Nataša Bokan: Pojam sigurne hrane ima dva značenja

Sigurnost hrane jedna je od najvažnijih tema u proizvodnoj i prehrambenoj industriji današnjice. Broj stanovnika na Zemlji sve više raste, pa tako i potreba za njenim sve većim količinama. Istovremeno, veliki broj ljudi obolijeva od mnogobrojnih bolesti uzrokovanih hranom koja nije sigurna.

Domaća agrotehnološka tvrtka AGRIVI, koja se zalaže za digitalizaciju poljoprivrede kako bi olakšala proizvodnju zdrave hrane, sudjeluje u projektu The Food Safety Market koji sponzorira Europska unija. Njegov cilj je stvaranje platforme koja bi služila kao transparentni certifikacijski ekosustav s podacima za siguran lanac opskrbe.

Ona služi svim sudionicima ovog lanca opskrbe. Certifikacijskim tijelima omogućuje lakši i pouzdaniji pristup podacima o prehrambenim tvrtkama ili poljoprivrednim proizvođačima koje pregledavaju. Distributere i prodavače podržava pristupom podacima o njihovim dobavljačima i serijama proizvoda koji pristižu u njihove prostorije. Poljoprivrednicima i proizvođačima  omogućuje dijeljenje podataka koje prate, mjere i dokumentiraju, a koji su u povezani sa sigurnošću njihovih proizvoda i sukladnosti njihovih objekata.

Dva značenja sigurne hrane

Kako bismo saznali više o temi, razgovarali smo s Natašom Bokan, izvanrednom profesoricom i predstojnicom Zavoda za agrarnu ekonomiku i ruralni razvoj na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Profesorica Bokan ruralna je sociologinja koja se bavi temama ruralnog razvoja, posebno pitanjima endogenog razvoja, održive ekonomije, uloge žena u ruralnom razvoju i multifunkcionalne poljoprivrede.

Kako nedostatak sigurne hrane utječe na ljude diljem svijeta?

Pojam sigurne hrane ima dva značenja. Jedno je zdravstveno ispravna i kvalitetna hrane, a drugo je njezina dostupnost i priuštivost, i to takve - zdravstveno ispravne i nutritivno bogate hrane. Nedostupnost hrane kao takve uzrokuje glad i to je poništenje osnovnog ljudskog prava na život. Nedostupnost nutritivno bogate i priuštive prehrane ukazuje na velike klasne razlike koje su društveno štetne i osim toga može negativno utjecati na zdravlje.

Kada postoje, a danas postoje brojne informacije o potencijalno rizičnoj hrani, javlja se nepovjerenje građana u prehrambeni sustav ili u nju samu. Danas smo zapravo prvi puta u povijesti izloženi činjenici da nam je, nužna za život, postala i rizična – potencijalna prijetnja, zbog aditiva, rezidua, a u širem smislu zbog načina proizvodnje – primjerice zbog toga što se krče tropske prašume zato da bi se sadila palma zbog palminog ulja, a to ima globalne posljedice na povećanje klimatskih promjena.

Zašto je važno da podaci o podrijetlu budu transparentni?

Transparentnost podataka je važna najprije zbog sigurnosti. Ako imamo takav sustav onda se lako može utvrditi i brzo povući ona hrana za koju se utvrdi da je problematična. Važna je i zbog informiranosti kupaca, zbog prava na informaciju. Danas su građani sve zahtjevniji po pitanju odabira proizvoda, što je pozitivan pomak.

Rješenje su certifikati?

Zašto današnji kupci sve više zahtijevaju znati odakle točno dolazi hrana koju kupuju?

Građani su danas sve informiraniji, obrazovaniji i svjesniji po tom pitanju. Primjerice, znaju da imaju pravo na informaciju, svjesni su da odabir hrane ima utjecaj na zdravlje, da način proizvodnje utječe na okoliš, da odabir proizvođača utječe na lokalnu ekonomiju i da svojim odabirom oblikuju tržište. Ljudi danas žele znati što jedu, i to ne samo po pitanju kalorijske ili nutritivne vrijednosti.

Što mislite, je li pritisak raznih međunarodnih organizacija i institucija dovoljan da bi se osigurala sljedivost kako bi potrošači znali točno odakle dolazi ona koju kupuju?

