Svi smo se zaljubili u mangulicu, rijetku staru pasminu svinja

"Oduvijek se bavimo poljoprivredom. Svašta smo radili. Držali smo konje, krave, svinje, perad. Svega smo imali, a imamo i dan-danas. Volim svoje Pivare, ne bih se ni sa kime mijenjala za taj način života na selu. Meni je ovdje bilo prelijepo i sada mi je dobro. Iako svih petero djece žive u Zagrebu, nikada nisam sama, uvijek je netko od njih sa mnom, a preko vikenda i blagdana puna nas je kuća. Svi vole doći i pomoći raditi na gospodarstvu", kaže 79.-godišnja Reza Škrinjarić, majka petero djece, nositeljica obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva. Ona zbog bolesti ne može više raditi, ali je sretna što je njihovo gospodarstvo opstaje za razliku od mnogih drugih u tom i drugim selima ugasila.

Reza živi u Pivarama sa svega desetak stalnih stanovnika na području općine Stara Gradiška. Ovo malo idilično selo uz rijeku Savu pomalo je izgubljeno i zaboravljeno u stoljetnim posavskim šumama i divljoj prirodi. S jedne strane je Prašnik, koji ima status ostataka posljednje prašume u Europi u kojoj prevladavaju višestoljetna stabla hrasta lužnjaka. To je selo do kojeg vode dvije makadamske ceste, selo i s mnogo drugih neriješenih problema zbog kojih su ga mladi davno počeli napuštati. 

Majka Reza okružena vrijednom djecom

Unatoč svemu tome Škrinjarići Zagrepčani puno vremena provode kod kuće gdje se, kažu, najbolje osjećaju. Osim brige za majku, trude se održati imanje i proizvesti hranu za svoju poveću obitelj, ali i za tržište.    

"Djeca su vrijedna, drže svinje, kokoši hrvatice, ali i druge pasmine, uzgajaju perlinke, patke i pure, imamo puno dvorište peradi. Imamo i vrt u kojemu uzgajaju razno povrće, ima i nešto jabuka, krušaka, bresaka i drugog voća. Sada su u mirovini, a iako žive u Zagrebu, stalno jedni dolaze, drugi odlaze, rade i na poljima gdje uzgajamo lucernu, kukuruz…", ponosna je Reza na svoje. Posebno ju raduje kada ju posjete unuci, pa i najmlađa članica obitelji petogodišnja unuka Sofija. 

Zanimljivo je da ova vrijedna obitelj uz klasične križane bijele svinje drži i mangulice, u tom dijelu zapadne Slavonije rijetku staru pasminu svinja.

Uzgajaju svinje mangulice u šikari 

"Uzgojem te pasmine bavimo se već 8-9 godina kada smo nabavili dvije nazimice, a kasnije smo kupili i nerasta, i u međuvremenu se stado počelo širiti tako da smo lani dogurali do pedesetak grla. Dio smo prodali kao tovljenike, a dio kao odojke. Sada imamo 13 krmača, 1 nerasta, te oko 55 komada tovljenika, prasadi i nazimadi. To su vrlo otporne svinje, cijelu godinu i ljeti i zimi žive na otvorenom prostoru, nisu zahtjevne na ishrani, hranimo ih s kukuruzom, ječmom, preko ljeta dajemo im djetelinu i lucernu, evo rado jedu plodove divljih i pitomih jabuka, cijelo vrijeme ruju u potrazi za hranom", priča nam nositelj obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva Mladen Škrinjarić, dok sa sestrom Mirjanom i bratom Jocom obilazimo ograđenu šikaru gdje te svinje obitavaju cijele godine.

Najmasnije i najzdravije svinje – imaju više pozitivnog kolesterola

"Sa bratom Mladenom bavim se uzgojem mangulica, koje su naša ljubav. Svi smo se zaljubili u tu rijetku pasminu svinja. Posebne su, izgledaju kao ovčice, imaju rudlavu dlaku. Osim toga vrlo su zdrave, tražene na tržištu diljem Europe. Nažalost, kod nas su manje zastupljene. Sada radimo na tome da hrvatsko tržište upoznamo s ovom pasminom svinja. Za njih kažu da su najmasnije svinje na svijetu, ali i da je njihovo meso najzdravije, jer imaju više pozitivnog, nego negativnog kolesterola, tako da su njihovo meso, slanina i mast vrlo zdravi", priča nam Mirjana, tajnica Udruge uzgajivača svinja mangulica dok im u ograđeni prostor baca plodove divljih jabuka i klipove domaćeg bijelog kukuruza koje jedu u slast. 

U razgovor se uključuje i njihov brat Joco, koji također puno pomaže u poljoprivredi na gospodarstvu. "Svi pomažemo koliko tko može i kada tko može, oko svinja, poljoprivrede, zemlje,… Oduvijek smo vezani za zemlju i poljoprvredu. Iako živimo u Zagrebu, oduvijek smo svaki vikend dolazili, obrađivali zemlju i održavali sve to. Lijepo nam je ovdje, to je naš zavičaj, kada dođemo iz grada ovdje se opustimo, nema boljega. 

