Pažani spašavaju od zaborava strižnju ovaca

Udruga uzgajivača paške ovce iz Kolana na Pagu nastoji spasiti strižnju ovaca od zaborava, pa unatrag nekoliko godina održava Državno natjecanje u strižnji ovaca, koje se početkom srpnja održalo na Pagu. Natjecatelji su se okušali u staroj, ali i u novijoj tehnici strižnje ovčje vune, a u popratnim događanjima birali su se najkvalitetniji paški sir i ovca.

Svoja umijeća pokazalo je dvadesetak natjecatelja iz cijele Hrvatske, a titulu najbržeg u strižnji ručnim škarama ponio je Mario Mršić iz Zadra. Električnim škarama najbolje je, pak, baratao Robert Kalec iz Ivanić Grada, saznajemo od Dubravka Pernjaka, predsjednika Udruge uzgajivača paške ovce iz Kolana. Natjecanje u strižnji te popratne manifestacije ujedno su postale i turistička promocija otoka i njegove tradicije.

Strižnja škarama oduvijek je izazivala znatiželju promatrača, a u nekim zemljama, poput daleke Australije, tradicionalno se održavaju vrlo posjećena i atraktivna natjecanja u stržnji ovaca, a biti pobjednik velika je čast. S razvojem tehnologije škare su uglavnom otišle u zastaru, pa se ovce sve više strižu električnim škarama.
Zadarska i Šibensko-kninska županija imaju najviše ovaca u Hrvatskoj. Samo u Šibensko-kninskoj županiji ima ih oko 77.000, a broj obiteljskih gospodarstava koja se bave uzgojem ovaca sve je veći zahvaljujući državnim poticajima. Danas se u toj županiji čak 2200 gospodarstava bavi stočarstvom. Međutim, brojke su još uvijek daleko manje od onih od prije više desetljeća kada je Dalmacija imala oko milijun ovaca. Brojke za cijelu Hrvatsku govore da je danas ukupno 500.000 ovaca, a za koze su brojke još poraznije.

Ovca je nekada, kaže nam Ivica Kosor, agronom i predsjednik Udruge agronoma Šibensko-kninske županije, hranila i oblačila stanovništvo Dalmacije. Danas se uzgaja najviše zbog sira, a puno manje zbog mesa, iako se i na tom polju nastoje postići pomaci, posebice kroz nastojanja da se tržištu ponudi ekološka janjetina. Malo je, međutim, stočara koji imaju zaokružene cikluse, odnosno onih koji bi na svojim imanjima mogli prihvaćati turiste, kao što je to slučaj s njihovim kolegama na Siciliji.

Turisti, naime, rado posjećuju agro-stočarska domaćinstva gdje im se nudi razgledanje stočnog fonda, proizvodnog procesa, kušanje sireva i mesa i, naravno, kupnja tih proizvoda i suvenira. Neke su farme na Siciliji otišle i korak dalje pa posjetiteljima nude i kreme napravljene na bazi kozjeg mlijeka.

Samo na otoku Pagu, prema Pernjakovim riječima, danas ima oko 32.000 ovaca, od čega muznih oko 22.000. U postojeće tri sirane proizvede se oko 200 tona paškog sira, a u domaćinstvima još oko stotinjak tona. Prošlog je vikenda u Kolanu otvorena i proširena sirana poznate obitelji Ivana Gligore, čijem je otvaranju nazočila premijerka Jadranka Kosor. Sirevi iz sirane Gligor, kako nam je rekao Ivo Butković, predsjednik Udruge »Suhozid« s Paga, nagrađivani su i u Hrvatskoj i u EU.

Obitelj Gligor je u proširenje pogona na 1800 četvornih metara, u kojem sir proizvode od ovčjeg, kravljeg i kozjeg mlijeka, uložila 20 milijuna kuna, a projekt je dijelom sufinanciran iz programa SAPARD.

Ovce najčešće prepuštene same sebi

Kornatske ovce, za koje se kaže da su poludivlje, pravi su fenomen zbog njihova višestoljetnog opstanka u surovim uvjetima. Pretpostavlja se da su ovce početkom 17. stoljeća došle na surovi kornatski arhipelag. Sve do prije nekoliko desetljeća ovce su bile važan izvor prihoda, i to zbog mesa, vune, mlijeka i sira. Danas tek nekoliko vlasnika posjeda na Kornatima drži ovce, koje su najčešće prepuštene same sebi. Zbog ovaca su se pregrađivali posjedi kilometarskim suhozidnim međama. Nadaleko je cijenjena kornatska janjetina, što ne čudi kada se zna da ovca pase ljekovite trave. Uz njih se veže i neobična pojava. Naime, ovce u večernjim satima dolaze na obalu i piju more. Zapravo, dolaze na one dijelove obale na kojima ima vrulja, odnosno boćate vode. U najsušnijim dijelovima godine ovce vodu pronalaze u jamama, škrapama, poljima, a piju i rosu. U zadnje vrijeme na Kornate se dovozi voda u tamošnje cisterne.

Autor: Jadranka Klisović