Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Kozarstvo
  • 04.08.2013.

Priča o kozaru Kamešnice - Juri Runji

Kozarstvo u Dalmaciji

  • 5.308
  • 513
  • 0

Sunce na kamešničkim padinama Dinarida probija oblake gotovo tijekom svakog godišnjeg doba, što je dobro poznato ljubiteljima i pojetiteljima te planine, posebice planinarima, lovcima i stočarima - kozarima. Obasjava i umiva prostranu, pitomu cetinsku dolinu, stisnutu između planina Kamešnice, Svilaje, Mosora, dalmatinsko-zagorskog krša, a riječ je o podneblju koje je još od davnina poznato i po kvalitetnoj stoci. U tom ambijentu, na širem ruralnom prostoru tog dalmatinsko-zagorskog krša, gotovo nadomak hrvatske primorske obale, oduvijek su vrludala stada ovca i janjaca, koza i jarića, a i pokoje govedo.

Starijim Cetinjanima, čak i onima u dalmatinskom priobalju te na otocima, posebice stočarima i mesarima, poznato je kako je osim Vrdova oduvijek najviše blaga bilo na predjelu Vagnja, odnosno Kamešnice, surove planine. Tu se danas znatno manje razliježe meketanje koza i jarića, blejanje ovaca i janjaca, mukanje goveda, ali i gdje više ne nadjačava ni pjesma pastira niti dozivanje čobana poput onog 'na moja', no ipak su 'živa' bespuća vrletne Kamešnice. Tu planinu svake godine redovito naseljavaju pastiri sa svojim stadima koza, ovaca i goveda, dakako uz pse čuvare, koliko je to moguće, unatoč naletima vukova uglavnom iz planina susjedne Bosne i Hercegovine, baš kako je to bivalo u nedavnom životu Jure Runje, poznatog i proslavljenoga kozara Kamešnice.

Više od tisuću koza i jarića u Jurinoj staji

Tamo, odakle se naziru vrhovi planina i brda Mosora, Visoke i Svilaje, i odakle puca širok i prekrasan pogled na dolinu Cetine - na tu bogatu i pitomu oazu koja je nekada bila samo sjenokoša, ali nažalost i danas većim dijelom - nalazilo se stado koza i jarića Jure Runje iz Obrovca Sinjskog, kozara Kamešnice. Velika su i stada ovaca i jarića Ivana Dolića i Joze Romca iz Glavica pokraj Sinja, dakako i Mladena Živalja iz Obrovca Sinjskog, poznatog stočarskog kraja, prepoznatljivo i po proizvodnji kvalitetnog češnjaka, a nekoć i proizvodnji duhana. Svi ističu kako je od svih stočara Cetinskog kraja bila najbrojnija i najpoznatija farma koza i jarića Jure Runje na Bilom brigu uz bijeli put prema BiH odnosno Livnu, u kojoj s više od 1000 koza grla. Runićeva farma se nalazi točno na Bilom brigu, niže Vagnja, tik uz cestu što vodi od Sinja (Hana) do Livna, preko Prolog-planine, kamo su nekoć prolazile karavane i gmizala zaprežna kola, vozila iz Dalmacije u Bosnu, i obrnuto.

No Jure Runje, popularni kozar Kamešnice, imao je još jedan kamion kojim je do svoje staje, prevozio prikupljene kozliće i koze, što je u svakom slučaju rijetkost u predjelima ljutog dalmatinsko-zagorskog krša. No Jure Runje je poznat i po tome što je uvijek pri ruci imao svoje pse-ovčare, pa i vučjake, a o svom je ramenu vazda nosio pušku, koju nikad nije aktivirao. Priča o tome kako je taj kozar iz sela Obrovca Sinjskog, iz lijevog zaobalja Cetine u Cetinskom kraju, govori kako je počeo uzgajati koze i jariće iz posve zanimljivih povoda. Naime, Jure je priznao kako je sve počelo onog trenutka kad je bio bolestan te se dugo liječio od tuberkuloze. Pričao nam je kao je obišao sve bolnice kako bi se zaliječio, ali svi pokušaji u tome bili su uzaludni. Bolnice su mu, tvrdio je, 'pozobale' sav novac, a nije se izliječio.

