Apsurdi u uvozu hrane!

Poljoprivrednim proizvođačima u Srbiji uvoz velikih količina voća i povrća nikako ne ide na ruku, a uvozi se sve, od onih egozotičnijih vrsta, koje se u Srbiji ne uzgajaju, poput kokosa, banana, ili se uzgajaju u malim i nedovoljnim količinama poput špargli, pa do onih voćnih i povrtarskih vrsta koje se već tradicionalno gaje na ovim prostorima, a tu su svakako paprika, paradajz, krastavci.

Dobro je poznato da se upravo takve vrste, koje u Srbiji imaju čak tradiciju uzgoja, uvoze već dugi niz godina. Pitanje je gde je tu računica i kako je moguće da naprimer, paprika iz Vijetnama i pored svih plaćanja, poput carina i samog tranasporta, ima bolju cenu od one koja je proizvedena u Srbiji.

Mala porodična gazdinstva nekonkurentna

Jednim delom, razlog nedovoljne konkurentnosti domaćih poljoprivrednih proizvođača leži i u činjenici da je poljoprivreda u Srbiji organizovana uglavom na malim porodičnim gazdinstvima pa je samim time i proizvodnja skuplja te kao takva ne može pratiti niže cene uvoznih poljoprivrednih proizvoda. A o cenovnoj konkurentosti, u konkurenciji sa uvoznim proizvodima iz zemalja gde je sama proizvodnja niža već na samom početku, nema smisla ni govoriti.

Druga je sada stvar što su domaći proizvodi, između ostalog i zbog kraćeg transportnog puta, svežiji, ali i zdraviji. No, pitanje je imaju li domaći kupci dovoljno novca za kupovinu domaćih kvalitetnih, ali i skupljih proizvoda ili će zbog cene posegnuti za jeftinim voćem i povrćem u tgovačkim centrima. I tako je začarani krug teško preseći. Potrebno je podsticati domaću proizvodnju kako bi bila konkurentnija i na ta način barem smanjila potrebe za uvozom hrane, pogotovo one koja na našim prostorima, bez problema uspeva. Apsurdno je da pasulj stiže iz Egipta, Etiopije, Tanzanije, paradajz iz Maroka, a beli luk iz Kine. I sve to dok se domaći proizvođači bore za opsatanak.

Foto: freedigitalphotos.net