Bračke kamene košnice, hrapoćuša i vitalac

Malo je tako zanimljivih međunarodnih projekata poput onog pod nazivom „Stazama kulturne baštine“ na otoku Braču, koji ujedno ima i iznimno značajno mjesto u dopuni seoskog turizma, ne samo za područje Dola u sastavu Općine Postire te u Splitsko-dalmatinskoj županiji. To tvrde znalci koji su uvelike pridonijeli istraživanju i objedinjavanju, dakako i prezentiranju hrvatskog kulturnog miljea toga podneblja širem svijetu. Ističu kako su u sklopu navedenog projekta dolske kamene košnice u suhozidu, stare više od 150 godina, ušle u međunarodni projekt nakon što su torta hrapoćuša i janjeći vitalac stavljeni na popis materijalne kulturne baštine. No, otok Brač je prepoznatljiv i po suhozidima, gomilama, Vidovoj Gori.

Međunarodni projekt "Stazama kulturne baštine" – dopuna seoskog turizma

Tko god tek prvi put posjeti Dol, inače živopisno mjesto s nešto više od 100 stanovnika udaljeno oko dva kilometra južno od Postira, i razgleda to naselje s mediteranskim raslinjem, zaključit će kako je u tom pitoresknom selu i njegovoj okolici na otoku Braču gotovo sve usklađeno s prirodom – starohrvatska pučka arhitektura, obnovljene građevine i infrastruktura. Sve se nekako prirodno, nenametljivo dopunjuje, čineći cjelinu koju može svatko i osjetiti, doživjeti te barem nakratko uživati dok se odmara u tom mediteranskom krajobrazu, gotovo onako kako su to uživali stanovnici Dola u višestoljetnom suživotu. Njegovi današnji žitelji vole reći kako je Dol smješten na razmeđi unutarnjeg dijela Brača, prirodnih plodnih uvala sjeverne strane otoka.

Znatiželjni turisti, posebice oni koji se zanimaju za starine i etno-sadržaje, lako će uočiti kako se na padinama posjeda dolske obitelji Gospodnetić nalaze prve dobro uščuvane kamene košnice iz šesnaestog stoljeća, što predstavlja pravi arheološki raritet gotovo na cijelom Mediteranu. To su, dakako, utvrdili arheolozi, no košnice su od kamenih ploča, slagane odnosno zidane u tehnici suhozida. Dobro upućeni ističu kako im je posebnost u tehnici građenja uslijed čega su jedinstvene i vrijedne, što se zacijelo ne može vidjeti ni u jednoj mediteranskoj zemlji.

Ostaci potvrđuju kako su košnice bile pokrivene kamenim pločama, krovićima, a njihova obnova te uređenje okoliša su u početnoj fazi. Naime, stil njihove gradnje u suhozidu te višestoljetna starost uvršćuju Hrvatsku na prvo mjesto među sedam mediteranskih zemalja, dakako i toliko partnera na projektu "Stazama kulturne baštine". Stručnjaci tvrde kako se na otoku Braču nalazi više takvih kamenih košnica, nego na cijelom Mediteranu. Čini se kako mještani Dola još ne mogu točno govoriti o prvim graditeljima tih košnica, niti točno odgovoriti na upit zašto su građene baš u njihovu naselju, te zašto baš od kamena? Nije li bio nedostatak drva koje je Venecija izvozila u razdoblju od 1420. do 1797. godine, koliko je i Brač bio kao sastavni dio mletačke provincije Dalmacije, tako uništivši i šumski fond tog primorskog dijela Lijepe naše.

Obnova kamenih košnica u suhozidu u Dolu – na imanju Gospodnetić

Mještani Dola ističu kako će im u trajnoj uspomeni ostati međunarodna dobrovoljna radionica koja je u njihovu mjestu održana tijekom listopada godine 2013. u suradnji Udruge za otočki razvoj Brač, Udruge Hrapoćuša, Udruge Svijet kao cvijet, Općine Postira, Turističke zajednice Postira, Srednje kamenoklesarske škole iz Pučišća i Udruge Apare iz Francuske. Radionica je trajala sedam dana, čija se aktivnost odvijala u Dolu na baš obnovi kamenih košnica, te će ostati u memoriji svih njenih deset sudionika – studenata iz nekoliko europskih zemalja, kao i nekolicina ljudi i učenika srednjoškolaca s otoka Brača.