»Liječio sam se u splitskoj bolnici Firule gdje sam, na moju sreću, upoznao Iliju Klaića. Ispričao sam mu sve o svojoj bolesti, a on mi je savjetovao da pijem kozje mlijeko, i to od riđe velebitske koze. Također mi je rekao da živim negdje u planini na čistom zraku », pričao nam je Jure Runje. On je posjetio Iliju Klaića, svog novog poznanika, dakako i velikog iskrenog prijatelja slijedivši njegove savjete. Izašao je iz bolnice, tako reći pobjegao. Tek što je došao kući u rodno selo Obrovac Sinjski, Runje je sakupio nešto novca, uzeo konje i zaprežna konja, te se zaputio pravo u Klaićevo selo na području Knina.

Runje je počeo samo s trinaest koza

»Ondje sam kupio trinaest koza i jednog jarca i sve ih dovezao kući u zaprežnim kolima. Zatim sam se naselio na Bilom brigu, u srce planine Kamešnice. Tu je bilo dovoljno sunca, čistog zraka, vode, sočne i raznovrsne stočne hrane za moje blago, dakako i raznih ljekovitih trava. Kupio sam i pušku, pa i dva psa. Tako je počeo moj novi život u planini Kamešnici na koji sam se morao priviknuti, tako sam počeo osmišljavati, stvarati svoj novi svijet, u novim uvjetima. U početku mi je bilo vrlo teško, često i dosadno, gotovo nemoguće. Ali sam morao podnositi sve neugodnosti te se na sve navikavati, a sve kako bih se izliječio i još koju godinu sebi produljio život«, kazivao je Jure Runje.

Tako se kozar iz Obrovca Sinjskog polako prilagođavao novom ambijentu, novim planinskim uvjetima, trpjeti i jake studene bure koje najjače pušu baš na tom području, sredini na koju se navikao, iako je taj Obrovčanin prije živio i radio u urbanim, gradskim sredinama. Govorio je kako se ubrzo prilagodio sivom kamenjaru Dalmatinske zagore i zakonima planine, brzo upoznao gotovo sve njene tajne poput kakavog Robinzona; ćudljive zakone Kamešnice i Dinare, s čijih je padina češće gledao na pitomu dolinu Cetine kroz koju protječe izdašna istoimena rijeka sa svojim pritokama Ruminom, Vojskavom, Kosince, Rudom, Grabom. Tvrdio je kako su mu svi dani i noći prolazili u neumornom radu oko podizanja i čuvanja farme koza i jarića, takve najpoznatije u cijeloj Dalmaciji, prema kojoj su vodili svi putovi ne samo mesara u tom podneblju.

»Trud je urodio plodom. Moje zdravlje mi je bolje nego što je bilo. Rekoše mi liječnici da sam se dobro zaliječio te sam se odlično osjećao. Ali, moj brate, ja sam se ipak pridržavao liječničkih savjeta. Odmah sam odbacio pušenje i alkoholna pića. Umjesto toga redovito sam pio kozje mlijeke, i to sve od svojih koza koje vidite u mojoj staji na Bilom brigu. Rano ustajem, a kasno uveče legnem. Tek što grane sunce, pa kad je i oblačno, sa psima otjeram stado koza u planinu te ga tek u sumrak vratim u staju. Zatim ručno pomuzem koze: to sve traje dugo u noć jer na ruke i nije lako musti, a i veliki je broj muznih koza. Znaš, moji sinko, bolje je i ovo raditi, musti koze, nego umrijeti. Što je najvažnije: dobro jedem, najviše mliječne proizvode, dobro spavam na čistu zraku, zadovoljan sam, ništa me ne boli. Odem ti ja ponekad i u Sinj, Split, Knin, Livno, Zagreb i u druge gradove te tamo gledam nogometne utakmice, najviše 'Ajduka'. I ne zadržim se mnogo u gradovima nakon utakmice. Odmah se vratim na Bili brig, u moju bazu, te najprije pogledam svoje koze i jariće, i pse, te je li mi puška na određenom mjestu. Tu mi je bilo draže i ljepše stanovati, raditi i živjeti nego igdje. Imam ti ja i česte posjete. Dođu mi sinovi, nevjeste i unuci, i rodbina, prijatelji, poznanici, veterinari, šumari, lugari, lovci, a u posljednje vrijeme i izletnici-vikendaši, ali i oni iz inozemstva«, rado nam je pričao Jure Runje, koji je potaknuo i mnoge mlađe obitelji na uzgoj koza i jarića u lijevom zaobalju Cetine.

