Od gradske atrakcije do lijepog stada: Ivan Mofardin svakoj od 97 koza nadjenuo je ime

Ivan Mofardin iz Pule prije više od pet godina dobio je na poklon, kako kaže, "par beba" koje je othranio na dudu u gradskom stanu.

"Bio sam u to vrijeme lokalna atrakcija - ljudi su me znali čekati s fotoaparatom ispred zgrade kada bi znali da ću izaći s kozlićima“, prisjeća se nekadašnji gradski dečko koji danas ima stado od 97 koza i tri rasplodna jarca na farmi u istarskom selu Hrboki.

U početku je funkcionirao tako da je noću taksirao kako bi ih prehranio. Danju je vrijeme provodio s njima u prirodi, on voli reći "u vrtiću". S vremenom se zaljubio u kozliće i počeo ih proučavati, ušao duboko u tematiku i naučio dosta o veterini. Kasnije je nabavio muzne koze, sanske, alpine i križane od te dvije pasmine. Kroz pet godina formirao je stado tako da je ostavljao podmladak pa su danas sve njegove ljubimice u srodstvu.

Jedna od najrazvijenijih županija, a on bez tekuće vode 

S vremenom je uvidio da je naporno putovati svaki dan od Pule do Hrboka pa je odlučio u selu unajmiti montažnu kućicu.

Na farmi nema tekuću vodu što nije nezgodno samo za njega, već i radi higijene rada. "Higijena mužnje je najbitnija u ovom poslu“, ističe i dodaje da nema niti struje koja je potrebna za hlađenje mlijeka nakon mužnje. Mlijeko daje na analizu 3-4 puta mjesečno i oko toga nema šale, sve mora štimati. Danas ima agregat i muzilicu, ali u početku je sve obavljao ručno.

"Dovođenje vode do farme bi me koštalo 15.000 eura što si ne mogu priuštiti niti mogu očekivati kroz ovaj posao toliko zaraditi. Za sada je svakodnevno vozim u prikolici onoliko koliko mi treba za koze i pse, ali nije lako niti jeftino“, govori. Dakle, nema minimalne uvjete u jednoj od najrazvijenijih županija u Hrvatskoj.

"Kamo god pokucam, vrata su mi zatvorena“, kaže. Pokušao se prijaviti i na EU fondove, ali kako je Istra među najrazvijenijim županijama, nije imao šanse, dodaje.

Stalno se poziva ljude da idu živjeti na selo, baviti se poljoprivredom, ali kada im treba omogućiti rad, više se nitko ne javlja, primjećuje. "Ne želim kritizirati, ali ne bi bilo loše da nas nadležni primjete i podupru jer je zarada od stočarstva mala i većina ljudi se time bavi iz ljubavi. Najgore je što nam zakone kroje oni koji su životinju vjerojatno vidjeli samo na slici. Mi mali smo zaboravljeni, a pogoduje se velikima“, smatra.

Poticaji uvjetovani edukacijom

Kupio je parcelu do državnog zemljišta kako koze ne bi privatnim osobama nešto uništile. U godinu dana riješio je zakup 12 ha šikare koju je dobio od Hrvatskih šuma, a od Općine nikako da riješi već 4 godine. "Nešto je navodno s planom koji su poslali u Zagreb, a koji nije odobren“, navodi. 

Što se tiče poticaja, dodaje, hektari u zakupu su uništeni koeficijentom i to je problem diljem zemlje. "Imam u zakupu 12 ha, za 1 ha platim državi oko 300 kuna. Država tih 12 umanji za koeficijent iskoristivosti tako da dobijem poticaj za četiri. Ispada da je ostalih osam otišlo u vjetar“, pojašnjava.

Smatra i da postoji prevelika usmjerenost na turistički sektor, ali kao da ne razumiju da poljoprivreda i turizam moraju ići zajedno. "Evo recimo, turisti vole vidjeti životinje. Kada prolaze pored mojih, pokazuju stvarno veliki interes. I koze su zainteresirane za ljude i ponekad njih 20 krene za šetačima pa mi stvore problem“, smije se.

Poticaje je prošle godine prvi puta zatražio i nije ih dobio iako je mladi poljoprivrednik. Trebao je ići na trodnevnu edukaciju što si on ne može dozvoliti jer je sam sa životinjama i nema ih kome ostaviti. A i nema povjerenja, previše mu je stalo do koza i najsigurniji je kada sam o njima brine, ističe. Voli reći da su za njega životinje blago, a stokom smatra nešto sasvim drugo.

"Osim toga, svima je bilo lijepo kada sam imao pet koza, sada kada ih imam 100 i kada treba zasukati rukave, više nije zafrkancija“, dodaje u šaljivom tonu.  

Svaku kozu doziva po imenu

Problema ima uvijek, bolesti se samo nižu i morao je o liječenju puno naučiti. Dolazak veterinara na teren i samo liječenje životinje u većini slučajeva je skuplje od same koze, tvrdi. On prilikom mužnje vidi ako je nekoj nešto, ali i zna ih sve po meketanju i prepozna već po zvuku je li sve u redu jer je svaki dan s njima 12, 13 ponekad i 15 sati.

Inače, svaka njegova koza ima ime. "Moja ljubav prema blagu već graniči s opsesijom“, smije se i dalje. Govore mu da je prolupao i nagovaraju da si nađe 'pravi' posao kako bi bio među ljudima, ali on ne želi odustati. Sada je ispunjeniji no što je bio dok se bavio drugim stvarima u životu. Završio je srednju za mehatroničara, u životu svašta radio, uglavnom građevinu u Njemačkoj.

Priča nam da se u sezoni dogodi i 10-20 ugriza poskoka, da čagljeva ima, ali on još nije s njima imao problema. Ima pse i armaturu visine preko dva metra pa mirno spava. Noću nije blizu stada već u selu, osim kada je jarenje, jer tada prvojarke ne znaju što im se događa pa trebaju pomoć.

"Borba je, ali i velika ljubav - sentiment će me uništiti. Niti jedem meso, niti pijem mlijeko, samo o njima brinem i muzem ih, a mlade prodam za na dudu“, opisuje. Mlijeko prodaje sirani Vesna Loborika s kojom je izuzetno zadovoljan i kaže da mu izlaze u susret kada god zatreba.

Kako izgleda radni dan?

Za vrijeme muzne sezone koja traje od 15. travnja do 15. studenog ustajanje je u 4, mužnja od 5 do 8, zatim vozi mlijeko, pere laktofriz, slijedi paša dok koze žele biti vani, obično do 14. Kad je toplije vraćaju se ranije, ponekad već oko 11 sati. Od 17 do 19 je mužnja i opet paša do 23 sata. Na kišu su naučene, ali pokušava je izbjeći pa vreba sunčane periode tijekom dana, ali su cijelu godinu vani.

"Radim i šutim, takav život sam izabrao i ne volim puno razglabati o problemima, no ipak želim napomenuti da bi trebalo stočarima pomoći. Važno je poticati udruživanje, a s izgradnjom mini klaonica se već dobrano kasni“, navodi i dodaje da će samo 15 jarića moći u klaonicu.

Njemu je problem što, ako ih odmah proda 'na dudu', to će biti dozvoljeno jedino drugom poljoprivredniku jer sve mora biti dokumentirano kako bi se dobio poticaj. Do sada je uglavnom prodavao privatnim osobama, napominje. "Ispada da ću na farmi morati držati jare koje će sisati četiri mjeseca, a ja se bavim mužnjom pa ne znam kako ću to uskladiti“, pita se.