Budućnost hrvatskog šećera: Zakon o poljoprivrednom zemljištu mora uključiti i repu

"Bez površina nema sirovina, a bez sirovine nema ni industrije. Hrvatska treba poraditi na sinergijskom učinku proizvođača, potrošača i države kako bi se spasila proizvodnja i industrija šećera“, zaključili su sudionici okruglog stola "Budućnost hrvatskog šećera" održanog jučer, 16. lipnja.

Na skupu se raspravljalo o mogućim aktivnostima i mjerama koje će zadržati interes proizvođača za proizvodnju šećerne repe čime bi se osigurao rad postojećih preradbenih kapaciteta.

Donedavno smo se hvalili šećerom kao našim izvoznim adutom. Izvoz nam je 2014. godine bio oko 101 milijun eura, da bi se prošle godine ta brojka prepolovila odnosno bila 52 milijuna eura. Tijekom godina smanjile su i površine pod repom, s oko 20.000 hektara na trenutno procijenjenih 10.000 ove godine. 

Ukidanje kvota okidač pada proizvodnje šećera

Prema riječima predsjednika Hrvatske industrije šećera Miroslava Božića, glavni uzrok negativnih trendova je ukidanje poljoprivredne kvote za šećernu repu 2017. godine, koje su trajale čak 50 godina, država se naviknula na takav uređeni sustav, a proizvođačima su bile vjetar u leđa. 

"Ono što se dogodilo je naprosto nestvarno. Europska komisija je promašila u svemu u čemu je davala prognozu da će se dogoditi. Znači, osim privremenog porasta izvoza, zbog pet milijuna tona proizvedenog šećera više nego što je potrebno, strmoglavi je pad cijena do te mjere ugrozio industriju da su se počeli ostvarivati negativni rezultati ne samo rubnih šećerana kao naših jer se mi borimo da uhvatimo taj neki prosjek, nego i onih najboljih“, prisjetio se Božić. 

Ekonomika industrije šećera, objasnio je, može se opisati u dvije-tri brojke. Trošak repe čini 50-55 posto, a ako ona ne padne za određeni postotak u odnosu na glavni proizvod, šećer, čija se cijena strmoglavila za 40-tak posto, onda se ulazi u debeli minus.  

"Ako vam cijena repe padne za 20 posto, a šećera za 35, što su bili neki prosječni omjeri cijena nakon ukidanja kvota u EU industrija je mogla ostatak svojih troškova, gdje su energija i ljudi značajniji, prepoloviti. To naravno nije moguće bez zatvaranja jedne proizvodne jedinice da bi treći usporedni parametar kojim se mjeri konkurentnost bio veći“, pojasnio je zbog čega je došlo do zatvaranja šećerana.

Miljenko Rakić, načelnik sektora za biljnu proizvodnju i tržište Ministarstva poljoprivrede istaknuo je i kako je veliki problem naše industrije, što nije mogla sudjelovati u velikom fondu za rekonstruiranje europske industrije šećera. 

"Tada nismo bili članica i nismo mogli participirati kada su se druge zemlje, posebno one s velikom proizvodnjom kao što su Njemačka, Francuska pa i Austrija pripremale za novo vrijeme, usavršavale tehnologiju. Naša industrija je dobar dio tih stvari morala isfinancirati sama“, napomenuo je u svom izlaganju. 

Zahtjevna kultura za uzgoj

Neke od problema na okruglom stolu iznio je i dipl. ing. Miroslav Knežević iz poduzeća Agro-Tovarnik, tvrtke koja ima razvijenu ratarsku kooperaciju. 

"Ove smo godine ugovorili oko 6.400 hektara svih kultura, ali kada se trebamo dogovoriti s proizvođačima šećerne repe to ide nešto malo teže. Kako čujemo od kooperanata, vuku se repovi nezadovoljstva i nepovjerenja iz godina kada je bila smanjenja cijena, odnosno kada se nisu poštivali uvjeti iz ugovora“, otkrio je na koje prepreke nailazi u svom poslovanju. 

Također, kaže, dosta se OPG-ova odlučuje na neku drugu ratarsku kulturu jer je šećerna repa jako zahtjevna, a poljoprivrednik ne može otići na godišnji odmor kada ju posije jer ju može napasti ceronospora i mora se obaviti 10-15 prskanja. Također, bore se i s pipom i korovima koje je isto potrebno tretirati četiri do šest puta. 

