Moramo shvatiti da gnojidba na svoju ruku ili "ipak malo više" pesticida nije dobra praksa

Poljoprivreda je prošlost, sadašnjost i budućnost, jasno odgovara Mario Komljenović koji završava studij Agroekonomike na Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku. 

Zašto se odlučio baš za taj smjer, ovaj budući agronom odmah odgovara da je bio uvjeren da gospodarstvo njegovih roditelja doživljava nepotrebne gubitke i ako bi nastavilo ići istim smjerom, doživljavalo bi još veće minuse. Znao je ako želi upisati agronomiju, onda mora upisati nešto što će pomoći da planski odrađuje poslove, uvijek prepozna gdje su nepotrebni gubitci, a gdje potencijalni prihodi.

"Možda nam se čini da su mali i da ne zaslužuju našu pažnju, ali onaj mali gubitak iz godine u godine postaje sve veći“, tvrdi sugovornik.

I dalje postoji skeptičnost prema struci 

Inače, priča nam, njegova se obitelj 1992. godine, za vrijeme ratnih zbivanja, "s jednim kovčegom u ruci, malenim bratom i oko 200 maraka u džepu“, preselila iz BiH u područje Bjelovarsko – bilogorske županije, u selo Gornja Kovačica.

Poljoprivreda i selo su generacijama u obitelji, ali ozbiljnija priča započinje 1993. godine. Na OPG-u Franjo Komljenović krenuli su prvo sa stočarskom proizvodnjom na što se nadovezala i ratarska proizvodnja. Pamti, kaže, vremena kada su staje bile pune krava i kada se obitelj bavila proizvodnjom mlijeka, no s vremenom je prešla na ratarsku proizvodnju, a nedavno su nabavili desetak ovaca koje im donose dio prihoda.

"Kada su se moji roditelji počeli baviti poljoprivredom nisu imali toliko puno znanja“, priča nam Mario. Tako se gnojivo u njegovoj obitelji kupovalo i dodavalo pojedinoj kulturi prema osjećaju ili po tradiciji. Pesticidi su se koristili prema principu kako je susjed to napravio ili kako se čulo od nekih većih farmera.

Još kao dječak smatrao je da takav pristup nije pravilan, uzevši u obzir kakve to negativne posljedice ostavlja po okoliš, a nepotrebna kupovina stvara i troškove. Na Fakultetu je naučio kolike značajne uštede može donijeti uzorkovanje tla, odnosno provođenje analize tla na konto koje se dobije gnojidbena preporuka. Jedan od problema koji je uočio kod onih koji se desetljećima bave nekim vidom poljoprivrede, jest skeptičnost prema struci i njihovim preporukama.

"Moramo shvatiti da dodavanje gnojiva na svoju ruku ili primjena pesticida "ipak malo više", iako na ambalaži pišu točne upute, je nešto što nije dobro za našu prirodu i okoliš“, savjetuje.

Njegovo obiteljsko gospodarstvo raspolaže s 15 hektara vlastitog zemljišta – 70 posto usjeva skladište, a 30 posto prodaju direktno s polja. Na oranicama je najvećim dijelom prisutan kukuruz s prosječnim prinosima od 9 do 10 t/ha, ali i zob, tritikale i djetelinsko-travne smjese. 

Posljednjih godina, priča nam, muku-muče s divljim svinjama koje redovito ulaze u kukuruze kada su u mliječnoj fazi zriobe. Kaže i da je bilo godina kada su divlje svinje uništile/pojele oko 30 posto usjeva.

Poljoprivrednik je uvijek bio i bit će proizvođač hrane 

Godine 2019. aplicirali su na natječaj za tip operacije 6.3.1. “Potpora razvoju malih poljoprivrednih gospodarstava” iz Programa ruralnog razvoja čiji iznos potpore po korisniku iznosi 15.000 eura u kunskoj protuvrijednosti s intenzitetom potpore 100 posto. Zahvaljujući navedenoj mjeri, nabavili su nekoliko poljoprivrednih strojeva koji će im uvelike pomoći u unaprijeđenju kvalitete postojeće proizvodnje.

Na pitanje, što je za njega poljoprivreda i tko je poljoprivrednik danas, odgovara kako ta riječ nosi snažno značenje – kako za državu tako i za stanovnike te je poljoprivrednik bio, je i uvijek će biti – proizvođač hrane.

"Poneki se ljudi srame proizvoditi hranu, a od iste žive", napominje mladić još uvijek otužnu sliku našeg agrara koju moramo mijenjati. 

Na pitanje jesu li mladi dovoljno zainteresirani za poljoprivredu, odgovara da je to šaroliko.

Navodi kako je imao sreću da pored fakulteta ima iza sebe dugogodišnje iskustvo u tim poslovima, što mu je uvelike pomagalo prilikom učenja i objašnjavanja teorije. No što je s onima koji tu priliku nemaju? Hrvatsko obrazovanje je usporedio s običnom kemijskom olovkom – dok se u ostalim europskim zemljama uči kako ta kemijska olovka radi i kako funkcionira te kako se služiti s njom, u RH se uči koji su dijelovi kemijske, za što služi pojedini dio, opisuje se. Ukratko, nedostaje nam više praktičnog dijela.