Kriminalistica Marina i teolog Hrvoje Zagreb zamijenili selom i proizvodnjom kozjeg sira

Prije 13 godina, supružnici Marina i Hrvoje Herceg, svoje su diplome spremili u ladicu te, u ljeto 2008., sa zagrebačkog asfalta preselili u zelena prostranstva Like.

U malom selu Munjava Modruška kod Josipdola, na roditeljskom su imanju pokrenuli vlastiti posao. U sklopu OPG-a Herceg bave se uzgojem mliječnih koza alpina. Počeli su sa samo dvije koze, no kako se posao brzo razvijao, a stado povećavalo, nedugo zatim otvorili su i vlastitu siranu koju su, po nadimku koji nose njihovi preci, nazvali Jagarka.

“Svima je zanimljiva ta naša priča, priča o urbanoj obitelj koja je napustila sigurnost grada i upustila se u seosku avanturu. Ni sami nismo slutili da ćemo se jednog dana baviti kozama. Da sve bude još zanimljivije, moja supruga, po zanimanju kriminalistica, diplomirala je, vjerovali ili ne, na devijantnom ponašanju koza. Ja sam, pak, teolog, a diplomirao sam na katehezi jarića”, priča nam, uz smijeh, Hrvoje. 

Treća generacija koza

Obiteljski posao, koji su on i supruga pokrenuli, iz mjeseca se u mjesec razvija i raste, pa tako danas imaju stado od 55 koza i tri jarca, a ove ga godine još proširuju s osam proljetnih jarića. 

Svoje koze napasaju na tri hektara pregonskih pašnjaka koji su pod elektro-pastirom. "Bit će ovo već treća generacija koza iz našeg vlastitog uzgoja. Štala za koze, dovršena prije godinu i pol, sada je već toliko puna da planiramo gradnju još jednog objekta. U njemu će dom naći dio našeg stada, ali u tom novom objektu će biti i izmuzište, skladišni prostor te sjenik", kaže nam Hrvoje. Malu, početnu muzilicu zamijenili su čvršćim strojem za istovremenu mužnju četiri koze i nadaju se da će uskoro uvesti mljekovod, a sanjaju i o novom dostavnom vozilu. 

Iako su, u samo nekoliko godina, uspješno razvili posao s kozama i siranu, najveći iskorak u njihovom obiteljskom poslu dogodio se, kažu supružnici, na sasvim drugom i potpuno neočekivanom polju. 

Neposredna prodaja kao ključ uspjeha

Odmah na početku bili su svjesni da njihova poljoprivredna djelatnost ne može završiti mužnjom koza, vakuumiranjem sira ili zavrtanjem čepa na bočici jogurta ili kefira. Gotovom proizvodu, naime, treba naći kupca, kojem potom taj proizvod treba i isporučiti.

"Igrom slučaja, prstom sudbine, a ja bih rekao i Božjom providnošću, krenuli smo s neposrednom prodajom i isporukama na kućni prag kupca. Nakon dvije godine rada, temeljem iskustva, možemo istaknuti dvije velike prednosti ovakvog načina poslovanja", priča nam vlasnik sirane Jagarka napominjući da je prva to što kod modela neposredne prodaje, rečeno rječnikom ekonomista, gotovo da nema nenaplaćenih potraživanja.

Kao druga prednost, kaže, pokazalo se to što, po savjetu naših starih, nisu "sva jaja stavili u istu košaru". Priznaje da je sam način spravljanja i prodaje sira i mliječnih delicija poprilično zahtjevan posao, koji zahtjeva jako mnogo vremena.

Od mužnje, preko prevrtanja sireva do dostave na prag

“Dok spravljamo i dostavljamo sireve, otkidamo od vremena koje bismo potrošili na sijanje i žetvu zobi i kukuruza, spremanje sijena i uzgoj jarića", kažu supružnici navodeći da povrh vremena provedenog u mužnji, kuhanju mlijeka, prevrtanju sireva i punjenju boca, potrebno je preuzeti i narudžbe, koje pristižu od više desetaka naručitelja, zatim složiti raspored isporuka te potom provesti gotovo čitav idući dan razvozeći naručene proizvode kupcima po Rijeci, Zagrebu ili Karlovcu, što rade dva ili čak tri puta tjedno.

