Sve neisplativija proizvodnja mlijeka

S deset kućanstava ranim jutrom i predvečer u dvorište Biljane Novak i supruga joj Josipa u laktofriz predati mlijeko dolazi osam žena i jedan mušketir među njima. Mira Horvat donosi mlijeko od dvije krave, jedna joj je trenutno zasušena, Anđela Jalšovec isto tako, Dragica Tkalec od dvije, a Sabina Jalušić od tri krave. Nada Horvat doji dvije krave, ali k tome ima još šest grla u staji, Franjo Slamek doji dvije krave, a u laktofriz ide i mlijeko od jedne krave koju imaju Novakovi. To je večernja ekipa, a jutrom s mlijekom dolaze još tri gazdarice više.
Priča je - kao i na svim takvim sabirnim mjestima kamo ljudi u kantama donose mlijeko - ista: za mlijeko se uspijeva dobiti od 1,8 kuna do 2,4 kune po litri (plus državnih nekoliko desetaka lipa premije). Žene se uglas žale: Kontrole su sve strože, veliki su zahtjevi. Ako nas natjeraju u sustav PDV-a, onda ćemo i mi odustati. Zar nije šteta da senokoše zarastu u šikaru, zar je bolje da se toliko hrane uvozi, a mi nikud-nikam...

Za četiri lipe

Ni Biljana Novak nije zadovoljna:
- Ja ću još ovu godinu preuzimati mlijeko, preuzimam ga za Vindiju, ali to se jednostavno ne isplati. Za taj posao imam četiri lipe po litri, a potroši se struja, vrijeme, nemam slobodnog dana jer sabiralište mora biti na raspolaganju 365 dana u godini, u jutro i na večer. Puno se potroši na održavanje higijene, dosta je tu fizičkog posla, a dnevno se skupi od 280 do 300 litara mlijeka. Kao s jedne male obiteljske farme...

Hobi-ispomoć gazdarici

Jedna je krava još na gruntu Novakovih, a Josip Novak kaže:
- Mene nemojte slikati u poljoprivredu. Ja sam ionako samo hobi-ispomoć gazdarici. Radim u Ljubljani, a znate - doma me dopadne sve od velikih poslova. Imamo kravu, sad se baš otelila, i jednu teličku koju kanimo prodati. To je samo zato što se navika držanja krava i stoke naslijedila, tradicijski... Nema tu zarade, nego je to kako smo navikli odmalena, po starinski. Nekad se u Sivici moglo nabrojiti možda i tristo krava, danas samo još ovih nekoliko žena doji, i Bobičancovi na farmi... Štale su prazne, a ne znam kome je viška imati svoje mlijeko, meso, jaja...

Jedan mušketir

U nekad čestu, zapravo tradicionalnu, sliku žena koje idu na mljekaru s kantama obješenim o guvernal bicikla umiješao se - kako mu tepaju na sabiralištu - i jedan mušketir. On je baš dobar primjer kakva gospodarstva nestaju, što je to što u novom vremenu ne nalazi svoje mjesto.
Franjo Slamek živi sam, umirovljenik je sa skromnom mirovinom, pa se uzdržava i od svog malog tradicijskog gospodarstva:
- Imam dva hektara svoje zemlje i još obrađujem tri hektara zakupljene... S te zemlje hranim dvije krave, sad imam i utovljenog bika starog godinu dana za prodaju, držim nerasta s licencom za prirodni pripust, imam dvije krmače, a sad je uz njih dvadeset odojaka...

Betežen ak’ ne dela

- Umirovljenik sam, 63 su mi godine, ali ne mogu zamisliti da doma sjedim bez posla. Znate kak se veli: neko ne dela jer je betežen, neko bi zbetežal ak ne bi mel kaj delati.
U mljekaru mjesečno nosim od 500 do 800 litara mlijeka, ovisno o tome kak su krave bređe. Živim sam, imam mirovinu 1.300 kuna. Držim nerasta za kojeg naplaćujem 100 kuna za skok ako je doma na gruntu, a ako ga vozim u okolna sela, onda je to 120 ili 130 kuna.
Vidite da se poljoprivreda uništava, samo još starci po selima drže kravicu, dvije. Kad ta generacije ode, niti pes ne bude više ostal... Mladi idu ili na posel ili na burzu jer zemlju delati je danas gubitak, a nove generacije neće zabadava delati. Svi troškovi idu gore, samo naš posel ništ ne vrijedi. Bio je plavi dizel tri kune, a ako je plavi dizel otišao gore, zašto onda tako i mlijeko ne ide gore s cijenom? Zgubila se ravnoteža. Nas se hoće zabetonirati na niskim cijenama svega što imamo, svi ostali mogu uzimati koliko hoće...

Bar za sebe,a ne jafkati

- Sad gledajte - zar bi bilo bolje, ne samo meni, nego i drugima kak sam ja - dok sam na nogama i dok mogu - sjesti na trček i jafkati da je mala penzija, da se teško živi? Idem, radim, kak je god malo - privrijedim si koliko mi treba, imam sve domaće za sebe. A i puno ljudi bi sad domaće svinje, domaće mlijeko... Samo, sve to nestaje. Pitaju me - pošto su odojci, ja bi kupil... Ne znam pošto su! Znal budem onaj dan kad budem prodaval. Pa cijene divljaju gore-dolje, to se više ne da pratiti, a svemu je kriv uvoz. Mi koji bismo mogli druge hraniti, uvozimo, a ja znam - to državi paše.

Poticaje ukinite, a pošteno platite

- Naplati se carina, PDV, trošarine, prelevmani... Pa zar mi moramo jesti meso iz Brazila, zamrznuto tko zna kad, a meni se s cijenom za moga bika koji je zdravo marše, prirodno hranjeno, zbrčkavaju?! I onda se, toboš, s poticajima seljaka spašava. Poticaje treba ukinuti i platiti seljaku koliko vrijede mlijeko, tele, bik, svinja, pšenica pošteno! Nikakav poticaj ne bi trebal da su cijene poštene. Da se uvoz eliminira i da se živi od naše hrane, živjeli bismo dobro i mi seljaci i svi skupa z nama.
Meni nije za zadnju silu delati, makar - čak sam planirao i napravio objekt za tov petnaest-dvadeset bikova, ali sam sam, ide to preko mojih mogućnosti. Da je par ruku više, bilo bi drugačije, a sad, makar sam sam - hraniti stoku, raditi u polju - to je ljepše i bolje relaksira čovjeka od bilo čega. Kakav stres uz krave, uz svinje?

Brazi - Kina - Europa

- Sad vam je ovak: Brazil nas hrani, Kina nas obuva i oblači, a Europa nas slači...
Ne da se Franjo ipak nevoljama novog doba. Voli svoje kravice, svoje svinje, na stolu mu je uvijek domaća fina hrana. O kravici je napisao pjesmu koju je vrijedno pročitati. Autor je još pjesama, od kojih jedna počinje stihom - na srmaka seljaka jarma so hitili... Nije važno, veli Franjo, dok sam na nogama, ja ga budem nosil.

Autor: Marijan Belčić