Cetinski sir iz Jukićeve sirane i na američkom tržištu

Cetinski kraj i Dalmatinska zagora su oduvijek bili kolijevka stočarstva i kvalitetna mesa za domaće i inozemno tržište zahvaljujući prilično dobrim uvjetima i dugoj tradiciji za tu iznimno značajnu gospodarsku granu. Ta i Splićani, Solinjani i Kaštelani su nekoć dolazili u mesnice Cetinskog kraja, posebice sinjske, kako bi kupili željene bokune kvalitetne i teletine, janjetine, kozletine, junetine, dakako i sira. Podneblje je poznato po dalmatinskom pršutu, a odnedavno i po većim količinama mlijeka i ukusnu siru - ovčjem, kozjem, kravljem i miješanom - koji se proizvodi u novoizgrađenim malim siranama uz pomoć te pod nadzorom stručnjaka kakve se ne mogu vidjeti ni u najrazvijenijim zemljama.

To potvrđuju i novootvorena sirana obitelji Jukić u Otoku Dalmatinskom kod alkarskog grada Sinja, uz sjeverni rub Sinjskog polja, podignuta tik uz cestu koja taj kraj povezuje s primorskom i kontinentalnom Hrvatskom te susjednom Bosnom i Hercegovinom. No kad je Ivan Jukić kao privatni građevinar sa svojom obitelji nedavno krenuo novim projektom, tad nije ni pomislio kako će njegova sirana Batlan u tako kratkom razdoblju postati priznatim proizvođačem ukusnih sireva - kravljeg, ovčjeg, kozjeg miješanog ... - poznatih i na američkom tržištu pod zajedničkim nazivom kao Cetinski sir.

Cetinski sir iz Jukićeve sirane i na američkom tržištu

Riječ je o jedinoj takvoj sirani ne samo u Cetinskom kraju koja ne može toliko proizvoditi sira koliko je ta delicija tražena na tržištu. Njezin vlasnik o otkupu sira ima ugovore s Konzumom, Kerumom te s više hotela i motela gotovo u cijelom priobalju od Dubrovnika do Istre te na otocima. Jukić ističe kako je potpisao ugovor i sa tvrtkom Mataš u Zagrebu, koja je u hrvatskoj metropoli inače poznata i po pršutoreznicama.

«Samo jedne godine proizveo sam oko 50 tona kravljeg, kozjeg, ovčjeg i miješanog sira. Pripravljamo i sir s devet ljekovitih trava u kockicama u maslinovu ulju malo pikantniji. Tako, dakle, proizvodimo pet vrsta sireva - sve pod zajedničkim nazivom Cetinski sir. No kapacitet sirane je puno veći u kojoj dnevno možemo proizvoditi oko 400 kg sira, u odnosnu na sadašnju proizvodnju koja se dnevno kreće od 80 do 150 kilograma. Gotovo sve količine proizvodimo za poznatog kupca i sira ne možemo toliko proizvesti koliko se traži na tržištu. Zato upravo radimo na proširenju proizvodnje, a itekako nas raduje činjenica što su naši sirevi prihvaćeni i na američkom tržištu (New Yorku), preko jedne tvrtke u Švicarskoj, kamo se izvozi posebice kozji sir. I certifikat potvrđuje kako je naš kozji sir prihvaćen na širem europskom te američkom tržištu kamo planiramo još više izvoziti svojih proizvoda», tvrdi uspješni poduzetnik Ivan Jukić, u čijoj je sirani zaposleno šest djelatnika.

Kaže kako od stočara u Cetinskom kraju dnevno otkupi oko 1.5000 litara kravljeg i 500 litara kozjega mlijeka, te nešto i ovčjega, po cijeni od tri kune za litru, bez državnog poticaja. Vlasnik nam kaže kako su itekako skočile cijene i njegovim sirevima, dok se primjerice kilogram kozjega sira prodavao po 85, miješanog 70 i kravljeg sira 60 kuna po kilogramu, bez PDV-a. Dodaje kako ovčjeg sira tada nije imao te da mu se sva proizvodnja bazira isključivo na kvalitetnu kozjem mlijeku. Opisuje kako pogon sirane ima 500 metara četvornih korisna prostora na zemljištu od 2.300 kvadrata. Prema projektu još će dograditi oko 300 pa će objekt imati ukupno 800 metara četvornih.