Mišljenja sam da nije, pritisak ili poticaj treba dolaziti s više razina; međunarodne, državne, lokalne, civilne, medijske, i to pametno osmišljene da bi usvajanje pravila korespondiralo s istovremenim razvojem svijesti o smislu tog pravila. Obično pravila koja se uvode pristupom odozgo nisu najspremnije prihvaćena ili se ne provode istinski već se odrađuje "jer se mora".

Bilo bi važno istovremeno uvoditi nova pravila i prethodno i paralelno s tim educirati sve dionike – od državnih i javnih službi pa sve do građana-potrošača o tome čemu služe nova pravila i time razvijati dubinsku odgovornost svakoga od aktera da ta pravila prihvati ne zato što su nametnuta nego zato što štite naše zdravlje i ekonomiju, i da u tom smislu ona što prije budu naturalizirana – što znači da postanu nešto što se podrazumijeva. Jedan od načina da se pokuša razviti i zadovoljiti transparentnost u vezi sljedivosti i kvalitete jest uvođenje certifikata koji kad se ustale i dokažu pouzdanima mogu građanima povećati povjerenje u određeni proizvod.

Jesu li proizvođači i dobavljači hrane društveno odgovorni ponuditi te informacije?

Teško je reći jesu li proizvođači i dobavljači odgovorni, ali svakako bi trebali biti i pružati informacije. Trebali bismo ih smatrati odgovornima i tražiti transparentnost, ali u ovakvom globalnom sustavu nisam optimistična da bez promjene sustava možemo sasvim zadovoljiti tu odgovornost i transparentnost.

Transparentnost nedovoljna za veću kvalitetu

Također, transparentnost nije dovoljna za povećanje kvalitete hrane – sama činjenica da je ona proizvedena u određenoj zemlji, ne garantira nam njezinu kvalitetu. Pitanje kvalitete proizvoda i proizvoda proizvedenog na društveno odgovoran način daleko je kompleksnije.

Kako nedostatak transparentnosti proizvodnje utječe na njezinu sigurnost?

Odgovor je samorazumljiv, loše. Ako nema transparentnosti onda je sigurnost upitna. Ako proizvođači i trgovci nisu dužni pratiti, bilježiti i precizno označavati proizvode, onda je beskrajan prostor za potencijalne štete po građane – ne samo financijske nego prvenstveno zdravstvene, a onda i ekološke i ekonomske u širem smislu.

Na koje načine društvo, odnosno potrošači, mogu ostvariti dodatan pritisak na proizvođače i trgovce kako bi se što bolje osigurala sljedivost?

Najjednostavniji odgovor bi bio – odabirom ili bojkotom određenih proizvoda ili trgovaca. Međutim, to je klasno uvjetovan odgovor. Ako si osoba može priuštiti samo najjeftiniju hranu, onda nema manevarskog prostora za vršenje takvog pritiska. Tu bi država kao zakonodavac i kontrolor trebala osigurati da i najjeftinija bude iznimne kvalitete i precizno i točno označena. Također, utjecaj koji je neophodan je onaj kroz civilno društvo i udruge građana kojima se vrši pritisak na zakonodavna i provedbena tijela da donose i provode adekvatne zakone.

Koji su po vama najvažniji koraci prema održivosti u proizvodnji hrane?

Prvenstveno lokalna multifunkcionalna poljoprivreda, u što većoj mjeri ekološka. Hrana koja u najvećoj mjeri dolazi iz lokalne zajednice. Lokalni ili susjedni poljoprivrednik koji prodaje svježu, sezonsku hranu u nekom razumnom prostornom obuhvatu. Za Hrvatsku bi to mogla biti cijela država jer imamo različite proizvode u različitim dijelovima zemlje, ne možemo očekivati proizvodnju mandarina na kontinentu. Zato bi ona definicija lokalne poljoprivrede i kratkih lanaca opskrbe trebala biti fleksibilnija, 50 km je u kontekstu Hrvatske besmisleno pravilo, puno je važniji broj posrednika.

Dakle, razvijanje kratkih lanaca opskrbe. Također, potrebne su nacionalne i lokalne trajne provedbene politike koje će ostvarivati takve ciljeve i javni mediji koji podupiru takve reforme. Uz to, kao dodatak i podupiranje projekata koji promiču društveno odgovornu proizvodnju i distribuciju hrane.