Ivan Gligora: Zalutao sam u sirarstvo!

Kad proizvod postane poznatiji od svoga tvorca to se zove uspjeh. A sirevi Gligora jesu poznatiji od Ivana Gligore, osnivača i vlasnika sirane Gligora u Kolanu na Pagu. Podsjetimo, prije 20-ak godina on je sa suprugom Marijom i djecom Marinom i Šimom, u podrumu i garaži obiteljske kuće, na ukupno 50 metara četvornih počeo siriti da bi u međuvremenu od 50 kg sira dostigao godišnju proizvodnju od 500 tona ili 500.000 kg sira. Sirana s kušaonicom prostire se danas na 1.800 metara četvornih, ima 60-ak djelatnika. Proizvodnju i tvrtku zajedno s njim uspješno vode sin Šime i nevjesta Ružica koji imaju četvero djece.

Sve super, sve pet. A i sirevi Gligora su iz godine u godinu među najnagrađivanijim ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu.

“Nagrade više i ne brojimo”, zna reći uspješni sirar iz Kolana. Ipak, ne propušta istaknuti da etiketu na najboljem i najnagrađivanijem Paškom siru krasi fotografija njegove kćerke Marine u tradicionalnoj paškoj nošnji.

Učiteljica mu prognozirala spisateljsku budućnost

Uspjeh samo takav pa mnogi s pravom smatraju da je Ivan Gligora u svakom smislu i u svoj punini ostvario sebe. Osobno sam mislio isto, dok mi prije nekoliko godina Ivan nije povjerio:

“Ma ja sam zalutao u sirarstvo. Zapravo sam rođeni pisac, a obučeni sirar”, rekao mi je Gligora. Još kao maleni osmoškolac u rodnom Kolanu bio je, kaže, svjestan svog umijeća pisanja. “Moja mi je učiteljica prigodom dodjeljivanja literarne nagrade za Dan škole prognozirala sjajnu spisateljsku budućnost. A onda sam ja razočarao i učiteljicu i samog sebe. Zalutao sam u agronomiju, mljekarstvo i poduzetništvo”, rekao je, a poslije i napisao Gligora.

Zbog siromaštva napustio gimnaziju u Rijeci

Njegova životna priča je zanimljiva. Potječe iz siromašne, težačke obitelji. Njegov djed Frane (nadimak Franeša), još je 1918. godine počeo samostalno proizvoditi Paški sir, a istu ljubav prema ovčarstvu i siru prenio je na Ivanove roditelje, Šimuna i Evicu, koji su nastavili gajiti stoljećima staru tradiciju proizvodnje Paškog sira.

No, Ivan je imao sklonosti za društvene predmete i književnost, pa je nakon osnovne škole u Kolanu upisao pedagošku gimnaziju u Rijeci uz novčanu pomoć njegove braće Frane i Josipa. Kad mu braća ipak više nisu mogla novčano pomagati, napušta gimnaziju, a jedini način daljnjeg obrazovanja bila je moguća stipendija.. Slučajno saznaje da "Zagrebačka mljekara“ traži učenike za kadrove u mljekarstvu i daje stipendije. Na taj način, kao da nije mogao pobjeći sudbini nastavka obiteljske tradicije, ulazi u svijet mljekarstva.

Mljekarsku školu upisuje kao stipendist i završava je u Sloveniji u Kranju, koja je u to vrijeme bila jedina. U sastavu "Zagrebačke mljekare“ bila je i tadašnja jedina otočka mljekara "Sirana Pag“ pa ga je Zagrebačka mljekara nakon školovanja, kao svoga stipendistu i jedinog školovanog tehnologa s mora, poslala 1970. godine na rodni Pag.

Teške godine odricanja i rada

Nakon nekoliko godina, u potrazi za većim stručnim izazovima, Ivan odlazi sa suprugom Marijom u grad Zadar raditi u puno većoj Mljekari Zadar gdje se zaposlio kao tehnolog u laboratoriju. Tijekom 20 godina rada ondje je skupljao stručna praktična znanja iz mljekarstva i sirarstva i bio postupno unaprijeđen do šefa proizvodnje. Za vrijeme Domovinskog rata 90-ih godina, iako svakodnevno granatiran, pogon proizvodnje kojem je Ivan bio na čelu, neprestano je radio i opskrbljivao grad sa svježim proizvodima. Nakon tih teških godina u Zadru odlučio se s obitelji, suprugom Marijom i djecom Marinom i Šimom, vratiti na rodni otok.

Zaposlio se 1993. godine opet u istoj otočkoj tvornici sada imenom “Paška sirana” kao voditelj proizvodnje.

