Neki susjedi i dio rodbine bili su skeptični, smatrali su da griješim što sam izabrao tu pasminu, ali nisu me pokolebali. Na kraju se pokazalo da je fajferica kvalitetnija od drugih pasmina, a uzgoj na otvorenom pun pogodak, kaže Robert Bujan.
Robert Bujan, mladi je čovjek iz mjesta Draganić između Karlovca i Jastrebarskog, koji se hrabro bacio u uzgoj crnih slavonskih svinja fajferica kada gotovo nitko oko njega u to nije vjerovao. Ali njemu to nije smetalo i krenuo je u svoju životnu pustolovinu.
“Uzgojem crnih svinja počeo sam se baviti iz hobija prije četiri godine. Imao sam tada 24 i to mi je bila dodatna zabava uz stalan posao u jednom poduzeću u Jastrebarskom. Na ideju sam došao čitajući o toj zaboravljenoj pasmini, a spominjali su se i poticaji za takav uzgoj. Proveo sam nekoliko tjedana u istraživanju po bespućima interneta, čitajući članke o fajfericama, rasprave na forumima i portalima, prikupljajući kontakte ljudi koji ih drže i bave se njihovim uzgojem.
Moja obitelj se nije bavila poljoprivredom, tu i tamo se obradila koja parcela bliže kući pa se posijalo nešto ‘da ne stoji prazno’ reda radi. Imali smo traktor i neke priključke za osnovne poslove u poljoprivredi i to je bio dobar početak. A s obzirom na moju tvrdoglavost i upornost, povratka nije bilo - što sam zacrtao, to sam i ostvario. Zahvalan sam obitelji i prijateljima koji su vjerovali u mene i uvijek kada je zatrebalo uskočili u pomoć”, kaže nam ovaj poduzetni mladić iz Draganića.
Dodaje, “priprema i učenje o uzgoju trajalo je duže od realizacije same ideje. Financije nisu bile prepreka jer svi imamo redovna primanja. Problem je bio u pronalasku kvalitetnih rasplodnih umatičenih svinja i u slobodnom vremenu kojeg sam imao malo.”
Ubrzo su ogradili veliku parcelu, izgradili nastambe za životinje i pripremili sve što treba za početak rada. Svi su radili u slobodno vrijeme te je Robert uz veliku pomoć obitelji i brojnih prijatelja u rekordno kratkom vremenu doveo fajferice na farmu. “Počeo sam s jednom umatičenom svinjom koju smo dovezli iz okolice Vrbovca. Svinja je posjedovala rodovnicu tako da sam odmah sve mogao prijaviti i uzgoj je mogao krenuti. Neki susjedi i dio rodbine bili su skeptični, smatrali su da griješim što sam izabrao tu sortu, ali nisu me pokolebali. Na kraju se pokazalo da je fajferica kvalitetnija od drugih pasmina, a uzgoj na otvorenom pun pogodak”, ističe.
Crna slavonska svinja potječe s imanja grofa Pfeiffera u Orlovnjaku kraj Osijeka gdje je nastala križanjem, a krasi ju izrazita kakvoća mesa, velika otpornost i prilagođenost našim prostorima. Karakterizira ju uzgoj na otvorenom - dobro iskorištava siromašna i niskokvalitetna krmiva tako da se hranidba bazira na ispaši i šumskim plodovima, naravno uz dohranu. Meso fajferice je izuzetno pogodno za proizvodnju tradicionalnih suhomesnatih proizvoda, posebno kulena, slanine i čvaraka.
“Većina naših proizvoda proda se na kućnom pragu, a jedan dio na preporuku”, kaže nam Robert. “Kako se dobar glas daleko čuje, tako nam stalno dolaze novi kupci, a meni je to dokaz da idem u pravom smjeru. Najprodavanije su kobasice u debljem crijevu koje radimo po tradicionalnom receptu. Koristimo samo domaće začine bez umjetnih dodataka. I ostale proizvode prodajemo vrlo uspješno bez obzira na nešto višu cijenu. Kupci prepoznaju kvalitetan proizvod i nije im teško izdvojiti koju kunu više. Mnogi mi kažu da bih trebao čak biti i skuplji, ali meni je u interesu da što više ljudi bude u mogućnosti probati naše proizvode te tako uvidjeti da je meso crnih svinja iz uzgoja na otvorenom kvalitetnije i zdravije.”
Do 1958. godine u Draganićkoj šumi postojala je tradicija žirovanja što se smatralo korisnim i za šumu s obzirom da su svinje rujući zemlju uništavale drač i korov. Ljudi iz svih okolnih sela čuvali su i uzgajali svinje u šumi, no Draganićaki (žitelji Draganića) bili su najveći svinjogojci - neki gospodari su imali i više od sto komada u krdu. Zemlja je puna glista i ličinki što je svinjama predstavljalo pravu gozbu, a neki stari kažu da su vidjeli kako svinje jedu i zmije, žabe te kornjače. O pastirima, njihovim nastambama, radu i prehrani može se više saznati na Poučno-povijesnoj cesti kroz Draganićku šumu. Na cesti je postavljeno 10 info-tabli, a čak postoji i turistički program koji nudi šetnju cestom sa stručnim vodičem te se jednostavno može saznati puno o žirovanju i boravku pastira u šumi.
Kada je potreba i kada imaju slobodnog vremena, Robertu na OPG-u pomažu članovi obitelji: brat Antonio, majka Blaženka koja vodi i svoj dom za stare i nemoćne te dugogodišnja djevojka Josipa. Na samom početku od velike pomoći bio je i otac Zdravko, ali njega na žalost više nema. Djed Petar i baka Marija uvijek su pri ruci kada financijski zaškripi s obzirom da su svoj radni vijek proveli u Njemačkoj. Osim toga, djed je posebno sretan radi OPG-a jer je kao mlad i sam vodio svinje na pašu. Naime, nekada davno njegovi su imali na desetke svinja što je bilo sasvim uobičajeno na tom području. Tijekom pripreme zemlje za sjetvu i same sjetve najviše mu pomaže brat koji odradi veliki dio posla na radnim strojevima.
Samo za hranidbu svinja sije se oko šest hektara kukuruza, a ima i drugog posla na zemlji. Za veće i teže radove uvijek su spremni na pomoć prijatelji vješti s alatom. Ovo proljeće svoje sposobnosti pokazali su na podizanju novog svinjca. Robert je u to uložio oko 14.000 kuna zarađenih od prodaje proizvoda. Sljedeću godinu imaju u planu proširiti krdo za barem 20-ak životinja što za sobom nosi i povećanje terena.
“Do sada nismo ulazili u kredite niti bilo kakva zaduživanja, zato smo i počeli samo s jednom umatičenom svinjom. Danas imamo 50-ak komada, od odojaka preko rasplodnih krmača do svinja koje će biti za preradu u kobasice, slaninu i ostale suhomesnate proizvode. Nemamo komoru za šušenje mesa pa proizvodimo samo u hladnijem dijelu godine. Za komoru smo pokušali dobiti bespovratna sredstva od EU fondova, ali nismo prošli prag. S obzirom da nam je zaista neophodna, planiramo ju izgraditi vlastitim sredstvima čim budemo u mogućnosti”, navodi Robert.
Fotoprilog
Tagovi
Autorica