Električnim pastirima protiv divljači

Uz držanje stoke obrađujemo i nekoliko hektara zemlje, imamo i nešto šikare koja još nije okrčena, jer dugo vremena nakon Domovinskog rata zemljište nije bilo razminirano. Sijemo lucernu, kukuruz, povremeno ječam i pšenicu. Usjevi su nam godinama stradavali zbog divljih svinja koje su se namnožile u ovom kraju i činile nam veliku štetu, pa u posljednje posljednje vrijeme oko usjeva postavljamo električne pastire koji ih ipak zaštite", kaže Josip. 

Kada sam posjetio Škrinjariće teta Reza, kako je od milja mnogi zovu, bila je okružena sa desetak članova obitelji. Inače je to kuća u koju svakodnevno rado na kavu i čašicu razgovora rado navraćaju njihovi mnogobrojni prijatelji, poznanici, pa i putnici namjernici koji se kraćim putem vraćaju iz Gradiške (Bosanske).

Ispušni ventil u lijepoj prirodi sa puno životinja

"Budući da je mama bolesna, stalno dolazimo iz Zagreba, mijenjamo se, brinemo o njoj, ali i gospodarstvu, tako da većinu vremena provodimo u rodnim Pivarama. Dođemo suprug, djeca, unučići, najživlje bude u dane vikenda… Lijepo nam je ovdje, nekada nisam mislila da će biti tako. Nekada kada sam otišla u Zagreb, bilo mi je bitno da odem sa sela, a sada kada smo ušli u neke godine, sve me više vuku selo i rodni dom, sve mi je ljepše tu. Veseli nas i to što za potrebe obitelji proizvedemo zdravu hranu. Selo nam je sa svih strana okruženo lijepom i pomalo divljom i čistom prirodom. Prekrasno nam je ovdje u svako godišnje doba, pravi raj na zemlji. Ovo nam je svima ispušni ventil, u lijepoj prirodi i sa puno životinja, čovjek se može prepustiti svojim mislima i uživanju u lijepoj prirodi", ne krije zadovoljstvo boravkom na rodnoj grudi Rezina kći Marija Bagarić.

Za razliku od mnogih drugih koji su u potrazi trbuhom za kruhom otišli iz sela u veće gradove i koji su, nažalost, zaboravili svoje korijene, zaboravili svoje kuće, gospodarstva, polja, voćnjake i šume, koji rijetko ili skoro nikad ne dolaze na obiteljska imanja koja propadaju i zarastaju u šikare i korove, Škrinjarići ne zaboravljaju da su prave vrijednosti obitelji, rodna gruda, zemlja i mogućnosti koje ona pruža. I osjećaj punine duše i srca.

Svećenik Željko Grigić: Nastojimo revitalizirati vrhunsku, ali zaboravljenu pasminu 

Škrinjarići su članovi Udruge uzgajivača svinje mangulice na čijem je čelu Željko Grigić, župnik iz Grgurevića, još jedan veliki zaljubljenik u selo, zemlju, poljoprivredu i životinje koji također uzgaja svinje ove pasmine. 

"Za mangulicu sam se odlučio jer znamo da je ova vrsta u Hrvatskoj, nažalost, praktički bila pred izumiranjem. To je posebna svinja, koja zahtijeva drugačiji uzgoj, potpuno na otvorenome, a sve to vratilo me u neka davna, iščezla vremena. Ja sam među manjim proizvođačima. Nastojimo revitalizirali ovu vrhunsku, ali zaboravljenu pasminu, kojoj je populacija rapidno opala, a za nju smo se odlučili jer je iz nje, zapravo, nastala u posljednje vrijeme sve više revitalizirana crna slavonska svinja - fajferica. Mangulica je protkana zdravom masnoćom, vrlo je otporna, jako snalažljiva i vrlo zahvalna za uzgoj", pojašnjava svećenik Grigić, koji u tom smislu žali što je naša država zabranila žirovanje.

"Za mangulice bi idealno bilo da obitavaju u hrastovim šumama, gdje ima žira i mislim da bi država to svinjogojcima trebala omogućiti", kaže  svećenik Grigić koji uzgaja i ovce, konje i druge životinje. Pojašnjava kako je mangulica nastala u Mađarskoj križanjem srijemske šiše i šumadinke. 

"U Mađarskoj je zaživjela krajem osamnaestog stoljeća, pa onda i ovdje kod nas. Svinja može dosegnuti do 200 kilograma, a riječ je o izuzetno masnoj svinji čija je međutim masnoća zdrava te se primjenjuje za prirodno liječenje tlaka, reguliranje šećera u krvi te čišćenje organizma i krvnih žila", napominje neke vrijednosti mangulice zbog koji bi trebalo širiti uzgoj ove u nas rijetke pasmine svinja.