Najstarija hrvatska pasmina je i najugroženija - međimurski konj "pao" na 36 grla

Sa samo 36 živućih jedinki međimurski konj je definitivno najugroženija hrvatska autohtona pasmina domaćih životinja, a prema dostupnim podacima moguće i najugroženija pasmina konja u svijetu. No, u Udruzi uzgajivača "Međimurec" ističu kako je još uvijek moguće od izumiranja spasiti ovu ujedno i najstariju izvornu hrvatsku pasminu konja koja se spominje u gotovo svim hipološkim leksikonima i atlasima svijeta.

Ubraja ih se u skupinu velikih, radnih konja, hladnokrvne skupine, a počeci nastanka sežu još u 18. stoljeće, kada Međimurjem gospodari plemićka obitelj Althan.  

Kako nam otkriva Marijan Belčić, član Upravnog odbora Udruge, temeljna autohtona populacija konja arapske provenijencije, koja je mahom naslijeđe ratnog plijena grofova Zrinskih iz borbi s Turcima, te rad ove plemićke obitelji, poslužila je kao osnova za njegovo stvaranje, čime je daljnjom sustavnom introdukcijom prešeronskih, flamanskih i ardenskih, te u manjoj mjeri brabantskih i burgundskih pastuha, došlo do stabiliziranja pasmine.

Prvozabilježena autohtona hrvatska pasmina konja

"Ovaj konj bio je izrazito cijenjen kao transportni ili za vuču većih tereta. Zbog iznimne robusnosti, izdržljivosti i ustrajnosti u radu u literaturi je zabilježen kao jedan od najboljih konja za cestovni transport, a zahvaljujući svom karakteru iznimno je pogodan za rad u poljoprivredi", otkriva dalje.

Osim toga, otporan je i relativno skromnih zahtjeva u hranidbi. U vrijeme formiranja i stabiliziranja pasmine, početkom 20. stoljeća, bilo je dvjestotinjak tisuća čistih međimurskih konja, što je činilo čak 10 posto od ukupnog broja ovih životinja u Ugarskom kraljevstvu. Stručnjaci su ga ubrajali među najbolje pasmine hladnokrvnjaka, a u europskoj hipološkoj literaturi je i prvozabilježena autohtona hrvatska pasmina konja s jedinstvenom genealogijom.

"To je, naime, jedina pasmina konja u svijetu čije je kultiviranje išlo obrnutim smjerom od uobičajenog u oplemenjivanju ili kultiviranju novih. Prema do sada poznatim podacima, jedina je u svijetu koja je formirana pripustom odabranih hladnokrvnih pastuha zapadnoeuropske provenijencije na matično krdo toplokrvnih kobila arapske provenijencije", napominje Belčić koji je niz godina obnašao i dužnost predsjednika ove udruge.

U 20. stoljeću dramatični pad broja grla 

Nakon vrhunca u razvoju početkom 20. stoljeća, broj međimurskih konja, kao i drugih pasmina hladnokrvnih konja u Europi, počinje naglo padati zbog uvođenja mehanizacije u poljoprivredi i razvoja novih transportnih sredstava. Iako se je još između dva svjetska rata u Međimurju godišnje prodavalo 3.000 ždrebadi ovog konja, na cijelom uzgojnom području, u Međimurju te u mađarskoj županiji Zala, njihov se broj kontinuirano smanjuje, pa im sve više prijeti izumiranje.    

Kako bi se očuvao i zaštitio, još 1979. godine osnovana je Konjogojska udruga Prelog, pod izravnim patronatom tamošnje Veterinarske stanice, no bez sustavne državne pomoći i podrške Udruga je ugašena 1991. godine. Deset godina kasnije osnovana je Udruga "Međimurec", također radi zaštite i očuvanja tada već kritično ugrožene pasmine jer je početkom devedesetih preostalo tek dvadesetak konja s neupitnim porijeklom i pasminskom čistoćom.

"Zahvaljujući entuzijazmu malog broja uzgajivača i pomoći brojnih stručnjaka volontera, uspjelo se revitalizirati uzgoj i povećati matično krdo, premda se djelatnost udruge u proteklih 20 godina financirala samo kroz skromne i neredovite proračunske potpore jedinica regionalne i lokalne samouprave, sponzorstva i donacije te članarinom i osobnim sredstvima uzgajatelja", kaže i Miljenko Zvonar, predsjednik Udruge.

Napori Udruge u spašavanju ove, u hipološkoj literaturi Europe prvozabilježene autohtone hrvatske pasmine konja, prepoznati su od DAGENE (Danubian Countries Alliance for Genes Conservation in Animal Species/Savez dunavskih zemalja za očuvanje gena životinjskih vrsta), pa je 2009. godine odlučeno da će se prepoznavati isključivo kao hrvatska pasmina, zavičajno međimurska, te da će matične knjige te kritično ugrožene pasmine u izumiranju voditi Hrvatski centar za konjogojstvo za Hrvatsku, Mađarsku, Austriju i Sloveniju.