Izliječilo ga kozje mlijeko nakon što je odbacio pušenje i alkohol

Da Jure Runje slučajno nije bio uzgajatelj tolikih koza i jarića, vjerojatno o njemu i ne bi toliko mnogo pisale novine te snimale i prikazivale televizijske i radio-reportaže. Već bi ga davno odnijela teška bolest, da se nije odlučio na život u planini pijući kozje mlijeko i konzumirajući kozji sir. » Meni se ovaj posao itekako isplatio iako je katkada bio i težak, naravno i opasan zbog obrane stada od naleta, napada vukova, ali i uslijed poskoka. Godišnje u prosijeku imao u staji 500 jarića. Samo jedne godine prodao sam ih oko četiri storine, a oko 100 sam ih ostavio za 'proširenu reprodukciju'. Ali tu su i moje koze - ni sam ne znam koliko ih je, vjerojatno ih ima najmanje oko tisuću. Moje se stado toliko razmnožilo samo od petnaest koza i jednog jarca. Kupio sam i novi teretni kamion, prikladan za ovaj kameniti teren, dvije krave, sazidao novu kuću u Obrovcu Sinjskom, a školavo sam i djecu. I sve to od koza i jarića«, izračunao je Jure Runje.

Rado nam je govorio kako je najčešće na Bilom brigu u što smo se i mi uvjerili. Na upit kako izađe na kraj sa zvjerima u planini. Rekao bi nam kako se najčešće pojave vukovi tvrdeći kako njemu i njegovu stadu ne mogu toliko naškoditi dok je njegovih pasa. »Vukovi bi mi katkada napali stado i udavili po koju kozu ili jarića. Možda bi se i češće gostili kozjim mesom da nemam svoja dva vjerna psa čuvara, vučjaka, a na mom ramenu je i puška, uvijek napunjena, ali bi ju rijetko kada upotrijebio. Ne bih pucao u vuka nego tek da ga uplaši pucanj. Najviše sam imao problema s lisicama koje su mi znale odnijeti po koje mlado kozle, ali ni zbog tog nisam imao tako veliku štetu. Najveću opasnost predstavljale su mi zmije otrovnice, poskoci i riđovke, koje su mi napadale stado koza, osobito u proljeće, a i ljeti ako je velika suša. Bilo je godina kad mi je samo u dvanaest mjeseci od ujeda poskoka uginulo sedamdesetak koza i jarića, dakle jedno stado. To se događalo sve dok nisam nabavio poseban lijek protiv ujeda poskoka «, tvrdio je Jure Runje, simpatični 'kozar' Kamešnic.

Eh, da mi je bilo struje, vode i bolja cesta

Sve govori kako je područje Cetinske krajine pogodno za razvoj stočarstva, a njezini brdsko-planinski predjeli su kao stvoreni za uzgoj koza i jarića. Najjači uzgajatelj koza i jarića u cijeloj Dalmatinskoj zagori godinama je bio baš Jure Runje, taj marljivi Obrovčanin. »U svojoj farmi na Bilom brigu najviše sam imao oko tisuću i 200 koza i jarića. Sve sam namaknuo u razmaku od dvadeset godina. U međuvremenu sam stekao kondiciju upoznavši sve vrline dobrog čobana-kozara, kao i tajne planine, narvano i tajne ovog zanata, jer moj posao nije samo istjerati koze u pašu, u planinu. Sobom valja ponijeti lijek za koze, hranu za sebe i pse, napunjeni pušku, osigurati dovoljne količine vode za tolike koze. Eto, sad vidite koliko je moje stado naraslo u posljednjih dvadesatk godina!«, ponosno nam je govorio Jure Runje, pokazujući rukom i na mlade jarce.

