Emil Baltić kondicijski je trener odbojkaške reprezentacije, ali i vrhunski - stočar!

Emil Baltić, dugogodišnji kondicijski trener hrvatske odbojkaške reprezentacije i čovjek koji nekada nije ni sanjao da će živjeti i raditi na farmi 'usred ničega', danas je posvećen ovcama pramenkama.

"Prvenstveno se bavimo uzgojem ovaca kojih trenutno imamo četrdesetak i koje ponosno nose zaštićenu oznaku zemljopisnog porijekla, ali uz njih također držimo kokoši. Imamo još i vrt u kojem uzgajamo blitvu, krumpir i ostalo povrće. Financiramo se tako da prodajemo janjce, jaja, đubar i preprodajemo sireve i med u suradnji s par ljudi iz našeg sela koji ih proizvode", doznajemo od vlasnika OPG-a Emila Baltića, u sportskim krugovima poznatijeg kao Balta. Kaže da je dijete asfalta koje je u selu provelo samo jedno ljeto u osnovnoj školi i nije mu ostalo u nekom ugodnom sjećanju.

Češće susreće divlje životinje nego ljude

Kako se onda našao usred Like u selu Mogorić gdje provodi prilično samotnjačke dane jer u mjestu nema puno ljudi, a i oni koji su tu imaju već podosta godina? Liku je, sa svim njenim prednostima i nedostacima, dobro upoznao za vrijeme rata. Tako je kasnije bilo i s jednom Ličankom koja je majka njihovom prekrasnom sinu, ali ljubav između ovog para s vremenom je prešla u prijateljstvo. Ljubav prema neukroćenoj Lici traje i dalje.

Plan je bio stvoriti kondicijski sportski centar, a kako se sportski kamp preoblikovao u OPG, posebna je priča nastala kao posljedica spleta životnih okolnosti. "Niti jednom nisam požalio što sam se upustio u ovu avanturu. A u nju sam krenuo s prijateljem i cijenjenim sportašem Alvarom Načinovićem 2014. godine", spominje Balta koji na farmi od mnoštvo (uglavnom zakupljenih) hektara, živi s jednim pastirom, psom, ovcama i kokama. No, ima on razne zanimljive posjetitelje pa je tako jednom prilikom doživio susret oči u oči s vukom. Na desetak metara od njega našao se jedan iz čopora dok su ostali čekali u grmlju. I vuk i čovjek stali kao ukopani, ali je Balta prvi povikao i uspio uplašiti zvijer. Samo tu i tamo još pokoji navrati. Ipak je lakše do ovce u Dalmaciji pa se vjerojatno tamo otputio.

Posla ima kroz cijelu godinu, dok je zimi ipak sve teže

Prisjeća se susreta s divljim svinjama i medvjedima, a priznaje i da je ovdje zimi lakše nabasati na divlju životinju nego na čovjeka. "Lika je predivna, ali i opasna. Zima je najteža za janjce, moram ih umatati i na njih jako paziti jer se minusi ovdje često ne mogu izbrojati na prste obje ruke. Nažalost, unatoč stalnoj brizi, ne preživi nam svako janje", s tugom priznaje.

Veli da liježe već u 8 sati navečer kako bi u 5 mogao biti na nogama jer do 7, kada u zimskim mjesecima sviće, treba naložiti vatru, srediti se i nešto pojesti. Zatim hrani kokoši i svog šarplaninca. "On bi pojeo sve osim pseće hrane, a najdraži mu je kruh. Čak ni svježi kupus ne odbija, a kompoti su mu prava poslastica", sasvim normalno objašnjava Emil. Radi mraza ovce ne idu van prije 10 do kada on iscijepa drva, kida đubar ili prebacuje bale sijena. Zatim ruksak puni namirnicama i odlazi sa stadom u brdo gdje ostaju nekoliko sati. Kasnije ih na farmi ima na oku pa uspije još nešto odraditi. Kada padne mrak, ponovno loži vatru, večera, posluša vijesti i već je vrijeme za spavanje. Posla ima kroz cijelu godinu, ali zimi je sve teže, pogotovo u ovom surovom kraju.

S plasmanom nema problema, sve razgrabe njihovi sportski prijatelji

Krenuo je s 50 ličkih pramenki, broj je ubrzo narasao na 120, a onda se opet smanjivao. Danas ih ima 40 jer su poslovni planovi krenuli u drugom smjeru. Emilovi i Alvarovi sportski prijatelji obožavaju njihove proizvode pa s plasmanom nema nikakvih problema. Najviše kupuju odbojkašice i rukometaši, a među njima se našao i bivši rukometni vratar Valter Matošević, najveći ljubitelj ličke pramenke - naravno, one s ražnja. Povrće također odmah ode, krumpira nikada dosta, a blitve su prodali toliko da su se i sami iznenadili. Da ima pet puta više kokoši, ne bi mogao podmiriti potražnju za jajima, ali kaže da je njemu dovoljno da svaki dan dobije barem jedno, za sebe.

