Zašto proizvodimo više, a zarađujemo manje?

Ratarska proizvodnja predstavlja jednu od najvažnijih poljoprivrednih grana u pogledu korištenja zemljišta i proizvodnje hrane, kako za ljude tako i za životinje. U Hrvatskoj se ratarska proizvodnja odvija na oko 874.000 ha oranica i vrtova, a najviše se proizvode žitarice, potom krmno bilje i uljarice. Među žitaricama prevladavaju pšenica i kukuruz.

Međutim, zadnjih nekoliko godina sve se više otvara pitanje isplativosti sjetve nekih kultura, posebice pšenice od koje su neki poljoprivrednici i odustali te se okrenuli tržišno profitabilnijim kulturama.

Jedni za, drugi protiv pšence

Poljoprivrednik Marko Juzbašić iz Bošnjaka kaže kako je prošle jeseni zasijao znatno manje pšenice nego prijašnjih godina zbog gubitka koji je ostvario na toj, u Slavoniji još uvijek neprikosnovenoj ratarskoj kulturi. "Gubitak je značajan i to prvenstveno zbog loše klimatske godine koja je zahtjevala uporabu puno više zaštitinih sredstava nego u godinama koje nisu toliko kišne", kaže taj poljoprivrednik prisjećajući se na pojavu hrđe s kojom su se prošloga proljeća borili brojni ratari, ali i druge bolesti i štetočine. Mnogima je međutim pšenica i dalje nezamjenjiva kultura u jesenskoj sjetvi.

Porasla je međutim, kao i na državnoj razini, proizvodnja kukuruza te posebice uljane repice koje je proizvedeno 7.939 tona, dok je godinu prije proizvodnja iznosila 2.734 tone. Kukuruza je pak proizvedeno 217.846 tona naspram 191.352 tone u 2013. Prosječan prinos kukuruza iznosio je 8,5 tona što je tonu i pol više nego godinu ranije. Veća je bila i proizvodnja šećerne repe koje je u toj županiji prošle godine proizvedeno 555.606, a godinu dana ranije 376.584 tona.

Međutim, u konačnici, iako je proizvodnja bila veća, ostvarena je manja ukupna dobit vukovarsko-srijemske poljoprivrede. "Razlog pada nije količina proizvedene robe, nego cijena koja se već niz godina nerealno formira od strane otkupljivača. Naime, od 2012. godine kada su i cijene i prinosi bili dobri, primjećuje se pad otkupnih cijena.

Kao razlog se navode cijene na ​europskom tržištu i nedostatku novaca za otkup, što i nije prava istina, jer se u stvarnosti radi o špekulacijama banaka i otkupljivača odnosno lobija koji vode poljoprivrednu politiku umjesto da je to briga državnih institucija - Ministarstva poljoprivrede. Uz činjenicu da svake godine cijene repromaterijala rastu, a cijene otkupa padaju ili su iste, mora se reći da već dugi niz godina izostaje ostvarenje dohotka na gospodarstvu što presudno utječe na razvoj i opstanak ruralnih prostora", mišljenja je vukovarsko-srijemski pročelnik za poljoprivredu Andrija Matić.

Površina pod repom manje za 30%

A kako proizvođači reagiraju kada dođe do poremećaja sa cijenama na tržištu, najbolji primjer je prošlogodišnji slučaj sa šećerenom repom. Nakon što je Viro grupa zbog niske cijene šećera na svjetskom tržištu suprotno dogovoru s proizvođačima smanjila otkupnu cijenu šećerne repe s 300 na 240 kuna po toni, neki proizvođači te kulture za ovu godine nisu ugovorili proizvodnju ili su smanjili površine pod šečernom repom. Prema podacima županjske Sladorane, ovogodišnje ugovorene sjetvne površine pod šečernom repom manje su za gotovo 30%.

"Ako gledamo s pozitivne strane, to je ipak manje nego u zemljama u okruženju i nekim drugim tvornicama tako da smo mi ipak zadržali proizvodnju koja nam jamči solidnu kampanju", kaže izvršni direktor Sirovinske službe Sladorane Ivo Rešić izražavajući nadu kako će se oni proizvođači koji se ove godine nisu odlučili za sjetvu šećerne repe, ipak vratiti toj proizvodnji iduće godine kada kompariraju dobit koju donosi šećerna repa i ostale kulture. Također napominje kako se nije toliko smanjio broj proizvođača koji su odustali od sjetve šečerne repe koliko količina hektara zasijanih tom kulturom. Što znači da je dio površina kod tih proizvođača ostavljen za neke druge kulture. Koje? Znat će se na kraju proizvođačke godine, kada se budu vagali urodi i sabirali rezultati.

Tko je mudro ocjenio, tko se precjenio, a tko možda i podcjenio?

U svakom slučaju na svakom od proizvođača je da sam donese odluku čemu se posvetiti. A to nije niti izdaleka jednostavno, jer naprosto ne možete preko noći mjenjati i odustajati od jedne proizvodnje da bi se preorjentirali na drugu. Svaka proizvodnja naime ima svoje zakonitosti, traži drugačija ulaganja, svoju mehanizaciju i puno toga što preko noći poljoprivrednik ne može pribaviti. Zato valja biti oprezan s računicama tipa da se na poljima hrena, uz prinos od šest tona po hektaru, može ostvariti dobit od 40.000 kuna, ili od 8000 do 10.000 kuna po hektaru. To je doista puno više nego na hektaru pšenice, ali treba doći do toga i, ako se već uleti u takvu proizvodnju, valja biti uporan i gurati. I ne računati kako će se uvijek biti isključivo samo na dobitku.

Foto: depositphotos.com