Što nedostaje farmi sretnih krava koju čuva 60 kilometara električnih pastira?

U srednjem vijeku na Krbavskom polju odvila se bitka koja je na mnoge načine označila prekretnicu. Bio je to posljednji pokušaj hrvatskog plemstva da se, bez pomoći stranog vladara, odupre Turcima.

Ali neuspješan, jer su prokušani osmanlijski konjanici bili sposobniji, a hrvatski junaci naoružani više ljubavlju prema domovini, nego iskustvom i ratnom lukavošću. 

Na tom je polju u kasno ljeto 1493. godine, u svega šest sati život izgubilo 10 tisuća hrvatskih duša.

Bio je to početak demografskog osiromašenja ovog dijela Hrvatske, a nastojanja da se čvršće povežu sjever i jug naše zemlje, s Krbavskom su bitkom propala za stoljeća unaprijed.

Međutim, ovo nije lekcija iz povijesti, već samo uvod u priču o sretnim kravama koje danas na Krbavskom polju svakodnevno pasu i uživaju u nepreglednoj zelenoj tišini.

Čuva ih 60-tak kilometara električnih pastira, ali predatori nisu daleko. Vuci čekaju svoju priliku i spremaju taktiku napada na otvorenom polju, kao Turci prije petsto i kusur godina.

Tišina u štali - znak da su krave site i zadovoljne

Na farmi Mladena Kušekovića, pionira ekološkog stočarstva u ovom kraju, nalazi se 580 goveda – od rasplodnih grla, teladi, junadi za tov do podmlatka za daljnji rasplod.

U poljoprivredu je ušao, kako kaže, motiviran željom za dokazivanjem da se na krškim pašnjacima može proizvesti visokokvalitetan proizvod, od kojeg se može pristojno živjeti.

Većina njegova stada je francuske mesne pasmine aubrac, koje u surovim ličkim uvjetima daju najbolje rezultate, kaže Mladen.

Svaka krava ima svoje ime, a na dan našeg posjeta farmi otelile su se blizanke Vela i Mala.

Struje ovdje nema, pa akumulatori rade punom parom, voda je ograničena i košta 17 kuna po kubiku, ali zato stočne hrane, ima više negoli je krave mogu pojesti.

"Kad čujete tišinu u štali to je znak da su krave site i zadovoljne“, kaže Mladen Kušeković.

I skoro da je u pravu. U 20 godina mog iskustva u obilaženju štala, njegova je prva u kojoj se čuje samo cvrkut ptica.

Stoka je na otvorenom cijelu godinu, a na svakoj pašnjačkoj površini na raspolaganju su im po četiri hranilice.

Zbog tako otvorenog izvora hrane, na ove pašnjake povremeno zalutaju i srne, u što smo se i sami uvjerili, ali i divlje svinje u potrazi za dugo iščekivanim objedom.

Kušeković nas je kombijem provezao svojim pašnjacima koji se nalaze na 700-njak metara nadmorske visine.

Prelazili smo preko i oko kamenjara, grmova ljekovitog bilja i samoniklih gljiva puhara i kračuna, velikih poput šake.

Krave smo uspješno zaobilazili, ometajući im izležavanje na ubitačnom podnevnom suncu, koje samo njima paše.

Ta je vožnja bila otprilike kao u sporoj verziji relija Pariz-Dakar. Kombi je izdržao, a želudac kako kome...

Štale su za ljude, ne za krave

Po povratku, na farmi nas je dočekao entuzijastični voditelj Josip Šubarić, kojemu je prva rečenica bila: "Dragi posjetitelji, osjećajte se kao u svojoj štali“.

Obzirom da su krave stalno na pašnjacima, štale se koriste kako bi zaklonile ljude od vremenskih (ne)prilika kada je potrebno oteliti kravu i slično, pa su one više za ljude nego za stoku, kaže ovaj simpatični mladić.

Josip je po struci ugostitelj, iz Istre se nakon rata s obitelji doselio u Liku i poželio baviti poslom u prirodi okružen životinjama.

Više od desetljeća zaposlenik je farme Natura Beef, uz još četvero drugih radnika, koji žive taj posao. Dodatnih četvero zaposlenika angažirano je u klaonici, prijevozu i prodaji mesa.

Zadovoljni su plaćom, kaže Josip, imaju svakodnevni topli obrok i uredno su nagrađivani za radne rezultate. Netipično hrvatski, jel' da?

Ali ako želiš (zadržati) dobrog radnika, moraš ga pošteno i platiti, smatra vlasnik ove farme.

Nema sektora u kojem danas ne postoji problem pronalaska radne snage, a posebno je to izraženo u poslovima kojim se mi bavimo, priča nam Kušeković. Kvalitetnog mesara, koji je educiran za taj posao je gotovo nemoguće naći, tvrdi on.

"Srećom, mi ne dijelimo u tolikoj mjeri taj problem s ostalim kolegama, jer imamo kvalitetne, educirane i za taj posao dobro nagrađene djelatnike. Podatak da su neki od njih naši zaposlenici već 11 godina govori tomu u prilog“, ističe Mladen Kušeković, bez lažne skromnosti.

