Samoborček - vlakić kojemu su štih dale i kumice, prevozio je vrhnje, jaja pa i živu perad

"Gdo je imal takšno srce, da rastavi cug sa prugom, bogdar hodil celi život, sim tam navek cipelcugom..." 

Stihovi su to pjesnika, književnika i novinara Josipa Prudeusa, preminulog početkom prošle godine.

Vlakiću Samoborčeku posvećen je i dio kultnog, po riječima znalaca, "najzagrebačkijeg" filma "Tko pjeva zlo ne misli" redatelja Kreše Golika, snimanog prema antologijskoj prozi 'Iz dnevnika malog Perice" književnika, pjesnika i pripovjedača Vjekoslava Majera. 

Uobičajeni putnici tog kultnog vlaka bili su radnici, učenici i studenti, izletnici, turisti, ali i brojne kumice koje su, obično u istom vagonu, nosile na prodaju sir i vrhnje, voće i povrće, jaja, te živu perad: kokoši, pure, patke, koje su vječno kokodakale, gakale, ćurlikale.

Neke od njih svoju su robu prodavale na pragu stanova svojih stalnih zagrebačkih kupaca, a većina na Dolcu i tržnici na Trešnjevci. Zagrepčani i danas rado kupuju od proizvođača hrane iz okolice Samobora, jer oni su jamstvo domaće kvalitete i ekološke organske proizvodnje "po starinski".

No, bezuspješnim se pokazao pokušaj pronalaska kumica koje su svoju robu dovozile Samoborčekom. Željko Čapalija više od pola stoljeća stanuje u centru Zagreba i svakodnevno odlazi na glavnu tržnicu Dolac, a obiteljski je vezan i sa samoborskom regijom. Pokušao me spojiti s nekom od autohtonih kumica. "Poznavao sam mnoge kumice Samoborke koje su Samoborčekom putovale u Zagreb. Nažalost, više nisu žive. A one druge pak nisu putovale u Zagreb, već robu oduvijek prodaju u svome kraju", tužno mi je na kraju rekao. 

Inače, već sredinom 19. stoljeća Samoborci su tražili da ih se sa Zagrebom poveže željeznicom, a njihovom je zahtjevu udovoljio tek Franjo Josip kad je sredinom siječnja 1901. uveden vlak Samobor-Zagreb-Samobor, u sklopu lokalne uskotračne željeznice. Budući da je Samoborček tada bio itekako funkcionalan, 1951. godine pruga mu je produžena čak do Bregane. Do 1950. vukle su ga parne lokomotive prosječnom brzinom od tek 15-20 km/h, pa su se mladi putnici često utrkivali s vlakićem, no nakon te godine prometovao je kao 'pravi' dizelski vlak, čija je maksimalna brzina iznosila čak 60 km/h i takve utrke više nisu bile moguće.

Taj su vlakić uvijek vukle rabljene lokomotive i lokomotive u zakupu. Povezivao je šarmantni gradić i okolna naselja s metropolom i njenim tržnicama, jer oduvijek su neraskidivo povezani. Samoborci su u Zagreb putovali zbog posla, opskrbu gradskih tržnica, a Zagrepčani u Samobor u posjet povijesnom gradiću, šetnje po njegovoj zelenoj okolici i na planinarenja po tamošnjem gorju. Kako je tijekom vremena vlak vozio sve brže, a u skladu s tehničkim preinakama dizajna, mijenjao se i izgled vagona, koji su u početku bili otvoreni, a kasnije zatvoreni, pa je dobivao različite nazive -  osim vječnog naziva Samoborček, zvali su ga i Peglica i Srebrna strijela.  

No, sve veće brzine i brze prometnice modernog doba nisu mu pogodovale. Zbog nerentabilnosti je ukinut krajem 70-ih godina, a njegova zadnja vožnja bila je posljednjeg dana 1979. godine.

Često se govori da će se Samoborček vratiti, a 2008. godine ta je tema bila vrlo popularna. Na žalost nas mnogih, to se nije dogodilo ni do 2021