Najsigurnija sjetva je kada su temperature u površinskom sloju tla između 8 i 10 °C. Soju se može sijati od kraja travnja, u svibnju i lipnju, no uglavnom se radi u isto vrijeme kao i kukuruz.
Soja je jedna od najstarijih poljoprivrednih kultura. Njena prehrambena vrijednost poznata je još od prije 5000 godina, a danas se koristi u proizvodnji ulja, hranidbi stoke i prehrambenoj industriji.
Biljka je kratkoga dana i većina sorata zahtijeva 10 i više sati mraka dnevno. Najbolje uspijeva na dubokim, strukturnim i plodnim tlima bogatim humusom, a potrebe za vodom rastu kako raste i sama biljka.
Ova je grahorica jedan od najboljih predusjeva za mnoge ratarske kulture. Njezini najpogodniji predusjevi su strne žitarice, šećerna repa i kukuruz, a najnepovoljniji predusjevi su suncokret i ozima uljana repica. Na istu njivu soja može doći nakon 2 do 4 godine. Predsjetvena priprema tla obavlja se u proljeće i to drljačama, tanjuračama ili plošnim kultivatorima (sjetvospremači).
Najsigurnija sjetva je kada su temperature u površinskom sloju tla (do 8 cm) između 8 °C i 10 °C. Soju se može sijati od kraja travnja, u svibnju i lipnju, no uglavnom se sije u isto vrijeme kao i kukuruz jer imaju gotovo iste temperaturne zahtjeve pri klijanju. Razmak među redovima je 45 – 50 cm i izvodi se pneumatskim sijačicama. Prva kultivacija obavlja se kada soja tek nikne i dobro se raspoznaju redovi, a druga kada je biljka visoka oko 20 – 30 cm.
Potrebe za hranivima se povećavaju od početka cvatnje do mahunanja i nalijevanja zrna. Maksimalne doze dušika i kalija potrebne su u fazi cvatnje i formiranja mahuna, a fosfora i sumpora u vrijeme formiranja i nalijevanja zrna.
Na plodnijim tlima gnojidba se obavlja na osnovi 30 – 60 kg/ha dušika, 60 – 90 kg/ha fosfora i 40 – 60 kg/ha kalija, uz napomenu da se 2/3 dušika osiguravaju pravilnom bakterizacijom. Na manje plodnim, težim tlima gnoji se na osnovi 60 – 100 kg/ha dušika, 90 – 120 kg/ha fosfora i 100 – 120 kg/ha kalija. Soja povoljno reagira na gnojidbu stajskim gnojem zaoranim u jesen, pod zimsku brazdu.
Jedan od bitnih čimbenika u tehnološkom ciklusu je borba protiv korova. Izuzetno je specifična i zahtjevna, a uspjeh osim herbicida uvjetuje i dobar sklop biljaka. Borbu protiv korova možemo započeti odmah nakon sjetve klasičnim zemljišnim herbicidima koji za uspjeh traže oborine.
Najčešća bolest koja se javlja kod soje je plamenjača (Peronospora manshurica). Simptome bolesti nalazimo najčešće na lišću, mahunama i sjemenu. Lišće poprima žućkaste pjege koje se mogu spajati i izazvati pucanje lista, a zaraženo sjeme je sitnije i na njemu se vide veće ili manje raspukline.
Osim plamenjače, soju za vrijeme ljeta kada su temperature jako visoke napadaju grinje. Na licu lista štete se vide u obliku sitnih sivkastih pjegica, a kod jakog napada uništava se klorofil, list dobiva žutu pa crvenkastu boju, suši se i otpada. Ako se ne prati pojava ovog štetnika u povoljnim uvjetima za njihov razvoj može doći do znatnog smanjenja prinosa.
Optimalna vlaga zrna za žetvu je 14-16%, tada su gubici najmanji, ali su troškovi proizvodnje povećani zbog sušenja. U praksi se žetva nastoji obaviti kad je vlaga zrna 13-14% jer se takva soja može skladištiti bez sušenja u sušarama.
Zbog nepovoljnijeg odnosa zrno - slama propusna moć kombajna je smanjena i do 50% za što je potreban manji broj okretaja bubnja. U našim agroekološkim uvjetima žetva soje uglavnom se obavlja sredinom i u drugoj polovici rujna, ovisno o roku sjetve, izabranoj sorti i vremenskim uvjetima.
Povezana biljna vrsta
Tagovi
Autorica