Priznao je kako bio i najsretniji čovjek u Cetinskoj ktrajini kad bi njegovi sinovi (Božo i Mirko) nastavili očevo djelo - uzgajati koze, jariće i jarce na Bilom brigu. »A zašto i ne bi kad je taj posao oduvijek bio itekako unosan i društveno koristan«, tvrdi se Jure Runje. Ali taj obrovački stočar ima teškoća ne samo u plasiranju mesa na tržište, nego i u vodoopskrbi. Nevoljko bi govorio kako je bilo godina kad je njegovo stado na Kemešnici mučila žeđ zbog sušne godine i nestašice vode u pojilištima i bunarima, a od ujeda poskoka godišnje bi mu u prosjeku uginulo više desetaka koza i jarića. Još toliko blaga bi mu udavili odnijeli vukovi te lisice. No, usprkos tome Jure se nikad nije predao, tvrdeći kako je to samo prolazna pojava poručujući potomcima kako se od kozarastva može itekako sigurno i lijepo živjeti te da je u tome budućnost ne samo dalmatinskog zaobalja, baš kao i u ruralnom razvoju i seoskom turizmu.

Svi stočari nisu imali toliko koza i jarića u stajama, koliko ih je imao samo Jure Runje

»Nikad nisam imao dovoljno novca jer sam uvijek nešto gradio - najprije jednu štalu na Bilom brigu. Bila je to to gotovo suvremena farma koza, jarića i jaraca koja me je stajala dosta novca. Ali je ta moja farma bila itekako ekonomski i društveno opravdana. Imao sam čak četiri štale, odnosno farme, ali je svaka od njih bila pretijesna za sva moja kozja grla. Ipak mi je najveći problem bio što na farmama na Bilom brigu nisam imao električne struje, a postojeća makadamska cesta nije samo Runjin put kako su to neki znali u šali govoriti ne samo na sinjskom području. Često sam inzistirao na popravci te ceste preko Vagnja, ali nisam uspijevao«, jadao se Jure Runje. Isticao je kako bi stočari s područja Kamešnice samo jedne jeseni prodali gotovo tisuću jarića i još toliko janjaca, na stotine telića i krava, više tisuća litara kozjeg, ovčjeg, kravljeg mlijeka te više stotina kilograma miješanog sira«, riječi su Jure Runje, vrijednog i poštenog Obrovčanina, uzornog stočara i kozara Kamešnice.

U neposrednoj blizini Jurinih farma su i farme drugih stočara Kamešnice, odnosno sa sinjskog područja. No, Runje nam je također je govorio kako je stočarima, kozarima Kamešnice, bilo lakše uzgajati stada na toj planini nakon što se on počeo intenzivno baviti kozarstvom. Poručivao bi mlađim ljudima i obiteljima da se uhvate stočarstva objašnjvajući im kako se uvijek isplati držati, koze, jariće, ovace i janjace. Sve govori kako je stočarima danas neusporedivo lakše nego njihovu prethodniku, jer je i makadamski put preko Bilog briga prema Bosni rekonstruiran, asfaltiran. Ali svi oni ukupno u svojim stajama nemaju onoliko koza i jarića koliko ih je godinama imao poznati kozar Kamešnice, Jure Runje.


Povezana stočna vrsta

Kozarstvo

Kozarstvo

Koze pripadaju među najstarije pripitomljene pasmine životinja koje su od davnina služile čovjeku i davale mu visokovrijedno proizvode poput mesa, mlijeka, kože, dlake i gnoja.... Više [+]

Tagovi

Kozarstvo Jure Runje Kamešnica Stočarstvo

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Stiglo nam je astronomsko proljeće. Jedna zanimljivost: sve do 2050. godine počinjat će 20.3. Između 2050. i 2100. godine naizmjence 19. i 20. ožujka, a tek nakon 2100. se početak proljeća opet vraća na 21. ožujka, piše na FB stranici Kad ć... Više [+]