Proširenje sirane na 800 metara četvornih

«Na katu će biti još jedan radni prostor za restoran odnosno degustaciju, a ispred pogona sirane tik uz cestu uredit ćemo i odmorište za izletnike, turiste, hodočasnike u suradnji s turističkim agencijama. U sklopu projekta krenut ćemo i proizvodnjom jogurta i to će biti novi naš proizvod koji se također traži na tržištu. S bratom ću uskoro početi i realizaciju još jednog projekta, a riječ je o farmi s oko 300 svinja na surutki u našem izgrađenom objektu u Potkamešju, isključivo za dalmatinske pršute. Svinje ćemo iz našeg tovilišta namijeniti i inim pogonima za proizvodnju pršuta i dalmatinske pancete ako bude sredstava», upoznaje nas Jukić sa svojim novim projektima, tvrdeći kako se postojećim obrtom ne može dobro, kvalitetno i zadovoljno živjeti.

Voli reći kako, kao mali poduzetnik u graditeljstvu, nikad nije ni pomislio da će jednog dana imati siranu te proizvoditi tako kvalitetan, ukusan i tražen sir, te da se na to odlučio posve slučajno. Napominje kako je kozji sir je počeo proizvoditi tek spontano u kućnoj radinosti. U šali kaže kako je prije nekoliko godina gledao jednu tv-emisiju o medicinskoj sestri koja je dala otkaz u bolnici, a potom za ušteđevinu kupila stado od 40 koza te se počela baviti proizvodnjom kozjega mlijeka. Također joj i muž u riječkom brodogradilištu dao otkaz te su se oboje uhvatili kozarstva i zajednički rješavati novonastale životne probleme.

«Zatim sam sa veterinarom Stipom Šimundžom iz Sinja otišao u Varaždin odakle sam u svoju štalu dovezao 36 alpskih koza i tako sam počeo. Koze su nam u prvoj mužnji dale 80 litara mlijeka od kojeg smo napravili prvi kozji sir. Zatim nam je doma došla skupina stručnjaka sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta i ponudila projekt o proizvodnji Cetinskog sira. Projekt smo prihvatili i tako je krenula i proizvodnja kozjeg sira u mojoj sirani uz njihov nadzor. To je, uz ostalo, ponovo pokrenulo uzgoj koza odnosno organiziranog kozarstva u Cetinskom kraju gotovo po uzoru na poznate kozare s Kamešnice poput Jure Runje koji je u svojoj farmi na Bilom Brigu držao i do 1.500 koza i jarića.

Više od četiri milijuna kuna u obiteljsku siranu

Poduzetnik Jukić podsjeća kako je do sada u izgradnju i opremu obiteljske sirane uložio više od četiri milijuna kuna, ali je obojici još potrebno novca kako bi u cijelosti završili, zaokružili zamišljeni objekt s pratećim sadržajima. Priča kako ne bi ništa postigli, bez kredita naglašavajući kako im je uskočila OTP-banka zaključujući:

«Doduše prva povoljna kreditna sredstva dobili smo od Splitsko-dalmatinske županije uz stopu od 3 posto i poček od 2,5 godine. U proizvodnji Cetinskog sira pomogla nam je i država odnosno resorno ministarstvo, dakako i profesori sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta koji nas od samog početka stručno prate, usmjeravaju, educiraju kad god zatreba. Ovdje su redovito nazočni i veterinari odnosno odgovarajuće inspekcije. Dragi Bog nam je dao jednu ženu, marljivu i stručnu, koja je tehnolog u sirani. Riječ je o stručnjakinji Snježani Skakelji, dipl. inž. prehrambene tehnologije, pod čijim se nadzorom odvija proces proizvodnje svih sireva.»

Autor: Nedjeljko Musulin