Prije će čoviku pomoći bik, nego država

"Našeg Jaru ne bi minja za najbolji stan u Splitu. Ma za stan u gradu ne bi dao ni pedalj ove naše zemlje ovdje u Zagori", riječi su Boška Varvodića iz Prugova u Općini Klis. Jaro je bik kojeg je Boško skupa sa četvoro braće i materom Ankicom doveo u Radošić Škopljance na 22. bikijadu i seosku olimpijadu koju je organizirala obitelj Škopljanac.

Tamo je prošlu nedjelju došlo preko 10.000 ljudi. Došli su gledati zagorsku koridu, natjecanje u starim sportovima, pojesti domaću janjetinu spremljenu na ražnju s 55 mjesta. Iznad svega došli su pobjeći na jedan dan od urbanog načina života i uživati u onome što može samo selo ponuditi. Skupa s njima, Zagora je udahnula punim plućima i pošteno se rastegnula nakon duge letargijske zime i ranog proljeća.

Oživjeti Zagoru

Radošići su poznati po filmu Sonja i Bik

Gdje su ti Radošići, odnosno Škopljanci? Što se tamo događa da toliko ljudi iz cijele Hrvatske i Hercegovine dolazi u Zagoru? Brzinsko pretraživanje Google karata prvo izbacuje Radošiće kod Sinja. Nekadašnji hrvatski ročnici pamte brdo Radošići na koje su išli na vojne vježbe. Tek pojačano pretraživanje s ubacivanjem ključnih riječi bikijada, Škopljanci, eko etno selo, otkriva Radošiće iznad Kaštela. Starom terminologijom rekli bi mjesto zaboravljeno od Boga i vraga. I stvarno malo bi ljudi znalo za Radošić da selo nema imidž koji je stvaran u posljednjih 22 godine, od 1993. godine kada je Božo Škopljanac organizirao prvu bikijadu u samostalnoj Hrvatskoj. Prošli bi kraj njega vozeći 130 kilometara na sat Dalmatinom, bacili pogled na par kamenih kuća i vratili se vožnji uz upute GPS-a ili igranju pametnim mobitelom. Ovako silaze s autoputa na Prgometu i ciljano ulaze u slijepo crijevo seoskih nerazvrstanih cesta da dođu na imanje Škopljanaca i osvjedoče se onome što su dosada samo mogli gledati na TV ekranu u filmu Sonja i Bik.

Kapo cijele priče je Božo Škopljanac. Gazda šeće lagano imanjem dok gleda goste i javlja se starim prijateljima. Uživa sa ne malim ponosom na licu. Odmara nakon dobro obavljenog dugogodišnjeg posla. On je svoju etapu završio, a sada je sve prepustio sinovima Ivanu i Marku. Pravi je lokal patriot koji gleda pomoći svom selu. Sve koje angažira i plaća na dan bikijade su ljudi iz samog sela i njegove okolice - od mladića i djevojaka koji usmjeravaju goste na parkiralištu do diplara Josipa Galijota iz Vrlike. Dok promatra 55 janjaca, koji se simultano peče na vjerojatno najvećem ražnju na svijetu, sjeća se svojih početaka koji sežu u 1987. godinu. Tada je organizirao prvu bikijadu.

"Išao sam po Bosni i vidio da tamo ljudi organiziraju bikijade. Onda sam odlučio nešto slično organizirati u našoj Zagori. Zagora izumire i htio sam je oživjeti, a naišao sam na trnovi kolac. Te 1987. godine napravio sam bikijadu, uložio 15.000 maraka i sve je propalo. Uzela mjesna zajednica. Kad je došla naša Hrvatska država otišao sam u Zagreb, otvorio firmu i od 93. godine organiziram bikijadu", priča Božo pa nastavlja

"...ponosan sam na ovo što smo ostvarili ovdje. Uložio sam svoj život ovdje. Ne samo ja nego i moji sinovi. Najlakše je meni bilo otići živjeti u Kaštela, mogao sam to ja davno prije drugih napravit. Ja sam htio dokazati da se može živjeti u Zagori, na selu, i u tome sam uspio. Danas je ovdje na bikijadu 10, 15 tisuća ljudi, a tijekom cijele godine nas posjeti preko 100.000."

Bika treba dražiti

Kako vrijeme lagano prolazi, sve više auto iz pravca Splita dolazi prema Radošićima. Oko 15 sati već vlada velika gužva. To je bilo i za očekivati. Nedjelja, obiteljski ručak je u podne. Nakon ručka kava pa spremanje za odlazak na selo. Građani šeću dok muzika diplara Galijota isupnjava prostor, a za to vrijeme Boško Varvodić skupa s braćom sprema bika za prvi nastup u koridi.

