Oznake izvornosti zločin su za HR svinjogojstvo!

Hrvatski svinjogojci svakodnevno zatvaraju svoje svinjce. Tovilišta, prasilišta, repro centri postaju prošlost i sve ih je manje. Kako se to dogodi? Popularno je reći da je sve u politici. I istina.

Kao da netko namjerno stalno radi zločin prema vlastitom narodu. Doista bi se hrvatskoj politici u poljoprivredi trebao dogoditi jedan Ivan Sinčić, jedan agro Živi zid da zaustavi zločince. Možda izgleda banalno, ali pogledajte kako samo jedna riječ u jednom pravilniku može promijeniti sve.

Koliko su izvorni pršuti s oznakama izvornosti?

Procjenjuje se kako se u Hrvatskoj legalno proizvede oko 250 tisuća pršuta koji se prodaju s oznakama izvornosti kao Drniški, Dalmatinski, Istarski, Krčki. Neki kažu i da je tu još 50 tisuća iz pojedinačnih i manjih proizvodnji. I odlično. Radi se o skoro 150 tisuća utovljenih svinja do težine od bar 150 kilograma. No, postoji zamka.

U pravilnicima ne piše da kod oznake izvornosti, pršut mora biti proizveden od mesa svinja uzgojenih u određenom zemljopisnom području. Ili bar da piše da mora biti proizvedeno u Hrvatskoj. E, to je zločin. Piše da mora biti proizvedeno od svježeg svinjskog mesa starosti i do četiri dana. To je dovoljno da uvoznički lobi i uvozna mafija povezana s vrhom politike, svinjske polutke u ta četiri dana doveze svinje iz bilo kojeg dijela Europe. Evo kako piše u pravilu.

Pravilnici koji ne podržavaju domaću proizvodnju

4.3. Sirovine (samo za prerađene proizvode za koji je podnesen zahtjev za oznaku)

Drniški pršut proizvodi se isključivo iz svježih butova svinja, koji se, osim hlađenja na temperaturu od -1 C° do + 4 C°, ne smiju podvrći nikakvom drugom postupku očuvanja, uključujući zamrzavanje. Obradom se iz buta odstranjuje nožica, križna i zdjelične kosti te rep, a ostaju bedrena i potkoljenična kost, urašteni dio sjedne kosti (sjedna kvrga) te, ovisno o visini reza kojim se odstranjuje nožica, ostaci tarzalnih kosti.

Također, odstranjuje se dio kože i masnog tkiva s unutrašnje strane buta do visine koljenog zgloba te dio muskulature donjeg ruba buta polukružnim rezom skupa i u istoj ravnini sa masnim tkivom na udaljenosti od 5 do 8 cm od glavice bedrene kosti. Minimalna težina obrađenog buta iznosi 11 kg. U trenutku soljenja butovi smiju biti stari od 2 do najviše 4 dana od dana klanja svinja.

4.5. Faze proizvodnje koje se moraju odvijati u određenom zemljopisnom području

U području proizvodnje drniškog pršuta moraju se odvijati sve faze proizvodnje drniškog pršuta, osim uzgoja, tova, klanja i klaoničke obrade svinja za proizvodnju pršuta.

Kome pogoduje uvoz i zašto?

Zamislite što bi značilo da u zadnjem ovom našem naputku piše da se tov, klanje i klaonička obrada mora obaviti na tom području ili bar u Hrvatskoj.

To bi značilo novih 150 tisuća hrvatskih tovljenika, i to specifičnih do težine od 150, pa i 160 kilograma. Za njih bi hrvatski ratari morali proizvesti hranu na hrvatskim poljima. I na kraju, morali bi se prasiti, toviti u Hrvatskoj, ili na područjima Dalmacije, Drniša, Krka ili Istre.

A ista je situacija i s kulenima i sličnim proizvodima. Nitko se nije potrudio ni na koji način pomoći hrvatskom svinjogojstvu i zato slobodno možemo reći da su oni koji su to proveli u djelo, zločinci nad hrvatskim selom i poljoprivredom. Pa makar da je i u onakvom gornjem članku pisalo da u trenutku soljenja butovi moraju biti stari dva dana, već bi se suzila mogućnost uvoza iz tko zna kojih zemalja.

Da smo poslovniji i drugačiji ljudi, ne bi trebalo ništa mijenjati ni u pravilniku. Bilo bi normalno da se uz pršutane organizira i domaća proizvodnja svinja i da oni imaju utjecaj jedni na druge. Tako primjerice u Italiji, nije moguće doživjeti da mljekara koja se bavi proizvodnjom sira Parmezana - koristi uvozno mlijeko. Isključivo mora biti mlijeko okolnih zadruga i to s pašnjačkog načina držanja. Očito mnogo toga ne valja i u našim ljudima, bilo da su u politici, bilo u poslovnom svijetu.