Kozar iz Gornjeg Kraljevca

Dalibor Jambrošić (29) iz Gornjeg Kraljevca, diplomirani informatičar, 2005. godine imao je pred sobom još samo tri ispita i diplomski rad te druge profesionalne planove u životu. Tad mu je iznenda umro otac koji je upravo bio podignuo veliku farmu za koze, a majka mu se još nije oporavila od nesretnog pada po stepenicama u kojem je pretrpjela teške ozljede. Osim toga, mlađa sestra bila je na pragu treće godine studija i kako sam kaže, ne po vlastitom izboru, ali sa sviješću da se - usprkos obiteljskoj tragediji - mora naprijed, da se mora održati nešto što je roditeljska generacija tek postavila kao dugoročan temelj obiteljske egzistencije.

Godina šegtije

Kozarnik koji je već bio gotovo pun sagrađen je za 112 muznih koza, s prostorom za odgoj podmlatka, izmuzištem, prostorima za laktofriz... Sve je, na prvi pogled, već bilo postavljeno na noge, no Dalibor kaže da to i nije bilo tako jednostavno:
- Na farmi, kad je već obitelj ima, samo je jedno važno: životinje moraju biti namirene svaki dan, 365 dana u godini, a ja sam se zatekao među osamdesetak koza u novom kozarniku. Ni deset dana kako je otac umro stizala je na naplatu prva rata kredita podignutog za gradnju kozarnika... Nisam imao vremena ni za razmišljanje, ni za strah, ni za žalost, morao sam na sebe preuzeti farmu.
U pomoć su mi priskočili ljudi. Mamin brat Milivoj Kovačić svemu me učio u hodu i u godinu dana te šegrtije morao sam savladati temeljne stvari oko gospodarenje farmom, obrade zemlje... Predaja nije bila opcija...

Vrijednost se ne mjeri samo novcem

- Znate o čemu se razmišlja u takvim situacijama, o prodaji, alternativama. No, to onda nije bilo samo pitanje novca, a danas je još manje. Farma ima i svoju nematerijalnu vrijednost, od emocija nadalje. Sada razumijem što su mi govorili ljudi koji su me hrabrili - jer ja sam ipak sebe zamišljao u drugom poslu - budi sam svoj gazda, to najviše vrijedi!
Iako pred pet godina nisam imao izbora, nikad poslije nisam ni požalio što sam nastavio raditi na farmi. Polako se s vremenom sve posložilo, do kraja 2012. godine još je nešto kredita koji treba otplatiti, a kad se pogleda da je do 2005. godine na farmi bilo do 80 koza u mužnji, a sadašnje je stado naraslo iz vlastitog uzgoja, uz nabavu pokojeg jarca sa strane za osvježenje uzgoja...

Po izvornom planu

- Farma je građena za optimalno držanje 112 koza. Sada ih je tamo 119 (pregradio sam dio hodnika za jedan boks) i još 37 ih je doma, u pomoćnim objektima uz obiteljsku kuću, no mislim se držati izvornog plana i kapaciteta farme.
Imam godišnju proizvodnju od oko 80.000 litara prvoklasnog mlijeka, u kvaliteti koju je postigla većina međimurskih kozara i koje se svi držimo. Da bi se u kozarstvu moglo dobro gospodariti, kao udruga, prema otkupljivačima moramo još neke stvari razriješiti.

Udruga koristi

- Otkako su na čelu Udruge kozara i ovčara RUKA predsjednica Erika Baranašić iz Vularije i tajnica Jelena Vuraić iz Svetoga Križa, mnoge su se stvari posložile nabolje. Izborene su količinske premije, sačuvani su poticaji... Dosta je toga izvan moći nas kao pojedinaca i udruge, ma kako ona jaka bila.

Od problema profit?

- Evo, baš sam razmišljao da više mušku jarad ne hranim do klaoničke težine. Jednostavna matematika pokazuje da su cijene neodrživo niske. Zamislite, jarić stoji 20 kuna za kilogram žive vage, a ja sam još išao u osnovnu školu kad je bila ta cijena. Sve ostalo, o čemu ovisi i isplativost othrane jaradi, otišlo je u potpuni disbalans kad se gleda troškove i prihode.
Zato proizvodnju planiram držati u okvirima u kojima sam mogu pripremiti dovoljnu količinu kvalitetne hrane, a i sve usputne aktivnosti svesti na troškovni minimum jer, primjerice, uz osnovnu proizvodnju mlijeka, kozari jednostavno nemaju kapaciteta još i sami tražiti tržište za jarad. Zato i caruju nakupci svih vrsta.
Nije tako samo u kozarstvu. Bolje da ne razmišljamo o tome jer problem je velik. Da je malo više mudrosti (čak i u zakonskoj regulativi), iz problema u kojem se sada nalazimo mogli bismo napraviti - profit!

Ne bih prodao

- Danas razmišljam: kad bih išao raditi u struci - farmu ne bih prodao. Zaposlio bih se samo uz jako dobru plaću i uz primjerene uvjete rada, uz normalan radni ritam. Današnji odnosi u tom našem modernom kapitalizmu ne sviđaju mi se nimalo. Ljudima se ruši dostojanstvo. Previše teških iskustava imaju ljudi oko mene, ne samo moje generacije. No, farmu bih zadržao u svakom slučaju, možda manjeg opsega, ali svakako bih je zadržao. Čudi me ta naša zaluđenost Europom i tobožnje prihvaćanje europskih pravila, a pitam se kakva su pravila pod kojima je u Europi farma uz vrtić, pod kojima se mala obiteljska gospodarstva ne uništavaju, nego se, štoviše, čuvaju i potiču, a mi ih nerazumno prisiljavamo na megalomanske dimenzije...
Tko bi se danas krenuo zaduživati da poveća (i do kojeg opsega) farmu uz hipotekrno zaduženje, pa imao viziju i plan ili ne? Obiteljska gospodarstva, vjerujem, imaju budućnost, ali ipak, mi u Hrvatskoj puno toga moramo bolje posložiti. Farmer je stalno u riziku - sad od elementarne nepogde koja se može srušiti s neba, sad od kakve bolesti koja može napasti stoku. Zemlje, kao osnovni resurs, su nam nesređene... Više je elemenata za odluku protiv bavljenja poljoprivredom nego za, posebno ako se netko u taj pothvat misli ambiciozno zaletjeti od nule. Ali, ne treba se ni bojati.

I dalje korakom

- Ne mislim ići u nekakve velike zahvate. Želja mi je još za koze osigurati ispust, što mi fali uz farmu, trebalo bi obnoviti i osnovni strojni park, traktor, koji priključak, ali... Ne mislim se zaduživati. Idem radije korak po korak, kao i do sada. Sve što smo do sada napravili, od onoga što su moji roditelji započeli do danas, napravili smo iznutra, vlastitom snagom. Onome kome nije teško raditi, u svakom poslu tu snagu i unutarnju rezervu nije teško ni naći.

Autor: M. Belčić