je ugostio na Dan planeta Zemlje 2012. godine.
Kasnije ga je, iste godine, Avul Pakir Jainulabdeen Abdul Kalam, 11. predsjednik Indije novčano nagradio. Još kasnije, 2012. godine prisustvovao je Sedmoj globalnoj konferenciji međunarodnog foruma održivog razvoja u Evianu u Francuskoj. Sanctuary Asia dodijelilo mu je nagradu Wildlife Service. Institut za šumsko gospodarenje odao mu je počast u listopadu 2013. godine, a 2015. godine dobio je Padma Shri, četvrto po vrijednosti priznanje koje se dodjeljuje građanima Indije.
Padma Shri nagrada je koja se dodjeljuje za poticaj - zaključio je Payeng - ali moj cilj je oduvijek bio činiti dobro državi, čak i predsjednik Indije mora nešto učiniti za Zemlju, u protivnom nitko i ništa neće ostati na njoj - glasio je njegov krajnji zaključak. Jasno je poručio kako bi u osnovnoškolski program morala ući obaveza sadnje dviju sadnica za svako dijete.
Jasno, sadnja šume Jadavu Payengu ne donosi životnu zaradu. Zajedno s obitelji drži stoku od koje pridobivaju mlijeko i kojim opskrbljuju selo. Ipak, njegova obitelj u potpunosti podržava njegovo pošumljavanje i svako jutro mu pripremi hranu.
Payengov ritual odlaska do rijeke s velikom vrećom u kojoj su sadnice i vožnja drvenim čamcem moguće je vidjeti i danas, ali mu je danas svakako lakše jer sjeme pridobiva od već postojećeg drveća. Sada dobiva donacije i od stranih zemalja, a ima i četiri zaposlenika koji mu pomažu saditi. Payeng kaže kako će to raditi do posljednjeg daha te kako je u svojoj šumi najsretniji čovjek na svijetu.
Autorica: Marija Glavaš
Foto: Facebook/The Forest Man - Jadav Payeng
Izvori
Tagovi
