Grapske mlinice dopuna seoskog turizma u Cetinskom kraju

Dvije rijeke Ruda i Grab, izdašne pritoke Cetine, oduvijek su život značile za žitelje u istoimenim naseljima Cetinskog kraja, no i za šire područje Dalmatinske zagore. Ne samo zbog navodnjavanja njiva i ulova ribe, rakova i žaba, nego i radi vodoopskrbe, proizvodnje električne energije te uzgoja kalifornijske pastrve u ribogojilištima. One otvaraju perspektive gospodarskom razvoju, rekreacijskom i izletničkom turizmu. Izvorište rijeke Rude ispod kamene Orlovačke grede, kamo dotječu čiste vode iz Buškog blata na sjeveroistočnoj strani Kamešnice, sada je najizdašnije i pravi je užitak gledati tu bučnicu odnosno slapište, osluškivati šapat bistre vode, osjetiti njene kapi na obrazima. Rijetko gdje se može doživjeti i miris šumskog cvijeća, posebice vjesnika proljeća, kao ondje na 392 metra nad morem. U to su se uvjerili i mnogi izletnici, planinari i ribiči koji su posjetili izvorište Rude u Općini Otok pokraj Grada Sinja.

S vodocrpilišta Rude opskrbljuju se potrošači i šire splitske okolice

Inače, rijeka Ruda je značajna za širi dio srednje Dalmacije, jer joj se vode - osim ribogojilišta što se prostire na 19.600 metara četvornih - koriste još i za proizvodnju struje, navodnjavanje njiva, vodoopskrbu i ulov ribe. S vodocrpilišta Rude, gotovo na samom izvorištu te biserne rijeke, vodom se opskrbljuje šire područje u zaleđu Solina i Kaštela, uključujući i Split s okolicom. Sadašnji kapacitet tog vodocrpilišta je 361litra vode u sekundi, a uskoro će kada u cijelosti rekonstruira i modernizira, omogućiti protok vode od 500 litara vode u sekundi, te mnogo veću opskrbu stanovnika. Također se ondje planira izgraditi tvornica-punionica pitke vode, jer kemijsko-biološka svojstva vode izvorišta rijeke Rude - prema tvrdnjama stručnjaka - u velikoj mjeri odgovaraju standardima svjetske zdravstvene organizacije. Ruđanski buk inspirirao je i motivirao umjetnike - slikare i pjesnike, poput Ante Prolića. Njegova pjesma Ruda koja se svrstava u haiku poeziju najuvjerljivije govori koliko je dirnut snagom izvorišta:

Žest je kiša/ što iz kamena/ izbija/ i ljuta/ pjesmom stijene glođe/ u žilama našim/ istom snagom/ vrije». Gornji tok Rude je pogodan i za rafting što je potvrđeno prije tri godine, a donji tok te rijeke duge devet kilometara za kanu i ribički turizam. Užitak je gledati ribiče na kamenitim obalama Rude za koju mnogi kažu kako je ona pravi raj za izletnike, turiste, gotovo jedini takav kutak na cijelom području srednje Dalmacije. Udaljeno od Sinja samo petnaestak, a od Splita nekih 45 kilometara, naselje Ruda s 1368 stanovnika je povezano sa svim općinama i gradovima, turističkim središtima u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Tamo se brzo stiže asfaltnim prometnicama preko Trilja i Otoka kraj Sinja te i iz hercegovačkih mjesta preko Gaza i Graba. Jedina stoljetna vodenica u kamenu na Rudi, nadomak izvorišta rijeke, podno najvećega slapa, već godinama nije u uporabi, otkako je sagrađeno tamošnje vodocrpilište.