"Kada to sve riješimo moramo čekati da padne barem jedna do dvije kiše u ljeto kako bi urod bio barem 70 tona po hektaru“, nabraja s kojim se sve štetnicima i bolestima bore. 

Probleme nema samo Hrvatska

Ono što je odjeknulo u javnosti, a o čemu se raspravljalo i na okruglom stolu je i Program potpore za proizvođače šećerne repe za razdoblje od 2022. do 2027. godine, kojim se osigurano, podsjećamo, 30.000.000 kuna godišnje.

Ministarstvo, ali i Poljoprivredna komora, smatraju da će one potaknuti nove poljoprivrednike da se odluče na ovu kulturu, ali i postojeće da prošire površine. 

"Držimo da smo jedan dobar temelj postavili za proizvođače, ali da je to sve, zasigurno ne. Danas moramo razgovarati i o novom Zakonu o državnom poljoprivrednom zemljištu na kojemu se trenutno radi“, dotaknuo se u svom izlaganju Mato Brlošić, zamjenik predsjednika Hrvatske poljoprivredne komore.

Mišljenja je da bi se trebali određeni pravci u novom zakonu odnositi na proizvođače repe, jer, kako smatra, oni prolaze danas puno gore od mliječnog i mesnog sektora. 

Problemi u proizvodnji šećera nisu od jučer, nema ih samo Hrvatska, konsolidiraju se industrije šećera u cijeloj Europi, pa tako i Slovenija, čiji su problemi započeli zatvaranjem šećerane u Ormožu.

U raspravu oko budućnosti šećera uključio se profesor Črtomir Rozman sa Sveučilišta u Mariboru koji je pojasnio što je dovelo do propasti i kakve je ona posljedica imala na proizvođače, ali i na industriju.

Naime, ova tvornica u većinskom vlasništvu nizozemske tvrtke, ujedno jedina takva u Sloveniji prestala je raditi 2006. godine. O teškoćama tvornice govorilo se godinama, a one su se povezivale s interesom stranih vlasnika, reformom tržišta šećera u Europskoj uniji te velikim i liberaliziranim uvozom šećera iz država jugoistočne Europe.  

Zemlja od tada nema vlastitog šećera pa ga mora uvoziti, najviše iz Hrvatske i Njemačke. "Imali smo poteškoća s visokim cijenama, a 2011. i 2012. bilo je teško nabaviti šećer, poljoprivrednici su izgubili pravo na proizvodnju jedne od najisplativijih proizvodnji“, istaknuo je.

Kakva je budućnost prerade šećerne repe na tlu Europe?

Ipak, spas za slovenske ratare bio je 2017. godine kada je dogovoren otkup repe za virovitičku tvornicu Viro, a Rozman je mišljenja kako bi država trebala pomoći da se u Ormožu ponovo uspostavi tvornica šećera.

Prošle godine u prinosima premašili prosjek EU

Da nije sve crno u ovoj proizvodnji, pokazuju i podaci koje je nedavno iznijela ministrica poljoprivrede Marija Vučković, a na koje je za vrijeme rasprave podsjetio načelnik sektora za biljnu proizvodnju Rakić. 

Tako smo u 2020. godini imali prosječne prinose od 75 tona po hektaru, čime smo premašili prosjek EU, kao i proizvođače šećera koji su imali 10,7 tona proizvedenog šećera što je također prvi put iznad europskog prosjeka. 

Na pitanje može li županjska Sladorana opstati, svi sudionici uvjereni su da može, ali trudom, radom i boljom povezanosti proizvođača, potrošača i države. 

Ono što će biti prijelomno i što će utjecati na budućnost šećera u Hrvatskoj, svakako je i priprema jedine šećerane za ovogodišnju kampanju. Knežević smatra da, ako dinamika odvoza i prerade budu dobro pripremljeni i naravno ako se roku sve isplati po ugovori, proizvođači ne bi trebali imati problema. "Nama odgovara šećerna repa i mi ćemo ju sijati“, naglasio je. 

Inače, Okrugli stol organiziralo je Hrvatsko agroekonomsko društvo (HEAD) u suradnji s Klubom znanstvenika Udruga Hrvata BiH Prsten, a moderirao ga je prof. dr. sc. Ivo Grgić s Agronomskog fakulteta u Zagrebu.