Aktualna suša i stanje ozimih usjeva - kako prihraniti iscrpljene biljke?

Vlatanje pšenice nastupa nakon akumulacije ~900°C sume aktivne temperature (GDD, suma dnevnih temperatura, za ozime žitarice >0°C), a od 01.11.2021. do 25.03.2022. godine pšenica (ječam zbog ranije sjetve i nešto više) je akumulirala 715°C što je utvrđeno pomoću Growing Degree Days Calculator-a za područje Osijeka. Naravno, pšenice sijane tjedan‑dva ranije, sakupile su nešto višu sumu aktivne temperature. 

U siječnju i veljači ove godine palo je svega 15,7 mm, uključujući i ožujak koji je bez kiše, a u posljednja tri mjeseca 2021. godine 219,1 mm oborine što je bilo nedovoljno za ozime žitarice, kao i uljanu repicu. Suša, vjerojatno i zapadnije u RH, pravi štete na usjevima na što ukazuje izrazito nizak vodostaj Drave  (‑148 cm, DHMZ), a kanali, osim u Baranjskom podunavlju su bez vode. 

Ako se suša nastavi, treba očekivati velike probleme u sjetvi jarina.

Vjetar dodatno isušuje površinski sloj tla

Pregled ozimih usjeva u okolici Osijeka i u Baranji pokazuje akutnu zemljišnu koju prati i atmosferska suša s vrlo niskom relativnom vlagom zraka, ali i fiziološka, takozvana hladna suša zbog niskih noćnih temperatura koje su često padale do ‑10°C pri čemu korijen ne može usvajati vodu iz tla, čak i onda kad je ima u suvišku. 

Uz umjereno do vjetrovito vrijeme, što traje već dulji period, a što dodatno isušuje površinski sloj tla, zemljišna suša je trenutno akutni problem, premda ne treba zanemariti niti atmosfersku i proteklu fiziološku tijekom zime. Budući da je podzemna voda nisko i kanali su bez vode, nije moguće kapilarnim usponom vode vlažiti rizosferu, a na Baranjskoj planini gdje je pšenica zasijana na degradiranom černozemu (plitak oranični sloj sa znatno sniženim sadržajem humusa) i gdje se na nagibima, na površini, jasno uočava podoranični prapor (les), svjetliji praškasti materijal (tzv. sirozem) kroz kojega se voda veoma brzo procijeđuje u dublje slojeve bez mogućnosti duljeg zadržavanja u blizini korijenja.

Sva ozima žita još uvijek u busanju

Fotografije pšenice najbolje će podržati mišljenje da već dugo nismo imali ovako sušnu zimu i prvi dio proljeća. Također, treba naglasiti da je od 20. ožujka (proljetni ekvinocij) dan sve dulji što je kardinalni uvjet vlatanja pšenice (ječam ponekad može poraniti nekoliko dana prije ravnodnevnice), ali trenutno su sva ozima žita, uključujući i ječam, još uvijek u busanju i nigdje nisam zapazio ovog proljeća odvajanje prvog nodija (koljenca) od čvora busanja. 

Na Baranjskoj planini je zasijano nekoliko stotina ha pšenice na lokacijama gdje su inače nasadi vinograda, a vjerojatno će opet biti, koja još nije počela busati pa je vjerojatno najbolje pšenicu presijati nekom proljetnom kulturom, npr. suncokretom koji dobro podnosi sušu, jer prihrana skupim dušikom ove godine najvjerojatnije neće rezultirati povećanjem prinosa i tako vratiti uloženo.

Pšenicu prihraniti odmah nakon početka vlatanja

Na lakim i pjeskovitim tlima situacija s ozimim usjevima je također loša, ima i zakorovljenih pšenica, a nešto kiše, koja se prognozira tek od četvrtka, 31. ožujka, moglo bi omogućiti N-prihranu, nadajući se da će pšenica početi vlatati i moći iskoristiti primijenjeni dušik. 

Kako god, bilo kiše ili ne, treba imati na umu da je suha tvar pšenice u punom busanju ~300 kg/ha, što je uz dobru opskrbljenost dušikom ukupno 15 kg N/ha, da pšenicu treba prihraniti odmah nakon početka vlatanja (kada se 1. nodij odvoji 2 cm od čvora busanja) i to nižim dozama dušika od uobičajenih jer će svaka preuranjena i/ili obilnija N-prihrana biti malo, ili nimalo efikasna. U sušnim uvjetima kad je metabolizam nizak, primjena NPK 15-15-15 omaške ili slične NPK formulacije, zatim primjena uree ili UAN-a je loša ideja, osobito kada je vode u tlu i biljkama malo, a intenzitet metabolizma nizak, lako je moguć solni udar i još veće štete. 

Zaključak potkrepljujem donjim fotografijama koje jasno pokazuju da su biljke iscrpljene, uvenulog izgleda (slabo turgescentne, odnosno opskrbljene s vodom) i s odumrlim, suhim donjim lišćem na kojima se već, bez obzira na sušu, pojavljuju gljivice. 

Vodni stres izazvan sušom (osobito atmosferskom) rezultira zatvaranjem puči i smanjenjem intenziteta transpiracije, padom vodnog potencijala biljnih tkiva, smanjenjem fotosinteze i konačno inhibicijom rasta.

Važno je naglasiti da kad su biljke iscrpljene i pod stresom zbog nedostatka vode, ili nekog drugog razloga te se pokušavaju adaptirati na stresne uvjete, prihrana dušikom može predstavljati suviše velik napor za njih i posve zaustaviti metabolizam na neko vrijeme, a njihov razvoj (organogeneza) već zbog suše, kao i nedovoljne sume aktivne temperature kasni (donji grafikon, op.ur.).

Manji nedostatak vode u duljem periodu rezultira adaptacijom biljaka na sušu (kaljenje), ovisno o biljnoj vrsti, odnosno njenim inherentnim odlikama tolerantnosti na nedostatak vode, prvenstveno stabilnosti tilakoidnih membrana kloroplasta. Mehanizam adaptacije na nedostatak vode je višeslojan. Na staničnoj razini biljke pokušavaju ublažiti vodni stres promjenom metabolizma. 

Naime, mnogi njezini dijelovi mogu preživjeti dehidraciju, ali u različitoj mjeri. Kritična razina vode u biljkama je 0,3 g H₂O g^-1 ST i daljnju dehidraciju ne podnose, a koliko su veliki njihovi zahtjevi za vodom najbolje ilustrira činjenica kako biljke C‑3 tipa fotosinteze (npr. pšenica, repa i dr.) zahtijevaju 1 kg vode za sintezu 1,3 do 2,0 g ST, dok su C‑4 biljke (npr. kukuruz, sirak i dr.) općenito dvostruko efikasnije. 

Višegodišnja istraživanja šteta u SAD nastalih uslijed različitih stresova pokazuju da je na prvom mjestu suša (40,8 %), drugom suvišak vode (16,4 %), trećem niska temperatura (13,8 %), četvrtom tuča (11,3 %) itd.

Autor teksta: prof.dr.sc. Vladimir Vukadinović, Tlo i biljka