Po kozi dnevno dobivaju oko dvije litre mlijeka, što je ukupno oko 100 litara. Litru tog zdravog napitka prodaju po 12 kuna, pola litre jogurta i kefira stoji 11, a litra sirutke 6 kuna.

Svaki tjedan kriminalistica Marina napravi i čitavu paletu različitih sireva, svježih, dimljenih, kuhanih, s dodatkom vlasca ili s ljutom paprikom, a na popisu proizvoda je i sir u maslinovom ulju. Pola kilograma domaćeg, kozjeg sira na tržištu prodaju za 55 kuna. 

“Danas je naše proizvode moguće pronaći i u malim trgovinama velikog karaktera, koje su specijalizirane za male OPG-ove, poput nas. Led je probila trgovina ‘Kralj gljiva’, na zaprešićkoj tržnici, odnedavno surađujemo i s nezaobilaznom trgovinom 'Š’mek', na Rastokama, uskoro ćemo biti i u Splitu, a dobavljači smo kozjih proizvoda i za pansion ‘Danica’, na Plitvičkim jezerima”, priča nam Hrvoje dodajući kako se ipak i dalje ogromna većina prodaje vrši direktno, dostavom kupcu na njegovu adresu.

Dobar susjed zlata vrijedi

Iako ovi vrijedni ljudi većinu poslova obavljaju sami, dan od 24 sata prekratak im je za sve ono što bi željeli napraviti, stoga su rješenje pronašli u suradnji sa susjedima.

“Kada bismo produžili dan na 36 sati ili otkrili pilulu koja zamjenjuje spavanje, možda bismo sve i stigli obaviti sami ali koliko bismo novca morali potrošiti na kupovinu traktora i priključaka za navedene poslove, koliko truda bismo morali uložiti da savladamo upravljanje tim strojevima? Nakon koliko godina bismo se mogli pohvaliti da uzgajamo kvalitetnu hranu za koze ili da smo povratili uloženi novac?", pojasnio je njihova razmišljanja, kako kaže, Rubikon preko kojeg su prešli i koji se, u njihovom slučaju zove suradnja.

Odustali su, dakle, od pokušaja uzgoja hrane za stado te sijeno kupuju od susjeda, koji ga ionako sprema za vlastite potrebe. "On je time našao sigurnog kupca, koji mu u proljeće nagovijesti potrebne količine, a mi smo pronašli sigurnog dobavljača, koji će prikupiti kvalitetno sijeno za naše koze”, kažu Marina i Hrvoje.

Vođeni istom filozofijom nabavljaju i žitarice za svoje stado te rješavaju uzgoj jarića, a suradnja im se pokazala kao dobar model i na drugom kraju lanca - onom prodajnom. 

“Pojam suradnje je izlizan sterilnim, poslovnim shvaćanjem, po kojem se suradnja definira kao unaprijed dogovoren odnos zainteresiranih stranaka, gdje se znaju dužnosti te je definirana podjela dobiti. No, kod nas na selu taj pojam ima istaknutu osobnu dimenziju međusobnog pomaganja.", kaže jer nije se jednom dogodilo da mu se susjed javio, upitavši za pomoć kod skupljanja sijena kad se "crni od Kapele i mogla bi kiša, a ne bi valjalo da se bale sijena smoče".

"Još sam češće ja zvao njega, nerijetko i za blagdane, da dopremim sijeno iz njegovog sjenika, jer 'crni se od Kapele i vele na televiziji da će sljedećih par dana kiša, spominju i snijeg, a zaliha sijena nam je pri kraju'", priča i dodaje da nema tu kalkuliranja, uskaču jedni drugima i pomažemo, kada god to (ne)prilike zatraže.

Topao, gotovo obiteljski odnos s kupcima

Slično je, kažu, i s prodajom i s isporukom – Marina i Hrvoje ušli su u živote mnogih svojih kupaca, ali i njima su dopustili isto.