Svi su bili zadovoljni što su sudjelovali u obnovi starih kamenih košnica obitelji Gospodnetić te na čišćenju okoliša. Neki od sudionika su nam također potvrdili kako su košnice i starije od stoljeća i pol. Zahvaljujući svim sudionicima međunarodne radionice, organizatori, kao i mještani Dola te mjerodavni u kulturnim institucijama Općine Postira se nadaju kako će se u tom oplemenjenom ruralnom prostoru i ubuduće nastaviti dobra zajednička suradnja - na lokalnoj i međunarodnoj razini, sve za dobrobit, ne samo Bračana.

Upućeni ističu kako su početni udarci o stare kamene košnice iz međunarodnog projekta Stazama kulturne baštine, na padinama posjeda dolske obitelji Gospodnetić na otoku Braču zabilježene početkom listopada protekle godine. "Te su stare kamene košnice iz 16. stoljeća slagane u tehnici suhozida, baš kako to Braču i dolikuje. Na terenu su početkom listopada 2013. godine u zajedničkoj akciji bili nastavnici i učenici Srednje kameno-klesarske škole iz Pučišća. Od prvog dana su se uključili u obnovu tih kamenih košnica i čišćenje okoliša", riječi su nastavnika Denisa Nižetića, dok otočki voditelj tog projekta Zlatko Jakšić ističe:

"Mi smo sve kamene košnice prikupili i sortirali. Zatim smo ih počeli slagati u red kakve su bile krajem 16. stoljeća. Očistili smo stare temelje kamenih košnica koje imamo tu, na padinama posjeda obitelji Gospodnetić. Prepoznajemo ih pomoću ostataka košnica - kamenih ploča, slažemo ih i vraćamo u funkciju, kakve su nekada bile. Inače, košnice su bile pokrivene gomilom kamenja, a način njihove gradnje u suhozidu, višestoljetna starost i brojnost, Hrvatsku je smjestio na prvo mjesto među sedam mediteranskih zemalja na međunarodnom projektu Stazama kulturne baštine. Jer, više kamenih košnica ima na otoku Braču nego na cijelom Mediteranu."

Kamene košnice – Hrvatska na prvom mjestu među sedam mediteranskih zemalja

Mjerodavni stručnjaci nadalje ističu kako im je vrijednost u tome što je to i jedinstven način takve tehnike gradnje kamenih košnica, kakve više nigdje ne postoje. Dakle, nigdje nisu građene u suhozidu, a da su takvi objekte negdje izvan Hrvatske, odnosno u nekoj drugoj zemlji, od toga bi se vjerojatno napravio kineski zid.

"No bitno je da je to naša vrijednost, to je upravo naš kineski zid i zanimljiva priča za svijet. Očito, u Dolu je sve usklađeno s krajolikom – pučka arhitektura, obiteljske kuće i druge građevine te je sve u višestoljetnom suživotu. Poznato je kako je Dol na razmeđi unutrašnjosti Brača i plodnih uvala sjeverne strane tog našeg otoka", kaže Jakšić. Radove na obnovi mjesne kulture nadgleda pročelnik splitskog Konzervativnog odjela Ministarstva kulture RH Radoslav Bužančić. Taj naš ugledni stručnjak ističe kako je Dol prastaro mjesto, koje je poznato i prije antike. Kaže kako se u jednom pastirskom stanu, u tamošnjim pećinama se uz hrapoćuše rađalo, živjelo i umiralo. I tu se stvorilo mjesto koje je oduvijek imalo značajan segment u životu mještana Dola i okolice, te iznimnu duboku tradiciju i kao sastavni dio hrvatskog kulturnog miljea.

