Za domaćice u Šumadiji oduvek se znalo da su spretne u kuhinji i da pored brojnih obaveza pripremaju vrhunsku hranu za svoje ukućane i goste.
Za Gocu Glišić iz sela Šume kod Topole, malo je reći da je prava srpska domaćica. Ova spretna žena obavlja brojne poslove na svom imanju, a priprema hrane za brojnu porodicu i radnike njena je glavna delatnost. Kako se mesi domaći hleb učila je od svoje mame i bake i taj recept zadržao se do danas.
"Ja sam naučila od moje majke i bake da pravim hleb, onaj domaći, koji se retko gde još sprema na taj način. Dakle, pored brašna i vode dodaje se pravljeni kvasac koji daje drugačiji ukus i uz pomoć njega može duže da stoji. Pečem ga u furuni i taj miris, verujte, nema cenu. Počela sam da se pojavljujem na različitim manifestacijama koje se održavaju u našoj opštini i svaki put sam rasprodala sav hleb koji bi ponela", kaže Glišićeva i dodaje da su ljudi prepoznali domaći ukus, miris i kvalitet.
"Imam sve više kupaca i prezadovoljna sam zbog toga. Iako oko pripreme hleba ima dosta posla nije mi teško da ispoštujem sve porudžbine i da udovoljim mojim mušterijama."
Domaći hleb ali na malo komplikovaniji način priprema Vera Lazarević iz Topole. Naglašava da je njen hleb poseban iz razloga što njegova priprema traje dva dana i što se peče drugačije od običnog hleba.
"Prvog dana se zamesi testo koje se razvlači i preklapa kao kada pravite salčiće. Što se više puta razvuče i preklopi lepši je. Takođe mu poseban ukus daje i domaći pravljeni kvasac koji je napravljen od ražanog brašna, to je pre svega jedan zdrav hleb, domaći i veoma ukusan.
Osim drugačijeg ukusa on je i vizuelno poseban. Retko gde možete videti hleb koji je ovako našaran i koji zahteva tako drugačije mešenje", kaže Lazarevićeva i dodaje da testo koje prethodnog dana zamesi i obradi, prenoći u frižideru, neposredno pred pečenje, izvadi iz korpice, prevrne i sa te donje strane našara, odnosno iscrta ga, jer će za vreme pečenja da prepukne i onda kada ima svoje šare lepše će izgledati.
"Takođe se peče u poklopljenom sudu koji je zagrejan pred pečenje i sve to mu daje poseban izgled i divan ukus."
Za domaćim hlebovima vlada veliko interesovanje kod kupaca koji se sve više vraćaju domaćoj hrani. Da bi udovoljile modernim trendovima, ali i zadržale miris i ukus koji nas je sve othranio, mlade domaćice su se dosetile još jedne vrste hleba, tačnije pogače koja nije sa ovih prostora ali se našla na mnogim našim trpezama.
"Fokača je italijanska pogača. Glavni sastav u testu je maslinovo ulje, masline i ruzmarin. Testo mora biti spolja hrskavo, a unutra mekano i šupljikavo. Neko je pravi potpuno običnu sa maslinama ili čerijem. Moje fokače su kao mala umetnička dela, na njima je niz dekoracija od povrća pa svojim mušterijama često kažem da je to 'proleće na pogači'", objašnjava Jelena Lazarević, topolska domaćica koja priprema ovaj italijanski specijalitet.
Koliki je značaj hleba najbolje svedoči činjenica da je obavezni deo uniforme srpskog vojnika bila torbica za hleb, a u njoj tain - vojni hleb načinjen od specifične mešavine raženog i belog brašna, koji je mogao da traje dugo i daje snagu i gipkost.
Spašavao je srpsku vojsku u borbi i povlačenju preko Albanije. Reč tain je turskog porekla i znači sledovanje, a svakom našem vojniku sledovalo je jedna vekna od 800 grama hleba dnevno, koju je on morao za vreme rata da konzumira kako bi preživeo sve nedaće i oskudice u ishrani.
Tagovi
Autorka