Ovaj posao, naglašava Hrvoje, nije tek puka razmjena novca i hrane, kakva je uobičajena u trgovačkim lancima, gdje nerijetko susrećemo hladna lica. Sa svojim kupcima redovito pročavrlja, podijeli svoje boljke i poprati njihove. "Razveseli me kada čujem da su nečija slomljena rebra lijepo zacijelila, naježi me nečiji nagli oporavak od Covida, gane me kada mi kažu da im se vraća snaga i energija, nakon konzumacije kozjeg mlijeka ili pak da im je jetra bolje uslijed ispijanja sirutke", kaže naš sugovornik kojemu je drago čuti da se njihov sir nalazi na nečijem blagdanskom stolu, te se nada da ugodi obiteljskih okupljanja pridonosi i njihov trud.

U poslovanju im je Covid donio nekoliko prepreka, tu prvenstveno misli na propusnice. No, sve su prepreke uspješno savladali i svaka zaprimljena narudžba je isporučena. U vrijeme prvog zaključavanja, s obzirom na to da su tržnice bile zatvorene, čak je i porastao interes za isporuke na kućni prag, a kako su već imali iskustva s takvim načinom prodaje, "lako su uskočili u taj vlak”.

Kada živiš na selu, ni nebo ti nije granica

Marina i Hrvoje intenzivno razmišljaju o vremenu koje dolazi, planiraju, ali, kako kažu, i maštaju i sanjaju, no čak i u tim maštarijama, uvijek čvrsto stoje na zemlji.

“Ne sanjamo mi o nekom velikom stadu ili potpuno automatiziranoj tvornici sira. Svoj smo užitak pronašli u zadovoljstvu naših kupaca. Voljeli bismo kada bi i naša djeca svoju budućnost vidjela na polju - ne nužno u kozarstvu, jer na selu niti nebo nije granica, a ovog nam se proljeća i taj san spontano počeo ostvarivati”, kažu supružnici.

Nakon završene gimnazije u Ogulinu, Marinina i Hrvojeva kći Dora odlučila je nastaviti školovanje na Filozofskom fakultetu te, stoga, napustiti obiteljsko imanje i preseliti se u Zagreb. Vrijedna si je brucošica sama omogućila smještaj u studentskom domu, isposlovala stipendiju, čak je pronašla i honorarni posao. No, nakon prvotnog oduševljenja svjetlima velikoga grada, uslijedilo je, kažu njeni roditelji, razočarenje.

Iako je krenula s velikom voljom i željom, razočarala se i fakultetom i gradskim životom. Najprije je Covid ubio sve čari studentskog života i života u velikom gradu, a onda se dogodio i potres. Sve joj je to prelilo čašu, te se odlučila vratiti kući, na selo. "Razmišljajući i važući vlastite talente, ali i ušteđeni novac, odlučila je uzgajati kokoši nesilice te, uz naš sir, obiteljsku ponudu obogatiti i svježim, domaćim jajima", kažu supružnici sigurni da je njihova Dora svoje mjesto pod suncem trajno pronašla na idiličnim obroncima Kapele. Podržali su ju u potpunosti i tijekom ljeta sagradili kokošinjac, da bi ovoga proljeća kupila i svoje prvo jato nesilica. 

Budućnost je u kvalitetnoj hrani s potpisom

Iskreno vjeruju da je budućnost hrvatske poljoprivrede u "hrani s potpisom", a ne u razvijanju mega-farmi, koje se, u konačnici, teško mogu mjeriti s već uhodanom proizvodnjom hrane u Nizozemskoj, Danskoj ili Njemačkoj. Puno je tu posla i ručnoga rada, kažu, koji ne donosi materijalna bogatstva, no nudi više nego skroman, i što je iznimno važno, siguran život.

"Naša se obitelj drži one 'Nije u šoldima sve' i nismo jedini koji tako razmišljaju. Sada sa sigurnošću možemo reći – da, mi smo svoju obećanu zemlju pronašli, iako u njoj, za sada, nema meda, mlijeko nam, i to kozje, obilno teče“, poručuju vedri i skromni Marina i Hrvoje Herceg, te njihova kći Dora i sinovi Domagoj i Mihael.