Mjesto Dol poznato i prije antike – uz hrapoćuše se rađalo, živjele, umiralo

Znalci također kažu kako su mještani Dola u svojim pećinama imali svoju dolsku hrapoćušu kojoj su posvetili ljubav u godini kada uz slatki zalogaj, dostojan gradskog dvora, bude i vitalac, jelo pripravljeno od janjećih iznutrica. Riječ je o gastronomskom bračkom specijalitetu (deliciji), koji je itekako poznat u tradiciji bračkih pastira. Mještani Dola su utemeljili i Udrugu Hrapoćuša, očistili i ogradili izvorište pitke vode u kamenu živcu. Naime, to je tek jedan od 10-ak zanimljivih projekata udruge Hrapoćuša i njezina predsjednika Jerka Gospodnetića. Svi ističu kako su 16. kolovoza protekle godine u Dolu, u sklopu Četvrte noći hrapoćuše, s užitkom gledali i premijeru dokumentarnog filma Hrapoćuša i vitalac. Vole reći kako je to priča baš o hrapoćuši i vitalcu – gastronomskim tradicionalnim specijalitetima otoka Brača koje je Ministarstvo kulture proglasilo zaštićenim tradicijskim i kulturnim dobrima. Mještani Dola su zadovoljni i izložbom u tamošnjim špiljama na kojima su temeljene dolske kuće - na temu pripreme hrapoćuše i vitalca.

Naime, hrapoćuša je dolska torta koja se, uslijed svojih sastojaka, još naziva i bračkim slatkim afrodizijakom. Poznavatelji te slastice kažu kako je ta bračka torta jedinstvena, prepoznatljiva po svom hrapavom i rustikalnom izgledu, a dobila je naziv po lokalnom kamenu hrapoćuša na koji svojim izgledom podsjeća ta slastica. Riječ je o kamenu crvenkaste boje koji se mještani Dola nekoć koristili u gradnji podzida, suhozida, stambenih i gospodarskih sklopova. Također smo doznali kako su članovi Udruge Hrapoćuša za zaštitu starina, kulture i izvornih običaja sa svojim predsjednikom pune četiri godine dokazivali izvornost i autentičnost te slastice.

Tako se hrapoćuša našla u skupini poljičkog soparnika, sinjskih harambaša, slavenskog kulena, ličkog sira škripavca, dakako i bračkog vitalca. Stanovnici Dola naglašavaju kako u njihovu mjestu nema vjenčanja niti ine važnije svečanosti bez hrapoćuše. Napominju kako svaka žena kućanica u tom bračkom naselju ljubomorno čuva svoj recept o torti hrapoćuši, dodajući kako se tajna eventualno krije u omjerima – u biskvitu, u vrsti brašna i mljevenim orasima. Sa zadovoljstvom govore kako su Dolke čuvale tajnu recepta o pripremi torte hrapoćuša koju su i usmenom predajom prenosile na mlađe potomke, poručujući kako za prvi recept te slastice ipak treba doći u njihovo mjesto na otoku Braču. No, mještani Dola rado opetuju i riječi dr. Radoslava Bužančića koje im je uputio taj poznati stručnjak, čuvar kulturne baštine. "Od srca vam čestitam na svemu što ste učinili u svom kraju. Čuvajte Dol i hrapoćušu jer ona za mene nije samo povijest, nego i zadnji krik mode", poručio je dr. Radoslav Bužančić.

Dolke čuvale tajnu recepta o pripremi hrapoćuše prenoseći ju usmenom predajom

No, za pripravu bračkog vitalca potrebno je osigurati janjeću iznutricu ili iznutricu od kozlića. srce, jetra, slezenu, maramicu, crijeva koja se prethodno moraju dobro oprati i osušiti. Uz to, neophodan je dobar žar (po mogućnosti od bračke česmine), manji drveni ražanj, sol, papar, malo ulja te malo mladog crvenog luka ili ljutike. Naime, iznutrice se nasijeku na komade toliko velike da se mogu nataknuti na ražanj te se slažu naizmjenice. Sve se dobro posoli i peče 20-ak minuta na jakom žaru, tako da bude napola pečeno. Zatim se iznutrice na ražnju omotaju maramicom, a prethodno dobro oprana i prosušena crijeva se potom čvrsto omotaju oko iznutrica i maramice po cijeloj duljini ražnja. Nakon toga peče vitalac se peče još 40-ak minuta samo na laganoj vatri.

