Optimalna temperatura za razvoj novozelandskog špinata je 20 do 25°C. Njega treba posijati nakon što su prošli mrazevi. Za razliku od običnog špinata, treba mu duže vremena za uzgoj, oko 60 do 70 dana od sijanja do branja.
Novozelandski špinat (Tetragonia tetragonioides) biljka je koja zapravo nije u rodu sa špinatom, no oblikom listova i okusom vrlo mu je sličan.
Jedna od bitnijih razlika u odnosu na obični špinat je što novozelandski voli toplo vrijeme, a optimalna temperatura za njegov razvoj je 20 do 25°C. Dakle, njega treba posijati nakon što su prošli mrazevi. Za razliku od običnog špinata, treba mu duže vremena za uzgoj, oko 60 do 70 dana od sijanja do branja.
Ova jednogodišnja biljka, porijeklom sa Novog Zelanda, a koja prirodno raste i u Japanu, Australiji i Južnoj Americi, je iz porodice čupavica (Aizoaceae). Biljke mogu narasti do 1 metar dužine, a listovi do 7 cm.
Novozelandski špinat je samonikla biljka i to puzavica. Zato se ne morate truditi sijati ga u redove jer će se i tako povaljati po tlu. Zanimljivo je da nije privlačan puževima pa ako posijete ovu biljku, nećete morati brinuti da će ju već izniklu pojesti. Otporan je i na druge bolesti i štetočine, a kako berete vrhove biljke, iz svakog zaperka će se granati novi.
Sije se u aprilu u zaštićenom prostoru, a nakon toga presađuje na otvoreno u maju. Naravno, možete ga u maju posijati direktno u zemlju. Prije sijanja sjeme namočite 24 sata u vodi kako bi brže niknulo. Nema potrebe sijati ga u redove jer se ova biljka grana na sve strane. Po tri sjemenke možete posijati u kutu gredice, a iskustva pokazuju da voli društvo paradajza i voćki pa služi i kao prirodni pokrivač tla.
Važno je znati da novozelandski špinat voli toplinu pa ga smjestite na toplo i osunčano mjesto. Vlaga je važna za njegov bujan rast, no izdržat će i ako se ne zalijeva kontinuirano.
Čim u jesen krenu prvi mrazevi, ovaj će špinat, koji to nije, biti ofuren, a njegovo će se sjeme rasuti po zemlji i na proljeće niknuti novo.
Zanimljivost vezana uz novozelandski špinat je da ju uprvi puta spominje engleski pomorac i istraživač James Cook koji je u 18. stoljeću putovao područjem Novog Zelanda i Australije. Njegovi su mornari jeli ovu biljku ukiseljenu, kao preventivu skorbutu. Nakon što je sjeme doneseno u Englesku, biljka se kasnije raširila u Francusku i druge zemlje, no na našim prostorima još uvijek nije zaživjela u vrtovima.
Novozelandski špinat se u kulinarstvu koristi kao i obični - za variva, pite, juhe i slično. Ima manje nitrata i oksalne kiseline nego obični špinat, ali ga ipak ne treba jesti u većim količinama, u svježem obliku. Sadrži više klorofila i minerala, posebno željeza u odnosu na obični špinat.
Tagovi
Autorica