"Jaro ima 680 kilograma. Ovo mu je prvi službeni nastup. Imao je do sada borbi i ima pozitivan skor. On je s nama već šest godina i postao je kao član obitelji. Ne može proći dan da ga ne vidiš. Sada smo ga pred borbu makli malo od stada, da ga nadražimo kako se kaže po Vlaški", kaže Varvodić.

Jaro riče, riču i drugi bikovi, a mala djeca koje matere vodu za ruku u čudu gledaju. Dok se oni pod budnim majčinim okom upoznaju sa životinjom koji su dosad vidjeli u crtanom, očevi im u hladovini uživaju u domaćoj janjetini koju zalijevaju rashlađenim bijelim vinom. Nisu tu samo obitelji s malom djecom. Tu su mladići i cure koji su željeli iskoristiti dan samostalnosti i provesti ga na selu, a ne u kafiću na rivi. Gledaju se seoske igre. Stvarno treba biti mrga i pol da kamen od 16,3 kilograma baciš preko sedam metara. Čeka se glavni dio dana, borbe bikova. To su one iste borbe koje bi dužni brižnici ukinuli, jer su negdje pročitali na svemogućem Internetu kako se time skraćuju prava životinja. Isti ti brižnici obilzuju usnu dok promatraju tek pečeno janje nataknuto na metalnom kolcu. Eto bar ne misle da su janjetu uskraćenja životinjska prava. Ipak malo licemjerno, ali pustimo njih u njihovim razmišljanjima.

Konačno kreće borba grdosija s preko 600, 700 kilograma sirove snage. Oni su tu glavni i njihova je zadnja. Jedan na jedan su, procjenjuju snage jedan drugome i ako im uzavre krv krenut će u bikovski klinč. Poraženi će napustiti bojno polje, a pobjednik će uživati u ovacijama publike. Nema tu forsiranja od strane vlasnika, ponižavanja protivnika i iživljavanja nad slabijem. Sve izgleda nekako čisto, prirodno, spontano. Nije životinjski kao ultimate mečevi, gdje se čovjek iživljava na čovjeku uz žestoko bodrenje menadžera sa strane.

Selo bez vode, rijeka bez izvora

Bik je pomogao Zagori da ne dotakne dno dna. Nije sam bik, tu je i čovjek, a taj čovjek bio je Božo Škopljanac. Bik je pomogao Boži da napravi posao, a Božo njemu da ne nestane iz prostora u kojem je boravio tradicionalno. Priča to Božin sin, Marko Škopljanac.

"Nemamo Hajduka, nemamo košarkaški klub, ali imamo bika. Bik je tradicija Dalmatinske zagore, sela Radošića i moje obitelji. Moj dida je 1955. godine dobio diplomu za najboljeg bika u kotaru Split. Četdreset kilometara su dida i baba odili na noge u Split s bikom. Prije su bikovi orali zemlju, od njih se živilo. Kuća koja ga je imala, bila je bogata. Da mi nismo ovdje organizirali bikijadu, danas ne bi bilo ni jednog bika u Zagori. Kada je čača organizira prvu bikijadu 1987. godine, bilo je samo devet bikova na njoj. Danas jedan čovik u štali ima njih petnaest", kaže Marko Škopljanac.

Marko otkriva i tužni dio ove priče. Selo je pod velikim pritiskom, a pomoći malo. U Radošiću u 21. stoljeću nemaju vodu. Žalosno, ali istinito.

"...Koliko ćemo još izdržati? Teško da ćemo puno. Situacija je loša, državne službe nas nisu prepoznale, a trebale su. Kada treba napraviti kaznu, onda su tu, a kada treba donijeti život u Zagoru onda ih nema nigdje."

Eto, to je taj kamen na koji se spotiče gotovo svaka hrvatska seoska priča. U Radošiće godišnje dođe 100.000 ljudi. Dolazi puno djece na školske izlete. Neka se javi političar koji je napravio projekt koji je u malo selo jedva vidljivo na karti napravio projekt da u godinu dana privuče 100.000 ljudi i od toga samo u jednom danu preko 10.000. Škopljancima i svima onima koji rade da živi selo trebalo bi pružiti im svu moguću podršku i pomoć, a ne ih ostavljati bez vode i bacati klipove pod noge. Svaka obitelj koja je ostala na selu u ovih 100 godina promjena pet različitih sustava, od monarhije, preko kraljeve diktature, komunizma do današnje demokracije, zaslužila je spomenik. Kada na taj način počnemo razmišljati o našem selu, s kojeg smo svi potekli, bit će nam svima bolje. Ovako više ličimo na rijeku koja je u vremenu izgubila svoj izvor. Srećom da postoje događaji kao bikijada da nas s vremena na vrijeme podsjeti odakle smo potekli, da čujemo Boška Varovdića i njegovu braću kako je život u Zagori odličan.