Prije desetak godina revitalizirani uzgoj bio u uzlaznoj putanji 

Godinu kasnije, priča nam predsjednik, Europska asocijacija za stočarsku proizvodnju (EAAP) na kongresu u Heraklionu na Kreti, 2010. godine, službeno je usvojila za međunarodnu klasifikaciju naziv "međimurski konj - Medjimurje Horse“. Skupština Međimurske županije usvojila je 2018. godine Deklaraciju o očuvanju i zaštiti zavičajnih pasmina domaćih životinja, a Republika Hrvatska, kao potpisnik Konvencije Ujedinjenih naroda o biološkoj raznolikosti od 1996. godine, preuzela obvezu zaštite ugroženih zavičajnih pasmina i udomaćenih svojti kao zaštićenih nacionalnih ili regionalnih vrijednosti.

Tijekom 2009. i 2010. godine revitalizirani uzgoj bio je u uzlaznoj putanji, međutim, nakon rasformiranja Hrvatskog centra za konjogojstvo i pojave općih kriznih kretanja u poljoprivredi, ponovo je došlo do pada broja konja, sve do granice nestanka pasmine. "Od 68 grla u uzgoju u čistoj krvi 2013. godine i dobno remontiranog matičnog krda, broj se grla u uzgoju do 2018. godine prepolovio", upozorava Zvonar.

Planirano i neuspjelo osnivanje državne ergele 

Članovi udruge pritom ističu kako su još 2009. godine, na inicijativu Hrvatskog centra za konjogojstvo, nastojali utemeljiti i državnu ergelu, kao provjerenog modela očuvanja kritično ugrožene pasmine, no taj projekt nažalost, nije realiziran.

Predsjednik Zvonar navodi i da uz zakonodavno-pravni okvir RH usmjeren na očuvanje autohtonih pasmina domaćih životinja i navedenu Deklaraciju, u desetljeću biološke raznolikosti 2011. – 2020., za očuvanje međimurskog konja zasigurno bi se uz smislene metode uzgoja još moglo naći i domicilni i europski izvor financiranja i izvući ga iz zone kritične ugroženosti.

"Dobar je primjer udomljavanje malog matičnog krda u Žabniku na pašnjaku kroz projekt "Rehabilitacija krajobraza i zaštita biološke raznolikosti u okviru suradnje unutar prekograničnog područja Rezervata biosfere Mura-Drava-Dunav", odnosno revitalizacija tradicijskog pašnjaka uz Muru na području Općine Sveti Martin na Muri", naglašava.

No, projekt je tek djelomično ostvaren, jer se najkvalitetnije kobile i omice još ne koriste za pridobivanje podmlatka. Sa skromnim sredstvima i tek djelomičnim pokrivanjem troškova održavanja preostalih vrijednih životinja na gospodarstvima uzgajivača, članova Udruge i konja u njihovu posjedu, uspjelo se tek privremeno zaustaviti pad broja.

Od 68 grla u uzgoju u čistoj krvi 2013. godine i dobno remontiranog matičnog krda, broj se grla u uzgoju do 2018. godine prepolovio.

Održavanje veterinarske preventive i kurative, uz zadovoljavanje uzdržnih potreba konja od strane vlasnika-uzgajivača, te osiguranje primjerene zootehničke i zoohigijenske njege, kao i propisno označavanje žigom i čipom novopridošlog podmlatka, znatno, upozorava on, prelazi kapacitete jedne volonterske udruge bez institucionalne podrške.

Interventni plan za zaštitu 

U Udruzi napominju kako ova autohtona pasmina, koja je prepoznatljiv dio međimurskog identiteta, može značajno doprinijeti i ekološkom turizmu ovog kraja, ali i ekološkoj poljoprivredi, stoga su ponudili i interventni plan s hitnim, kratkoročnim te dugoročnim mjerama za njezinu zaštitu. Da bi se očuvao biološki minimum krda kod uzgajivača, većinom sitnih posjednika - hobista, hitno se mora pokrenuti novi ciklus razmnožavanja i iskoristiti sva uzgojno valjana grla, te uzgajivačima osigurati izravne potpore i oformiti mini reprocentre s tri do četiri kobile.

"Realizacijom kratkoročnih mjera otvara se vremenski okvir od dvije godine s dvije nove generacije ždrjebadi, što je dovoljan period i preduvjet za realizaciju ciljane dugoročne mjere za očuvanje ovog konja od izumiranja", smatra Belčić, ali i napominje da ukoliko se s interventnim akcijskim planom ne krene u realizaciju, udruga će se ugasiti, a uzgoj i držanje međimurskih konja biti prepušteno isključivo slobodnoj volji preostalih uzgajivača, što će voditi  k neizbježnom nestanku pasmine u vrlo kratkom roku. 

Prema njemu, za provođenje mjera trebat će se osigurati oko 400 tisuća kuna, što je višestruko manji iznos od onog koji se u Međimurskoj županiji, primjerice, godišnje izdvaja za zbrinjavanje pasa lutalica.