Umjesto domaće soje - uvozna sojina sačma?

"Soja je jedna od kultura kojoj veliki broj kišnih dana nije nanio gotovo nikakve štete. Čak štoviše", kaže nam koprivnički proizvođač soje Ivica Skelin, "dok razgledavamo površine pod sojom, biljke jako dobro napreduju".

"Mi smo se još 1997. godine počeli baviti prženjem sojina zrna. Znači, termički ga obrađujemo, zrno se ne gnječi, ostaje u istom obliku pa se može mlijeti kao recimo kukuruz, što je jako dobro za ishranu stoke, kao i kad želite da vam npr. pilići što prije izrastu. Dakle iz sojina zrna ne vade se ulja ni masti i takvo se, bez problema, može čuvati i godinu dana. Soja se može koristiti i za ljudsku prehranu, no ta bi trebala ipak biti ekološki proizvedena, znači ne smije biti GMO, iako nje, hvala Bogu u Hrvatskoj još niti nema i ne bi se smjela tretirati jakim otrovima" priča nam Ivica.

Ove godine njome je zasijao samo četiri hektra, pa će mu otkup i prerada i dalje ostati glavni posao. Soju je najbolje sijati u travnju, malo prije kukuruza, na 45 cm širine. Na hektaru bi se trebalo zasijati između 120 i 130 kg.

Ova mahunarka služi kao stočna hrana

"Ljudi siju svakako. Koriste pšenične sijačice, pa tako da im je svaki drugi red zatvoren, no struka je dokazala da je najbolje ovako šire, na 45 cm, jer se tad lakše grana i na tim granama bolje rodi. Stabljika je također tad čvršća, više raste u visinu i nema polijeganja. Najbolje je ilovasto tlo, kao što je primjerice na Bilogori u kojoj je soja dosta zastupljena.

Pjeskova tla ne dolaze u obzir. Soje ima dosta oko Siska te u Slavoniji i Baranji, a sve više ljudi je siju i u Podravini, u kojoj je još uvijek nekako najzastupljeniji kukuruz. Uglavnom je poljoprivrednici siju za vlastite potrebe, odnosno za prehranu stoke koju imaju. Stave je u polog i daju na termičku obradu i to im dođe relativno jeftino, a i točno znaju čime hrane svoju stoku.

Otkupna cijena je prošle godine krenula sa 2,80 kn/kg, da bi se popela i do 3,30 kn/kg. Ove će, očekuje se, biti niža i neće prelaziti 3,00 kn/kg, jer će sve uljarice biti jeftinije no prošle godine, budući da su dobro rodile. Sa sojom ima posla kao i sa svim ostalim kulturama. Špricati se, recimo mora, dva puta više, ali u malim količinama. Ne kao kod kukuruza, kad vidiš da se sve zeleni od korova, pa ga ideš poprskati.

Soja je mahunarka i kao takva osjetiljiva. Najbolje ju je usporediti s grahom. Ima veliko lišće i zato se prska s malim količinama herbicida, da se biljka ne uništi. I na to stvarno ljudi moraju paziti. Financijska ulaganja ovise ponajprije o vrsti, odnosno kvaliteti tla. Jer samo jedna doza prskanja više po hektaru, znači 700,00 kn više. Tako da se ponekad mora uložiti više nego u primjerice, kukuruz, a nekada manje.

Ali, ako ona količinski rodi 200 kg više nego kukuruz, 200 puta 2,80 kn nije isto kao i ono što se dobije za 200 kg kukuruza. Ove godine se nadamo prinosima od 4 do 4,5 tone po hektaru. Soja je sad zbilja prekrasna. Naravno, da je bilo barem malo više sunca, ne bi joj škodilo, no i ovako je stvarno zadovoljavajuće kvalitete", ističe Ivica Skelin iz Koprivnice.

Vojvodina vodi u proizvodnji, Italija u preradi soje

Najveći proizvođač soje u jugoistočnoj Europi je Srbija, gdje se u velikim količinama proizvodi na području Vojvodine.

Sade je dosta i za ljudsku prehranu. Italija je, pak, najveći prerađivač te mahunarke u Europi. Ne proizvode je dovoljno za svoje potrebe, no zato je tu Brazil, jedan od najvećih svjetskih izvoznika soje. Hrvatska je također ni približno ne proizvodi dovoljno za svoje potrebe. Ivica smatra da nije problem u neupućenosti naših poljopivrednika.

"Mislim da je ljudima nekako najlakše zasijati kukuruz, jer kad sve stave na papir, tako ispada. Znači to nekako uvijek dođe najjeftinije. Istina, cijena nije ni približna soji, no kukuruz se može svugdje prodati, dok soju ipak ne otkupljuju svi. Onu otkupljenu i Hrvatska u najvećoj mjeri izvozi u Italiju na preradu, odakle se plasira po cijeloj Europi. A moglo bi se, upravo u toj našoj Europi proizvoditi puno više soje, da se mjerodavni bolje angažiraju oko toga.