Dakle, ukupno se peče oko 60 minuta odnosno sat vremena, no to ovisi o količini koja se natakne na ražanj. Kad se ispeče, vitalac se izreže na komade te se vruće posluži gosta. Kao prilog dobro ide mladi crveni luk ili mlada dalmatinska ljutika. Ne smije se zaboraviti kako je to jelo najbolje prirpemati u proljeće kad ima najviše mladih janjaca i kozlića. Jer, što je janje ili kozle mlađe, manje, to je i brački vitalac bolji, ukusniji – jelo hrvatske nematerijalne kulture. Opetujmo kako je vitalac jedno od najznačajnijih tradicijskih gastronomskih specijaliteta cijelog otoka Brača. Stručnjaci također tvrde kako je riječ o karakterističnom jelu koje predstavlja živu poveznicu s vremenom prvih kontakata grčke civilizacije i stanovnika Brača.

Vitalac gastronomsko jelo – poveznica prvih kontakata grčke civilizacije i Brača

Usput, podsjetimo i na činjenicu kako je od najstarijih vremena na otoku Braču jedna od najvažnijih gospodarskih, poljoprivrednih grana bilo stočarstvo, i to baš uzgoj ovaca i janjaca, koza i kozlića, proizvodnja mlijeka i sira te janjetine i jaretine, zahvaljujući prirodnim uvjetima. Inače, pašnjaci gdje pasu brački janjci i kozlići puni su morske posolice. I upravo uslijed mješavine trava različitih okusa s primjesom morske soli, brački janjci i kozlići daju osobito kvalitetno i ukusno meso. Janjetina ili kozletina se jedu dok janje i kozlić nisu prešli 6-7 kilograma težine, odnosno dok još nisu okusili travu, nego su se hranili samo majčinim mlijekom.

"Volontiranje kroz različite aktivnosti u ovoj našoj maloj zajednici od 100-ak vrijednih ljudi, članova, oduvijek je bila velika odlika i pozitivna te kao i dan-danas kad krenemo u neku akciju radi realizacije projekta, gotovo nikad ne manjka radne snage i pomoći ljudi“, kaže predsjednik udruge Hrapoćuša, Jerko Gospodnetić, dodajući kako je tako nazvana po bračkoj torti, koja je jedinstvena u gastronomiji po svom hrapavom i rustikalnom izgledu, a dobila je takvo ime po lokalnom kamenu Hrapoćuša na koji podsjeća svojim izgledom.

"U Dolu je najstarije bračko crkveno zvono iz 14. stoljeća, obnovljena crkvica Sv. Petar, i jedan je od najljepših primjera starohrvatskog romaničkog graditeljstva", ističe Radoslav Bužančić. Naglašava kako je Dol slikovito, sadržajno, raznoliko, zanimljivo i po svojim raritetima prepoznatljivo mjesto na otoku Braču, privlačno turistima, izletnicima i znanstvenicima.

"Riječ je o neobičnu ekosustavu koji je sačuvao još i one svoje izvorne korijene. Proučavanje baš tih izvornih korijena, nešto je što nas itekako raduje i što će, rekao bih, uvesti i na stranice svjetske literature", priželjkuje Radoslav Bužančić, ocjenjujući kako tako dolski projekti lakše i brže mogli doći do sredstava iz fondova Europske unije.

Dol muzej na otvorenome - svima nudi ugodan boravak i zanimljive raritetne sadržaje

Dakle, Dol je, kao živopisno mjesto u sastavu Općine Postira na otoku Braču, muzej na otvorenome koji manje-više svima nudi zanimljive raritetne sadržaje kakvi se ne mogu vidjeti nigdje u svijetu, gotovo ni u jednoj mediteranskoj zemlji. Tu je, opetujmo, i crkvica Sv. Petra iz 14. st. koja ima najstarija zvona na otoku Braču, no u Dolu je i crkvica Sv. Mihovila iz 11. stoljeća. Od gastronomskih specijaliteta pripravlja se jelo Vitalac od janjeće utrobe i torta Hrapoćuša.