Smanjuje se proizvodnja jaja!

Za neupućene - proizvodnja konzumnih jaja nešto je najjednostavnije na svijetu: kokoši u gajbe, pa hranimo i beremo jaja i - fino zarađujemo!

No, Zdravko Vuk, poljoprivredni proizvođač iz Čehovca, koji se proizvodnjom konzumnih jaja bavi već više od trideset godina, na takvu se sliku gorko nasmije i kaže:
- To je možda predodžba stvarno neupućenih ljudi jer tako jednostavno to nije bilo niti pred trideset godina, kad smo se počeli baviti proizvodnjom konzumnih jaja.
Ta je proizvodnja, kao uostalom i sve današnje poljoprivredne proizvodnje, okovana morem propisa, sigurnosnih mjera, tehničkih zahtjeva...

Prvo se peradarilo

- Od 1980. godine sam u proizvodnji konzumnih jaja, no peradarsku proizvodnju naša je obitelj (počeli su roditelji) imala od 1965. godine. Bili smo proizvođači brojlera, imali smo vlastiti klaonički kapacitet, prodajnu mrežu... Preorijentaciju smo napravili brat Ivica i ja, krenuli smo sa šest tisuća nesilica u proizvodnju konzumnih jaja. I dobro je išlo, sve tamo do kraja devedesetih godina. Zamislite, u ratno vrijeme, 1993. godine, mi smo još povećavali kapacitete, dograđivali, preuređivali postojeće objekte... Došli smo do 35.000 kljunova u proizvodnji!

Pojava ucjenjivača

- Sad je bitno drugačije - u posljednjih desetak godina (baš otkako su se kod nas pojavili veliki trgovački lanci sa svojim ucjenjivačkim uvjetima plasmana poljoprivrednih proizvoda) okolnosti su takve da se polako spuštam prema 15.000 kljunova u kaveznoj proizvodnji, što znači dnevno na oko 10.000 jaja.

Moram smanjivati proizvodnju zbog troškova, ne pokrivamo se ako jako ne pazimo. A cijela je obitelj uključena, supruga, sinovi, snaha... Imamo i nekoliko zaposlenih.

Od polja do stola

- Mi proizvodiomo i svu hranu za naše nesilice, nismo ovisni o vanjskim dobavljačima. Na petnaestak hektara svake godine imamo kukuruz koji je osnovna hrana za nesilice i vlastitu mješaonu, dakle doslovno - od polja do finalnog proizvoda je linija zaokružena. I ne mogu se pohvaliti da nam je komotno.

Vidite, s prvim hladnijim danima, na tržištu je već vidljivo da nedostaje konzumnih jaja. Jasno je o čemu se radi - kokice po domaćinstvima prestaju nesti jaja, sad dolazi sezona kad bi se s nama, proizvođačima konzumnih jaja, možda neki i mijenjali. Prodaja ide. A što ljeti? Kad doslovce bacamo jaja ili ih dajemo u bescjenje u preradu, za deset ili niti toliko lipa po komadu?

Proizvodnja je ugrožena

- I ja tvrdim da je proizvodnja konzumnih jaja u Hrvatskoj sve ugroženija. Naše su cijene stalno na istoj razini, praktično godinama (ne govorim o maloprodajnoj cijeni koju ljudi plaćaju u opskrbnim centrima), a svi su troškovi u kontinuiranom porastu. I onda: nas proizvođača konzumnih jaja nema na listi za poticaje! A zamislite apsurda: za proizvodnju jaja nema poticaja jer tobože Hrvatska ima samodostatnu proizvodnju jaja, pa ne treba poticaj, a na kukuruz ima poticaja! I na pšenicu?! Na kulture koje također imamo dovoljno za domaće potrebe, štoviše, i viškove. Takav sustav poticaja bolje da ukinemo! Usporedite mene s nekim većim stočarom: ima poticaj na zemlju, na stoku, na mlijeko... Znam one koji su nakupili i do 300.000 kuna poticaja. Pa zar to nije lijepo - kapne toliki novac sa strane? Ali, pitam ja - a gdje je mojih tristo, sto ili barem deset tisuća kuna? A proizvođač sam sa zaokruženom linijom koja ide od ratarenja do trgovine. A da bih došao s tim konzumnim jajem u trgovinu - moram prijenjivati HACCP-sustav, vrlo stroge higijensko-tehničke norme. Svaka čast - mi danas imamo regulativu prema kojoj se jaje izloženo prodaji u trgovini mora prepoznati u najmanje tri bitna elementa: iz kakvog je uzgoja (kavezni ili neki drugi), zatim da je iz Hrvatske te (prema matičnom broju) od kojeg je proizvođača.

Vlastiti uzgoj pilenki za kvalitetu

- To možda pridonosi sigurnosti i izbijanju u prvi plan onih koji doista imaju kvalitetu. Primjerice - ja za obnovu proizvodnih jata ne kupujem dorasle, već uzgojene pilenke. Kupujem jednodnevne piliće i sami na gospodarstvu do proizvodne dobi othranimo te kokice, a primjenjujemo još nešto važno: sve je cijepljeno, dakle vakcinirano i revakcinirano protiv salmonele (koja je oduvijek u ovakvim proizvodnjama veliki izazov) i to na iglu (ne kroz vodu ili hranu), što znači da je baš svaka pilenka na ulasku u proizvodnju slobodna od slamonele!

Znači, u uvjetima koje imamo - u pogledu kvalitete i biosigurnosti, ne možemo dalje.

IPARD-SAPARD nula bodova

- Kako gospodarske prilike i okruženje nisu danas takvi da bismo mogli investirati u nove objekte, u obnovu postojećih, u prilagođavanje normama EU koje moramo ispuniti do prijelaza 2013. godine na 2014. godinu, to je dodatan element koji ugrožava ovu proizvodnju.
Primjerice, IPARD ili SAPARD nisu izvori u kojima je moguće naći novac za obnovu starih objekata. Samo se sufinancira - znate i sami uz kakve uvjete - podizanje novih. A što s objektima koje imamo?

U investicijske avanture ne upuštaju se - a poznata mi je situacija kod svih - ni bjelovarska Gala, ni koprivnička Samita, ni Perfa iz Stubice, ni Piko iz Jastrebarskog... Imaju po 100.000 kljunova i više, pa ne mogu!

Kupujmo Hrvatsko - ako ga bude!

- I to je ono - da ponovim - što u perspektivi može donijeti situaciju u kojoj će se u Hrvatsku uvoziti i jaja! Neće ih - uz smanjivanje proizvodnje - jednostavno biti, kao što nema drugih poljoprivrednih proizvoda koje smo nekad imali, a sad jedemo uvozne.

Znate što je zanimljivo? Zanimljivo je kako se odmah primijeti da je jaje poskupjelo jednu ili dvije lipe, a nitko ne primjećuje da postoji sezona u godini u kojoj se snizi cijena za više od 50 posto, kad konzumno jaje nije moguće prodati ni za 50 lipa. U prodavaonici. A znate koliko onda mi možemo dobiti za to jaje... Za jaje koje je pod najstrožom kvalitativnom kontrolom, sneseno od zdrave koke, na rešetku koja omogućava da ostane čisto, a na njemu jasno piše - domaće je, naše, od kojeg je proizvođača... Pa ako želimo kupovati hrvatsko, a ne uvozno, onda se o stvarima o kojima govorim mora voditi računa na državnoj razini. I puno toga urediti, pa makar krenuli od jajeta. Znači - ab ovo...

Autor: M. Belčić