Na rijeci Grab najstarije vodenice u Cetinskom slivu

U blizini Rude, poput sestre, ispod visoke litice, brda Jelinjak, izvire rijeka Grab koja u koritu svog gornjeg toka protječe stjenovitim predjelima istoimenoga naselja. I ta rijeka koja se hrani vodom iz Modrog i Crvenog jezera, Grabljanima znači mnogo, a posebno vodeničarima, mlinarima. Zahvaljujući baš toj rijeci koja je pritoka Rude, i naselje Grab je odavno poznato i kao turističko izletište. Tijekom pune vegetacije ti su predjeli, između kamenitih brežuljaka, najslikovitiji i najprivlačniji u Cetinskom kraju. Osim lječilišta vodom i ljekovitim blatom još u doba starih Rimljana, kako kaže legenda, Grab je od davnina poznat i po kamenim vodenicama, mlinicama i vrsnim vodeničarima odnosno mlinarima, dakako i starim kamenim mostovima. Dakako, poznat je i po naivnim umjetnicima, kiparima, slikarima te narodnim pjesnicima i pripovjedačima poput Ivana (Ike) Samardžića.

«Šume i dolci okolo izvorišta Graba je moje vlasništvo. Na rijeci je podignuto šest vodenica, od kojih su četiri u funkciji. Moja mlinica je prva nizvodno od izvora, udaljena stotinjak metara, i to s pet mlinova. Stara je nekoliko stoljeća, ali nije u funkciji već 15 godina te je i sada zapuštena. Iz objektivnih razloga nisam naslijedio tradiciju pok. oca Ivana, djeda Blaža i pradjeda Ivana, koji su bili poznati vodeničari i mlinari, dakako i po stupanju bijelaca, sukanaca. Po završetku školovanja radim u Splitu gdje živim s obitelji», govori Nedjeljko Ursić, koji svaki vikend provede u rodnom Grabu. Podsjeća kako je to mjesto oduvijek bio najprivlačniji kutak za domaće i strane turiste, a do njega se stiže pješice laganom šetnjom. Tu je pravo mjesto za opuštanje u čistoj prirodi.

«Ja nikome ne smetam. Ljudi mogu šetati, razgledavati stare vodenice, odmarati se i do mile volje uživati u čistoj prirodi. I nikome ništa ne naplaćujem. Dok je ova naša rijeka najčišća na izvoru, njezin je donji dio prilično onečišćen, čemu su najviše krivi oni Grabljani koji su tik uz rijeku sagradili kuće, podigli kokošinjce, postavili gnojnike, odakle se nečistoća slijeva u korito Rude, baš kako se iz nekih kuća ispuštaju i fekalije. No, ja se ne namjeravam vratiti na djedovinu, vjerojatno i prije ostvarenja prava na mirovinu», ističe Nedjeljko Ursić, dodajući kako će se i on baviti seoskim turizmom.

U vodenici Samardžića snimani TV-kadrovi opere Ero s onoga svijeta

Dok teški mlinovi Ursićeve vodenice više od dva desetljeća, nizvodno na desnoj obali rijeke Grab su u punoj funkciji Ćosićeva, Bugarinova te vodenice Ivana(Ike) Samardžića. Od ovih je najstarija i najpoznatija mlinica vodeničara, mlinara, kipara, slikara, narodnog pjesnika i pripovjedača Ivana (Ike) Samardžića. Njegova je vodenica sagrađena prije više od 600 godina i ona je pod zaštitom hrvatske države. Ikina mlinica i vodenica njegova sinovca Ivana, koje su pod zajedničkim krovom, još nikada nisu bile bez ljudi, a u njihovim interijerima snimljeni su za televiziju i kadrovi popularne opere Ero s onoga svijeta.

Naime, Ikina i Ivanova mlinica, uz stoljetne kamene mostove i jaže te visoke jablanove i krošnjaste vrbe, zacijelo predstavljaju i arhitektonske miljnice koje se skladno uklapaju u taj pitomi krajolik. Taj je ambijent i omiljeno mjesto susreta mlinara, vodeničara, gostiju, izletnika, domaćih i inozemnih turista, koje tamo dovode turističke agencije. Mnogi od njih posjećuju Grab i radi lijepe kamene župne crkve sv. Ivana Krstitelja, svijećnjaka iz 19. stoljeća, najljepšega i najznačajnijega spomenika sakralne kulture na području Grada Trilja, u čijem je sastavu naselje Grab, odakle se prostire prekrasan pogled na okolicu i na grapske mlinice. Svaka skupina ljudi, posjetitelja Grabu, obvezno se zadrži i kod vodenica da bi ih razgledale, te bolje upoznale i Ikina djela.