Pri tome ne mislim na ljude iz Hrvatske, jer Hrvatska tu sama ne može ništa, nego barem u okviru Europske unije. Time bi se automatski smanjio uvoz iz Brazila, a europski poljoprivrednici bi mogli uzgajati kulturu čiji plasman na tržištu ni najmanje ne bi bio upitan. Ne samo zrna, već i stabljike koja se, osim za prehranu stoke, može koristiti i za elektrane na biomasu. Inače, da bi bilo probavljivo, zrno mora biti termički obrađeno“ doznajemo od Ivice Skelina.

Nakon žetve soje ostaje čista zemlja bez korova

Prije no što se netko odluči na proizvodnju soje, stručnjaci smatraju kako bi prije konačne odluke, potencijalni novi proizvođači svakako trebali dati zemlju na analizu, kako bi se utvrdilo koliko i kakvih ostataka herbicida ima u njoj. Mada, kažu, zemlju bi trebalo analizirati prije sadnje svake kulture. Što se soje tiče, najbolje bi bilo zasijati je na površinu na kojoj su prije bili pšenica, ječam ili zob, jer, iza njih, ostaje najmanje korova. Također, dobro je znati da je zemlja, nakon žetve soje, čista, bez korova, dakle nikakvo prskanje nije potrebno.

"Soja je idealna za plodored. Po meni, bilo bi najbolje sijati kukuruz, pšenicu, pa soju. Pa opet ispočetka. Jer prilikom žetve soje, kombajn ide u tlo i ostavlja za sobom rahlu zemlju. Za sjetvu soje mogu se upotrebljavati žitne, odnosno kukuruzne sijačice, ali se moraju mijenjati sjetvene ploče, radi prilagdbe broja zrna. Također i kod žetve, upotrebljavaju se obični kombajni, no također mora se prilagoditi broj okretaja. No sve to u neku ruku postaje uzaludno, ako država na poradi na prestanku smanjenja stočnoga fonda.

Ljudi su odustali od proizvodnje

Došli smo do toga da je, tu u Podravini, koja je tradicionalno poljoprivredni kraj, već sada jako opao broj svinja, a krava gotovo da u našim selima više ni nema. Ostali su samo oni veliki uzgajivači, a mali su jednostavno nestali. Kažu ljudi, da se treba dobro namučiti da pronađeš odojka za kupnju. Znači donekle još samo funkcioniraju velike tvrtke koje se bave uzgojem stoke, te farme koje nisu bile jako opterećene kreditima. Znači, treba poraditi na povećanju stočnog fonda, a sami poljoprivrednici, nek se ne boje hraniti, nek se meso ne kupuju samo po dućanima i polako bude sve išlo na bolje. I samim time, više se bude sijalo i radilo i cijena neće padati, nego biti veća.

Najlakše je reći da se ništa ne isplati. Ne bi se baš s time mogao složiti. Evo, mi npr. puno žitarica izvozimo u Mađarsku, a meso, koje je tko zna odakle i kakve kvalitete kupujemo u trgovinama.

Proteklih su godina bile velike razlike u cijeni i naši su ljudi odustali od proizvodnje. U zadnje tri godine, gore su otišle cijene svih žitarica, uljarica, kukuruza. I to je doprinijelo uništenju stočnoga fonda, jer nije bilo isplativo hraniti. I ljudi su jednostavno i ono malo svinja, pilića i ostalog što su imali doma - rasprodali. Također, država bi trebala napraviti i malo reda na području veterinarstva. Koliko čujem, papirologija je zakomplicirala postupak osjemenjivanja krmača.

Izvozimo pšenicu, a i mi ćemo, evo, sad također morati izvesti i soju i sojinu sačmu. I onda se iz te iste Mađarske u Hrvatsku uvozi svinjetina, čak i piletina. Što reći na to?

Npr. ako se krmača vodi nerastu, vlasnik može biti kažnjen. Da bi se osjemenila veterinarskim putem, mora biti upisana u upisnik i imati markicu. Jednostavno, sve se toliko nepotrebno zakompliciralo, kao da je nekome baš u interesu da ljudi doma ne drže stoku. Znači radi jedne krmače, moraš voditi hrpu papirologije, da se vidi jel krmača npr. prodana i kome ili ju je vlasnik zaklao za svoje potrebe.

A poljoprivrednici ne žele biti administrativni radnici, nego se baviti stočarstvom i ratarstvom. Drugim riječima, najmanji je problem u sjetvi, nije ona ljudima problem. Već je problem potrošnja koje gotovo da i nema. Mi smo prije par godina znali preraditi i po pet tisuća tona soje na godinu, a sada ćemo duplo manje. Razlog je i u tome što su neke mesne industrije koje su od nas godinama kupovale soju, sad to prestale i radije uvoze jeftinu sojinu sačmu iz Brazila. Znači gleda se cijene nečega, a ne kvaliteta, niti to da se podupire domaća proizvodnja" zaključuje Ivica Skelin, koji se prvi u Podravini, još tamo krajem devesetih godina prošloga stoljeća, ozbiljno počeo baviti sojom.

I već sada može biti poprilično siguran da će ovogodišnja žetva te mahunarke, koja bi trebala početi sredinom slijedećega mjeseca, biti uspješna.