Prisjeća se neugodnog događaja kada je na deset metara od njega lisica zgrabila koku, pas zgrabio liju, a on spašavao i kokoš i psa. Sreće je toga dana imala samo kokoš pa mu je teško od same pomisli na taj događaj. Lika nije mjesto iz snova za bilo kakvu vrstu peradi jer na svakom koraku vrebaju predatori. Ne samo lije, već i lasice, tvorovi, ali i jastrebovi pa čak i orlovi. Bitka za život ovdje je svakodnevica.

Prodaje čak i ovčji gnoj, jedino za vunu nitko ne pita

Ipak, život na selu ima svoje velike prednosti, a da nije tako, ne bi Balta dotadašnji način života preokrenuo naglavače. Ovdje živi u potpunom skladu s prirodom, a ona mu pruža prijekopotreban mir i tišinu da razbistri glavu i odmori dušu, a zdravlje da ne spominjemo. Ako ne računamo blizinu autoceste i dvije pilane, u krugu od pedeset kilometara nema nikakve industrije, sve je čisto i prirodno. A takvo je i gnojivo pa on čak i ovčji gnoj uspije prodati jer ga ljudi s riječkog područja naveliko traže za svoje vrtove. Pritom mogu birati žele li svježi ili onaj stari tiri-četiri godine, a i dostava im je osigurana.

"Jedino vunu ne prodam jer je u cijeloj Hrvatskoj nitko ne otkupljuje, a to je velika šteta. Volio bih da se nekako uspije iskoristiti jer je ima dosta. Lička pramenka se jednom godišnje janji i jednom godišnje striže, a to obično bude u svibnju. Ne ranije, jer se nikad ne zna kad nas mogu iznenaditi minusi", objasnio je i dodao da se udružio s još trojicom Ličana s kojima zajedno nastupa na tržištu. Jedan se bavi kravama, drugi svinjama, treći kozama. Osiguravaju dostavu do kućnog praga i ne žale se. Samo što je to ogromna obaveza, a radnika je nemoguće naći.

Nudi smještaj, hranu i dobru paću, ali teško do pastira

Cijelo ljeto, dok je bio na pripremama s curama iz reprezentaije, većinu posla je odrađivao brat. Pravog, pouzdanog radnika je izuzetno teško naći bez obzira što nudi odlične uvjete. Najbolji su ljudi iz susjedne Bosne, znaju posao, vrijedni su i skromni kako tvrdi.

"Nije lako biti pastir, lako se umoriti, potrošiti, a na kraju i otići. Po zimi i na proljeće na farmi smo dovoljni ja i jedan pastir, no po ljeti trebam još jednog i to pored brata koji uskače. Ogroman je to posao pa sam se zato krajem ljeta morao vratiti s natjecanja iz Budimpešte gdje smo se plasirali u osminu finala. Cure su bile fantastične i sve bih dao da sam mogao biti s njima. Ali ja sam ipak svoj posao obavio prije europskog prvenstva, kasnije je ispalo da su ovce ipak važnije", prisjeća se ovaj cijenjeni kondicijski trener, a nekada i sjajni košarkaš Kvarnera.

Mnogi njegovi sportski uspjesi vezani su za rodnu Rijeku i košarkaški klub, ali i za rukometaše Zameta te odbojkašice Rijeke. Hvali žene, njihovu upornost, snagu i predanost radu. Svim sportašima poručuje da je stjecanje kondicije u teretani jedno, a na selu nešto sasvim drugo. "Nakon što sam jedno ljeto odradio na farmi, nakon prebačenih bala i bala sijena, povratak u teretanu pokazao je drastičnu razliku u rezultatima. I samo kidanje gnoja iz staje vilama, katkada i krampom, izvrsno je za održavanje kondicije", priznaje iz vlastitog iskustva.

Mnoštvo želja i planova

Emil je na imanju izgradio drvenu kuću, a planira sagraditi barem još jednu i pokrenuti turizam jer u okolici ima zanimljivih planinarskih putova, a niti more nije daleko.

"Ovdje je savršeno za živjeti i raditi, ali i uživati. Sve je više onih koji žele odmak od civilizacije i povratak prirodi, ali vidio sam da ljudi u svijetu vole iskušati i pastirski način života na par tjedana pa ćemo vidjeti kako će se stvari razvijati. Nisam odustao niti od sportskog kampa koji želim ukomponirati u famu. Želja i planova ima napretek i trenutno izgleda da mi se život sve više vrti oko ekofarme, a manje oko sporta", iskreno će Emil Baltić - Balta koji se apsolutno zaljubio u Liku punu kontrasta, s jedne strane divlju, a s druge opet tako pitomu.