Grapske mlinice u turističkim prospektima

«Osim rezbarenja i kiparenja, o čemu svjedoče mnoge moje skulpture poput 'Majke domovine', 'Majke Kamešnice, 'Majke Europe', 'Gladno dijete', 'rakete'... u drvu, posljednjih godina sam se okušao i slikanjem u različitim tehnikama. Evo, vidite moje slike: 'Moj portret', 'Majka i dijete', 'Lovac', 'Orlovi'...jedno svoje djelo imam želju pokloniti svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske. Jednu svoj skulpturu sam prije nekoliko godina poklonio svjetskoj akciji 'Gladno dijete' za koju sam dobio vrijedno priznanje UNICEF-a. Nemate pojma koliko sam sretan, radostan i zato što u poslovima vodeničara, mlinara, te u kiparenju i slikanju slijedi moj stariji sin Vid, a u pisanju narodne poezije i mladi sin Nedjeljko», ushićeno govori naivni umjetnik Ika Samardžić.

Mladi grapski vodeničar Ivan Samardžić, sinovac Ikin, posvetio se samo poslovima mlinara i poljodjelca, naslijedivši pokojnog oca. Tako je nastavio dugu tradiciju u svojoj obitelji. Ivan Samardžić je sada najmlađi vodeničar, mlinar u Cetinskom kraju čime se osobito ponosi. No, njegova su četiri brata zaposlena u državnim ili privatnim tvrtkama u Sinju i Splitu. Tvrdi da ga svi čuju, cijene i vole. «Mogao sam i ja ostati u gradu i raditi unosnije poslove, primjerice obučavati novake u Hrvatskoj vojsci, i kao stručnjak, i kao dragovoljac Domovinskog rata, ali sam se opredijelio za ovaj posao koji volim. Sve je časno raditi. Vratio sam se rodnom selu, vodenici i mlinovima, poljodjelstvu, sve to radim s ljubavlju, jer u Grabu vidim sigurnu budućnost. Mladi ljudi i ovdje mogu dobro živjeti ako žele raditi. Nama je ovdje lakše i ljepše, jer nam je rijeka Grab podarila život i sigurnost», objašnjava Ivan Samardžić.

Samardžići začetnici seoskog turizma u Grabu i okolici

No Ivan bi se želio posvetiti seoskom turizmu jer za to ima uvjete, a i lakše bi mu bilo kada bi dobio nešto kredita. Taj mladi mlinar, marljivi Grabljanin koji se oženio i ima dvoje nejake djece - uvijek vedar i nasmijan, zdrav i sposoban - razmišlja kako će se snaći i u ovom poslu iako nije tako lak. Kaže kako ima dostatno vode i žita, ali i volje za rad, pa su mu mlinovi gotovo danonoćno u pokretu.

«Osim cetinskih kućanstava, ovamo donose mljeti žito i seljaci iz Kamenskog, Aržana, Tijarice, Voštana, Imotskog kraja te iz naselja iz Bosne i Hercegovine. Želio bih da ih je još više, jer u svojoj vodenici imam šest teških kamenih mlinova u funkciji. Ipak najviše meljem ljeti iako je tada mani protok vode kroz jaže. Dnevno sameljem više od tisuću kilograma, naravno kada meljem danonoćno. I gotovo cijelo vrijeme samo ja poslužujem mlinove, motrim drvena 'čekala' na žrvnjevima. Sve to dobro izdržim, tek ponekad zaspim na vrećama dok mlinovi melju žito. Uzimam samo desetak kilograma 'ušura' na 100 kilograma samljevene pšenice», govori nam mladi mlinar Ivan Samardžić.

Autor: Nedjeljko Musulin