Šime Skočić pobjednik jubilarne desete ninske šokolijade

U Ninu je netom završena 10. Ninska šokolijada, manifestacija koja je svrstana između sto najznačajnijih u RH. Ove godine okupio se rekordan broj natjecatelja, njih 70 koji su u skladu s pravilima bili podijeljeni u dvije kategorije: šokolari iz Nina i iz ostalih mjesta. U kategoriji ninskih šokolara treće mjesto su osvojili zajednički Josip Štulić i Slavko Dejanović, drugo mjesto pripalo je Romanu Marguču, a prvi je bio Šime Skočić kojeg smo tim povodom i posjetili.

Tradicionalni recept

- U mojoj kući se šokol proizvodilo oduvik, kao i u manje više svakoj kući u Ninu. No proizvodnja je nekad bila manja nego sad, jer su ljudi držali svinje. Bilo bi dvi svinje, četiri šokola. Otkad je ove manifestacije preko Turističke zajednice Nin više se radi, kaže Šime Skočić od kojeg smo saznali i druge pojedinosti o nekadašnjoj proizvodnji ovog ninskog specijaliteta. Nekad su šokoli bili bolji jer su svinje bile domaće i držalo ih se godinu i nešto dana. Uzimalo bi se gudine u rujnu, a klalo bi se iduće godine oko božića, meso bi bilo potpuno zrilo i pravo. S ovim tovljnicima je drugačije. Može se napraviti dobar šokol, ali nije trajan. Oni prije su uglavnom mogli trajati do Božića pa i iza Božića, a ovi sadašnji su taman ciljano za ovu manifestaciju, kako otkriva Skočić i priča o zahtjevnom radu pripreme šokola:

- Nakon svinjokolje odvaja se vrat i ništa se nije upotrebljavalo od ovih crijeva što se sad stavlja nego se stavljala svinjska opna sa salom. Na njoj ostane nešto još tog sala koje ga kasnije dohranjivao kako se on suši. Nakon 3,5 dana bi ga se izvadilo iz soli i zakuhalo bi se crno vino. To je ovdje u Ninu bilo obvezno, u ostalim mistima netko rabi vino, netko ne. Kod nas bi se redovito ispralo u vinu i ostavilo da odleži u njemu dva do pet sati. Nakon toga slijedi stavljanje mirodija. Klinčići u komadu su se ubadali u meso, a ovo drugo bi bilo mljeveno: muškatni oraščić, papar i mljeveni klinčić. Količina i omjeri su u svakoj kući različiti, jer netko voli malo jači, netko malo slabiji. Nakon toga bi se stavljalo u opnu čemu se moralo posvetiti puna pozornost jer ne smije ući zrak. Zatim ide na dim na kojem bi ga se držalo otprilike koliko i pršuti s tom razlikom da unutra dima baš i ne uđe, odnosno skoro pa ništa jer ga štiti opna. Potrebno ga je, međutim, dimiti zbog boje i sušenja, rekao nam je Skočić i dodao da je tradicionalni datum za kušavanje šokola nekad bio blagdan Gospe od Zečeva, a to je 5. svibnja.

Ništa bez TZ Nin

Skočić i njegova obitelj podržavaju ovu manifestaciju u kojoj redovito sudjeluju jer drže da je važno da se ne ukine ta tradicija.

- Da nije Turističke zajednice Nina, kako se ne uzgajaju svinje tu, bila bi proizvodnja šokola sasvim propala, a to ne smije biti. Mi ovdje moramo imati šokol i ne treba njegovu pripremu olako shvaćati. Ja i kad je sve gotovo odem 4-5 puta misečno i malo privežem, pritegnem ga, pogledam da se što ne dogodi. Treba se brinut oko njega, naglasio je Šime Skočić s kojim smo popričali i o podrijetlu ovog proizvoda:

- Koliko ja znam, a i drugi kažu da se to u Ninu proizvodilo oduvijek. Radi ga i Privlaka, Grbe, Zaton, a od drugih mista jedino u Turnju, rekao je Skočić.

Podrijetlo neki povezuju još s Mletačkom Republikom u ovim krajevima, ali s talijanskim naseljevanjem u Grbama. Točan datum se sigurno neće saznati, ali je sigurno da je ovaj specijalitet postao, a zahvaljujući ninskoj šokolijadi i ostao zaštitni znak ovog dijela Zadarske županije, manifestacija koja je od lokalne prerasla u ovu regionalnog značenja.

Autor: Ivan Stagličić