Josip kaže da se pronašao u ovom poslu i uživa kada vidi što se sve može postići vlastitim trudom. Uživa i u hrani koju proizvedu, jer je kuharske struke, priča nam.

"Posao je to koji zahtijeva rano ustajanje i kasno lijeganje, a između toga je sto drugih dogodovština, ali sve dok dobro prevladava - to je super“, kaže Šubarić.

Rijetki su spremni za nabavljenu robu izdati račun

Ova farma sretnih krava proizvede oko 50 tona mesa godišnje, telećeg i junećeg, kojeg na tržište plasira preko vlastite maloprodaje u Zagrebu, dviju trgovina domaće hrane, te pet dućana u Sloveniji.

Cijene njihovog mesa dvostruko su veće od uvoznog, ali sve redovito prodaju, jer potrošači prepoznaju kvalitetu ekstenzivnog uzgoja goveda i ne žale se na cijenu.

Zbog toga u idućih nekoliko godina Kušeković planira udvostručiti proizvodnju.

Krenuli su, slučajno ili ne, u godini velike svjetske krize 2008. s nešto vlastitog kapitala i prvim kreditom banke od 2 milijuna kuna, priča Mladen.

Ukupno su, tijekom 15 godina rada, uložili 25 milijuna kuna u objekte, opremu, rasplodna grla, strojeve, pa sve do uređenja prostora za prodaju i distribuciju mesa. Otplaćuju investicijski kredit od 5,5 milijuna kuna, dok značajan dio poljoprivredne mehanizacije i opreme financiraju putem leasinga.

Iz mjere 4. Programa ruralnog razvoja uspjeli su povući 1,8 milijuna kuna, a godišnje ostvare 1,5 milijna kuna izravne potpore.

Natura Beef trenutno u posjedu ima 1.100 hektara zemljišta, od čega je 800 ha pašnjaka, 150 ha oranica i 150 ha livada.

„Da bi proizveli dovoljne količine stočne hrane, nedostaje nam još oko 150 do 200 ha oraničnih površina, tako da dio hrane kupujemo od drugih proizvođača - što je problem zbog cijene, ali i malog broja ekoloških proizvođača krmnog bilja koji su spremni za nabavljenu robu izdati račun“, žali se Mladen.

Troškovi nabavke žitarica za stočnu ishranu su odavno prešle prag rentabilnosti te vrste proizvodnje, pa oni iznalaze alternativna rješenja - siju krmno proteinske usjeve na bazi stočnog graška, žitarica i grahorice kako bi nadomjestili žitarice koje, vjerojatno, od ove sezone više neće moći kupovati.

Da stvar bude tragičnija, ekološki proizvođači nemaju pravo na potporu za krmno proteinske usjeve, što opetovano ističe kao apsurd nadležnima u resornom ministarstvu.

Kanalizaciju iskoristiti za navodnjavanje

Čarobna riječ za razvoj hrvatske poljoprivrede svakako je navodnjavanje, koliko god na prvu apsurdno zvučalo navodnjavati oranice, kaže Mladen.

Međutim, klimatske promjene donose sve veće suše, ne samo ljeti, nego i zimi jer snijega gotovo više i nema, a proljeće i jesen sa svim njihovim karakteristikama možemo zaboraviti, naglašava on.

Svima nam je poznato da su Izraelci vodeći u svijetu po sustavima za navodnjavanje poljoprivrednih površina. To je vjerojatno razlog zašto je svaki hrvatski ministar poljoprivrede tamo bio barem jednom.

Naime, u Izraelu se gradska kanalizacija koristi za navodnjavanje, na način da se preko pročistača otpadnih voda dobije tehnološka voda za zalijevanje i jedan dio mulja za gnojenje površina.

Zato je ovaj poduzetnik nedavno stupio u kontakt s izraelskim kompanijama i Agronomskim fakultetom u Zagrebu, kako bi izvidio koje su količine vode potrebne za određene kulture, te ima li uopće smisla graditi tu priču.

Mišljenja je da bi 70 posto utrošene pitke vode mogli poslije iskoristiti za navodnjavanje, obzirom da barem toliki udio od ukupno utošene vode ponovno završi u kanalizaciji.

"Znamo da općina Udbina, kao i mnoge druge u Hrvatskoj, nemaju riješen problem kanalizacije. Konkretno, u Udbini kanalizacija završava negdje u podzemlju – a to se može pametnije riješiti, pa i da mi poljoprivrednici dođemo do jeftinije vode“, kaže vlasnik farme na Krbavskom polju.

Izrael s proizvodnjom na 20 posto poljoprivrednih površina ima godišnji izvoz od dvije milijarde dolara, te oko 9 milijardi dolara u tehnologiji, prvenstveno na sustavima navodnjavanja, navodi on.

"Ako je Izrael u pustinji uspio napraviti čudo, onda i mi možemo nešto napraviti, ali tek kada riješimo pustinju u našim glavama“, zaključio je Mladen Kušeković.

Pogledajte video prilog: