Bijela gorušica kao dobar dodatak greening-u!

Sladorana Županja svojim je kooperantima iz županjske Posavine u kolovozu donirala sjeme bijele gorušice za postrnu sjetvu, posebno na tlima pogođenim poplavama.

Bijela gorušica se već neko vrijeme u Njemačkoj koristi kao predkultura u tehnologiji uzgoja šećerne repe. To je dobro došlo onima koji na proljeće planiraju posijati upravo tu kraljicu ratarskih kultura, koja će, nadaju se, unatoč lošem stanju na tržištu šećera, ipak opstati i ostati dohodovna kao i godinama unazad.

S obzirom na to da su polja bilo poplavljena, a da zemlju ne prekriju korovi, tehnolozi su poljoprivrednicima preporučili sjetvu upravo te kulture. Sjetva međukultura za zelenu gnojidbu se uklapa u proizvodnju šećerne repe kao korjenaste kulture, ali čini i dobar dodatak novoj shemi izravnih plaćanja u smislu greening-a iliti ozelenjavanja.

Zašto baš bijela gorušica?

Kad se zaore, gorušica zadržava kapacitet za vodu 30-40 litara po četvornom metru, mineralizirajući se u humus, a humus drži vodu u tlu. Ta količina vode je jedna norma navodnjavanja koju se tako može uštedjeti i biti presudna u nekim kritičnim fazama vegetacije. Zbog unošenja biljne mase u tlo, poboljšavanja strukture tla, smanjivanja broja nematodnih cista, poboljšanja biološke aktivnosti tla, mobilizacije hranjivih tvari iz dubljih u gornje slojeve tla i poboljšavanje vodnozračnog režima, gorušica je idealan predusjev za poboljšanje tla.

Gorušica potječe iz Azije i još su je stari narodi koristili kao ljekovitu i začinsku biljku. Hrvatski naziv je Gorušica bijela ili crna, muštarda, vrzina, slačica. Bijela gorušica dugo je bila udomaćena u Europi i Sjevernoj Americi. Rimljani, koji su pripremili gorušicu, donijeli su biljku u Englesku. U srednjovjekovnoj Europi, goruščica je bila jedan od začina koji su si ljudi mogli priuštiti. Francuzi su u 18. st. počeli dodavati i druge sastojke, dok su Englezi pročistili prah, uklanjajući ljuskice prije mljevenja koštice.

Sjeme bijele gorušice sadrži 20-36% ulja, 26- 33% bjelančevina, 21% nedušičnih ekstraktivnih tvari, 5-10% vlakana i 4-4,5% pepela. Sjeme gorušice sadrži sumporne spojeve koji djelovanjem enzima mirozinaze hidroliziraju u eterična ulja od kojih potječe ljut okus. Iz sjemena bijele gorušice hladnim postupkom prešanja se dobiva ulje žute boje koje je po kvaliteti slično suncokretovom. Nakon izlučivanja ulja, od ostale mase se proizvodi poznati dodatak jelima, senf.

Gorušica u zelenoj gnojidbi djeluje bioinsekticidno

Gorušica smanjuje populaciju zemljišnih štetnika. Sa svojim habitusom može ostvariti 50 tona zelene mase, od čega je 3-4 tone suhe tvari. Kada se zaore, zadržava kapacitet za vodu 30-40 litara/m², mineralizirajući se u humus koji drži vodu u tlu. Ta količina vode je jedna norma navodnjavanja koju se tako može uštedjeti i može biti presudna u nekim kritičnim fazama vegetacije. Prosječni prinosi sjemena iznose 1.600 - 2.500 kg/ha.

Gorušica sadrži glukozinolate, čijom razgradnjom nastaju produkti koji imaju alelopatsko, biofumigantno ili bioinsekticidno djelovanje. Stoga se preporučuje sjetva gorušice za zelenu gnojidbu radi smanjenja populacije zemljišnih štetnika i bolesti, osobito u ekološkoj i integriranoj proizvodnji.

Korijen je vretenast i vrlo jak. Stabljika doseže visinu od 1 metra, ravna je i razgranata, obrasla oštrim dlakama. Listovi su nepravilno usječeni, dlakavi, krupno nazubljenog oboda. Na vršnim dijelovima grana nalaze se grozdaste nakupine sitnih žutih cvjetova. Listovi su dugački do 10 cm, na peteljkama s režnjevima. Cvjetovi su žuti i stoje u paštitcima. Plod je mahuna dugačka do 4 cm s bjelkastim sjemenkama. Cvjetanje započinje u lipnju i traje mjesec dana, a otvaranje cvjetova je postupno. Posljednji se cvjetovi otvaraju kada su prvi već zametnuli plodove.

Duboka vapnenasta tla za gorušicu

Cvjetovi gorušice otvaraju se prijepodne i vrlo su bogati nektarom pa je ova biljka pogodna i za pčelinju pašu. U ljusci ploda nepravilnog oblika nalazi se 3 – 8 sjemenki. Sjeme je sitno (masa 1000 zrna je 4 – 7g), okruglastog oblika i svijetložute boje. Klijavost sjemena je vrlo dobra i nakon dužeg vremena. Sjeme klija na temperaturi neposredno višoj od 1 °C.

Što se tiče klime, bijela se gorušica može uspješno uzgajati u svim krajevima Hrvatske. Njena vegetacija traje 100 – 120 dana. Gorušica uspijeva na svim tipovima tala, ali joj najviše odgovaraju suha područja, duboka, vapnenasta tla velikog kapaciteta za vodu.

Predkultura za šećernu repu

Gorušicu kao jednogodišnju kulturu obavezno treba uzgajati u plodoredu. Dobre predkulture su okopavine i strnine. Ne smije se uzgajati nakon vrsta iz porodice krstašica (kupus, repica i dr.). Također ju ne treba sijati na jako zakorovljenom tlu. Smatra se da je gorušica dobra predkultura za šećernu repu jer povoljno utječe na smanjenje nematoda u tlu. Kao i za uzgoj ostalih kultura, tlo treba orati u jesen, a predsjetvena priprema tla obavlja se u proljeće.

U konvencionalnoj proizvodnji količinu NPK gnojiva treba prilagoditi sadržaju hranjivih elemenata u tlu. Za tla osrednje plodnosti treba primijeniti oko 100 kg/ha dušika, 60 kg/ha fosfora i 70 kg/ha kalija. Pola količine dušika i cijelu količinu fosfora i kalija treba primijeniti tijekom pripreme tla za sjetvu, dok se druga polovina količine dušika dodaje kao jednokratna prihrana u amonijačno-nitratnom obliku (KAN). U organskoj se proizvodnji primjenjuju stajski gnoj i druga dozvoljena organska gnojiva.

Širokoredna sjetva gorušice

Bijela se gorušica razmnožava isključivo direktnom sjetvom u polje na dubinu od 2 do 3 cm. Na toj je dubini tlo u rano proljeće dovoljno toplo da omogući normalno klijanje. U kontinentalnom se području sije krajem ožujka i tijekom travnja, a u toplijim krajevima i ranije. Sjetva se obavlja sijačicama. Za širokorednu sjetvu razmak između redova je 50 – 70 cm, a potrošnja sjemena je 9 – 11 kg/ha, dok je za sjetvu na razmaku od 25 cm potrebno 15-20 kg/ha sjemena. Ovisno o temperaturi tla, biljke niču 5-10 dana nakon sjetve.

Nasade gorušice potrebno je tijekom vegetacije kultivirati i okopavati ukoliko se radi o širokorednoj sjetvi, pohranjivati i štititi od štetočina. Međurednom se kultivacijom postiže rastresitost površinskog sloja tla i uništava korov. Primjenjuje se po potrebi, a najčešće dva puta. Okopavanjem se štite mlade biljke od korova, posebno u početnom stupnju razvoja. Razvijene biljke pokriju prostor između redova i na taj način same uništavaju korov. U ranijim stupnjevima razvoja neophodno je jednom do dvaput prihraniti mlade biljke kako bi se osigurala potrebna količina hranjiva. Za to se upotrebljava dušično gnojivo (KAN) u količini od 100 -150 kg/ha.

Prinos gorušice 1.000 – 2.000 kg/ha sjemena

Gorušicu u početnoj fazi razvoja napadaju buhači, a u fazi cvjetanja larve kupusara. To su štetočine koje napadaju kupus i druge vrste iz porodice krstašica. Za uništavanje ovih štetočina koriste se sredstva koja se koriste za zaštitu kupusa. Plodovi, tj. ljuske gorušice dozrijevaju neujednačeno tako da biljka može još na vrhu imati cvjetove, dok su plodovi na nižim dijelovima već prezreli. Ljuske lako pucaju pa je jako važno odrediti pravi trenutak žetve. Žetva se obavlja žitnim kombajnima prilagođenim za sitno sjeme u trenutku kad se počinju sušiti stabljike i kad plodovi u vršnom dijelu postanu slamnatožuti. Sjeme nakon žetve treba prosušiti i prosijati pa pakirati i uskladištiti. Gorušica daje prinos od 1.000 – 2.000 kg/ha sjemena.

Bijela gorušica (Leucosinapis alba; Sinapis alba) je biljka vrlo slična grbici i one često rastu zajedno. Uzgaja se zbog mladih listova oštra mirisa, koji se sirovi upotrebljavaju u salatama. To je zimska biljka koja se na visokim temperaturama vrlo brzo osjemenjuje; ako se uzgaja u područjima koja obiliju kišom, listovi joj postaju grubi. U umjerenom pojasu gorušica najbolje uspijeva ako se u proljeće i jesen posije izravno u zemlju.

Gorušica se sadi i nakon poplava

Gorušica je, kao i grbica, vrlo korisna biljka ako se od jeseni do proljeća uzgaja pod pokrovom. Može se i bez zemlje uzgajati na vlažnom papirnatom kuhinjskom ubrusu položenom na tanjur i smještenom na prozorsku dasku, ili u klijalištu; po želji, može se posijati i u sjetvenu posudu s kompostom za lončanice. Ove metode se mogu primjenjivati cijele godine. Gorušica klija brže od grbice, pa ako ih se želi uzgajati zajedno, gorušicu treba posijati 2 ili 3 dana nakon grbice. Ako se želi stalna zaliha, sjeme se sije svakih 7 do 10 dana.

Željena količina gorušice se odreže kada biljčice dosegnu visinu od 3,5 - 5 cm. Budući da se prilično brzo počne osjemenivati, može se rezati samo 2 ili 3 puta. Gorušica se uzgaja komercijalno, a sjemenke se skupljaju krajem ljeta.

Nakon poplava, tlo ostaje zbijeno i nema zraka, te u tom slučaju je dobro posaditi bijelu gorušicu za zelenu gnojidbu. Za lijekove se koriste zrele osušene sjemenke gorušice. Karakteristični sastojci su sinalbin i masno ulje. Za sinalbin se kaže da sprječava bakterije i potiče prokrvljenost.

Unutarnja primjena za pročišćavanje glasa, crijevnih i želučanih tegoba; vanjska u obliku flastera od gorušice i kašastih obloga za poticanje prokrvljenosti. Melem od gorušice liječi išijas, giht i reumu. Preporučuje se vanjska primjena sjemenki bijele gorušice pri bolestima dišnih puteva i kroničnim degenerativnim bolestima zglobova te u slučaju reumatizma mekog tkiva. Ako se uzima kao lijek, gorušica izaziva znojenje, te pomaže organizmu u svladavanju vrućice, prehlade, gripe i bronhitisa.

Sjeme bijele gorušice se koristi i kao začin za pripremu salata, umaka, jela od divljači, te u pripremi zimnice, a ima i antibakterijsko i antimikotično djelovanje. Gorušica je tzv. uljana biljka jer njeno sjeme sadrži do 30% masnog ulja. Osim toga, sjeme sadrži oko 25% bjelančevina, 2,5% sumpornih heterozida koji mu daju ljuti okus i 0,2 – 1,0% eteričnog ulja. Koristi se u prehrambenoj industriji kao dodatak aromi i kao konzervans, a u medicini u liječenju raznih reumatskih bolesti. Najveće količine sjemena bijele gorušice upotrebljavaju se za proizvodnju senfa.