Buša - zakonom zaštićena, a na rubu opstanka

Buša - to vam nije krava, to vam je koza! Ona vam zna i dvi-tri minute stat na zadnjim nogama i brstit trn ili isti smokve sa stabla!

Iz mista skoči dva i četrdeset! Kamen priskače ka divokoza, a kad je gladna, moraš se bojati da ti ne uđe u brod kad vidi da nosiš sijeno! Kad se poplaše, iđu rogon na sve oko sebe! Slobodne, same su dolazile svome vlasniku Juri Bogunoviću Kaštriotiću.

On je počeo s 12 buša još 1974., prije rata ih je imao i do 150. Kad je on zimus poginio, s njegovim stadom počelo se svašta događati. Krave su počele nestajati, više od pola ih je naprosto nestalo! Bolje reći ukradene su, a manje od pola smo nekako uspili skupiti.

Velika voda

Dok su bile u brdu, nosio sam im i po dva kubika vode dnevno. U svibnju su se počele spuštati prema vodi, pa sam ih ogradio. Sad to moram riješiti jer će doći velike vode, pa di ću s njima?

Sve to u jednom dahu govori Rade Sokol, Kaštriotićev zet, dok se spremamo ući u kaić ne duži od 4 metra, već natrpan sijenom i kutijama punim staroga kruha - a još se mora smjestiti kapetan Rade, Miroslav Čotić dopredsjednik Udruge bušara, momak iz Otrić Seoca koji zajedno s cijelom obitelji živi od poljoprivrede i stočarstva i također ima buše, i Dražen Čotić, njegov rođak i kolega po opredjeljenju. Buše su uz istarsko govedo boškarina i slavonsko-srijemskog podolca zaštićena, autohtona pasmina.

Odjel za razvoj govedarstva Hrvatske poljoprivredne agencije u svojem programu ima i koncepciju i provedbu programa zaštite i očuvanja izvornih i zaštićenih goveda u Hrvatskoj, pa se nekako stječe dojam da bi ovdje ta „koncepcija“ sada i te kako dobro došla...

Rade Sokol stjecajem okolnosti naslijedio je cijelo stado, ponajviše buša. Poznata pod nazivom domaće planinsko ili ilirsko govedo, buša je, jednostavno rečeno, mala krava, kravica! Spada u primitivne pasmine koje nalazimo u krajevima u kojima je čovjekov utjecaj na uzgoj vrlo slab.

Obitava u nerazvijenim brdskim, planinskim i kraškim područjima, navodno ih je u Hrvatskoj još najviše dvjesto, i zaštićene su, kako rekosmo, kao autohtona vrsta.

Drže ih ponajviše u Lici, ali i ovdje oko Baćinskih jezera, na Bosanci na Srđu, u Ivanić Gradu, a jedna je u Drnišu. Ta su goveda teška do 200 kilograma, a greben - odnosno visina - iznosi tek oko 110 centimetara.

One čistokrvne u Radinu stadu su jednobojne u nijansama od svijetle, žućkaste do mrko smeđe, crne boje. Oko očiju imaju crni kolobar - no nije uvjet jednako kao što „originali“ imaju crni rog, ali to, također, nije uvjet. Uvjet je da su jednobojne, a na leđima često imaju prugu.

Žilava i koščata

Sitna i mršava, buša daje mlijeko izvrsne kakvoće s 4 do 7 posto mliječne masti! Meso joj je, kažu, izuzetno ukusno i zdravo, ali proizvodnja je slaba jer to je sitna i koščata krava.

Skromna, žilava i otporna vrlo je plodna - valjda zbog samoodržanja - a odlična za držanje na strmim i malim pašnjacima. Što je sitna i mršava nije smetalo onima koji su na ovaj ili onaj način, pojedinačno ili organizirano, raznijeli Kaštriotićevo stado.

Hrvatska televizija snimila je dva dokumentarca o tom čovjeku koji nije bio stočar obična kova: bio je na svoj način boem, infišan u Baćinska jezera i svoje stado.

Živio je kao dr. Doolitle, Robinson Crusoe i još niz drugih likova iz literature - osamljenik i osobenjak okrenut prirodi u koju su spadale i njegove životinje.

Sve to, i sve o bušama dobro znadu i Čotići, i naš Rade. Čotići su Radi jedini pružili ruku pomoći kad je nevičan stočarskom poslu (...”kravu sam vido samo u čitanki i sad ode na jezeru...“) odlučio okupiti ostatak stada i spasiti ga daljnjeg uništavanja.

Savršena pastorala

- Samo, ja te krave moram riješiti dok ne počnu kiše. Kad počnu kiše, razina jezera će se toliko podignuti da goveda više neće moći ostati u zabranu uz jezero. A uz zabran i uz jezero sve izgleda kao savršena pastorala: izvor pitke vode, trava, maslinik koji očito nitko ne održava, maleni vinogradi... i poneka lađa s turistima u obilasku.

Tu bezvremensku ljepotu narušava činjenica da je nestalo više od pola stada i da preostale valja zbrinuti.

Ako je već država uspostavila sustav zaštite te autohtone vrste, trebala bi možda dati ruku oko rješenja.

Kažu, i EU-u je cilj zaštititi autohtone vrste. A kod nas? U 2002. godini uvedeni su poticaji, lani smanjeni, pa i tako smanjeni - do danas neisplaćeni... Toliko o zaštiti buše u Hrvatskoj.

Nema više poticaja

Prije rata gotovo je svako domaćinstvo na prostorima Baćine imalo bušu, no poslije su se ljudi opredijelili za veća i izdašnija slavonska goveda. Miroslav Čotić drži buše, eto, zato... Draga mi je ta živina - kaže.

- Koristi je bilo dok je bilo potpora. Njenom teletu triba 5 mjeseci da uvati 50 kila, a slavonskom sto dana za 110 kila! Ali, šta ćeš kad kod nas ta priča o buši nije prepoznata iako su je administrativno zaštitili - kaže Čotić.

Autor: JORDANKA GRUBAČ