Kako mu nemiran kreativni duh nije tu našao podlogu za rast, odlučuje 1994. godine, zajedno sa suprugom Marijom u svom rodnom mjestu Kolanu pokrenuti proizvodnju sira. U međuvremenu je završio i studij agronomije u Križevcima. Slijedile su teške godine odricanja i rada da bi povećali proizvodnju sira i sagradili modernu siranu s kušaonicom. Siranu Gligora koja godišnje proizvodi 500 tona sira i zapošljava 60 djelatnika.

Od Gligorinog poučka prema sedamdeset kolona

Nije zaboravio ni književnost, samozatajno piše poeziju, a kada sam mu ponudio da piše kolumnu u Zadarskom listu, u prilogu Plodovi zemlje i mora. “Kako to misliš”, znatiželjno je upitao. Lipo, svaki tjedan jednom, o svemu što je aktualno, što zanima ljude. Onako da bude, informativno, poučno i zanimljivo. Može i u dijalektu, nagovarao sam Gligoru. Nećkao se, vrtio glavom, a kad sam rekao da će se kolumna zvati “Gligorin poučak”, očito mu se dopalo, pristao je i više nije bilo  uzmaka.

Već u prvoj “Bolje zno lud svoju, nego pametan tuju”, vidjelo se da je navudren literat koji na vrlo vješt način spaja novinarstvo s književnošću. U svim sljedećim iskazao je svoje izvrsno poznavanje tema o kojima piše, visok stupanj kreativnosti i lijep jezik. Hrvatski književni jezik s elementima kolanjskog govora što štivu daje posebnu draž.

Škalja barba Šime Šuprahe i stihovi Šime Šugara

Njegovi likovi i sugovornici kao barba Šime Šupraha, pjesnik Šime Šugar i drugi govore starinski, kolanjskim ikavsko-ekavskim dijalektom čakavskog narječja. “Ča, tebe pijažo kako jo složen stene, ali moroš znat da škalja drži zid!”, rekao je tako Gligori barba Šime dok je vješto birao kamenje slagavši ga u velebni suhozid. Škalja je sitni kamen i u tome je simbolika.

Nema ništa bez seljaka, bez malog čovika. Sličnu poruku je, svojedobno, austrijskom caru i ugarsko - hrvatskom kralju Franji Josipu za njegova posjeta Pagu “kao iz topa” izrecitirao kolanjski pučki pjesnik Šime Šugar: “Seljak hrani papu i biskupa, Svitlu Krunu i sve redom skupa, posljednji je u svakome broju, a prvi je na bojnome polju.”

Sve je bilo jasno: “Škalja drži zid!” Valjda je i car to shvatio, piše Gligora. A možda, napokon, shvate i naši današnji političari?!

Knjigu posvetio svojim četvero unučadi

Kad je, u nepune dvije godine napisao svojih sedamdeset kolumni, Gligora je stao. Predložio sam mu da tekstove ukoričimo u knjigu.

“Možda, vidićemo”, rekao je ne krijući da bi, ako je bude, volio da nakladnik knjige bude Matica Hrvatske, Ogranak Zadar. S vremenom se upravo tako i posložilo, priključio nam se i mladi dizajner Ivan Sikirić, autor je sam odabrao naslov knjige: “Mojih sedamdeset kolona”.

Zašto baš takav naslov Gligora je pojasnio u uvodu upravo otisnute knjige u kojoj on na svoj osebujan način progovara o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Kolana i otoka Paga. “Kada sam napisao sedamdesetu kolumnu, otkrio sam da se taj broj poklapa s brojem godina u koje sam zakoračio. Zgodan, hm je li baš zgodan, razlog za knjigu s naslovom “Mojih 70 kolona”, kaže Gligora.

Pojasnio je i zašto kolone, a ne kolumne?

“Pa, i u svom djetinjstvu u Kolanu sam se sa svojim vršnjacima igrao na zadružnom domu, današnja općinska zgrada, čija vanjska loža leži na kolonama. Collona je, u isto vrijeme, ime Kolana koje se pojavljuje na starim zemljovidnim kartama”, pojasnio je Ivan Gligora i u zaglavlju objavio da svoju prvu knjigu posvećuje unučadi: Ivi, Mariji, Anđeli i Juri. “Oni su moje nove kolone na kojima se nastavlja život”, poručio je  Gligora, koji za sebe voli reći da je jedini pisac među sirarima i jedini sirar među piscima. 

U čast proslave Dana Grada Zadra i Blagdana svetog Krševana njegova knjiga će biti predstavljena u četvrtak, 21. studenoga s početkom u 18 sati u dvorani Ogranka Matice hrvatske u Zadru. Uz prigodan program o Gligorinoj  knjizi “Mojih sedamdest godina” govorit će predsjednik Matice hrvatske i recenzent knjige prof. dr. Stipe Botica, urednik knjige Nedjeljko Jusup, te sam autor Ivan Gligora.