Jelka će 24. decembra ove godine navršiti punih sto godina, a još uvijek obrađuje veliki vrt s puno raznovrsnog povrća, izrađuje ručne radove i svakodnevno čita dnevne novine - najčešće bez naočala!
Kada sam razmišljao o nekoj novoj zanimljivoj temi za Agroklub, supruga Anđa mi je predložila da napišem nešto o baki koja je na pragu stote godine, a još obrađuje veliki vrt. U prvi mah sam pomislio da je to neka neutemeljena seoska pričica, ali me ipak slučaj zaintrigirao i nakon nekoliko dana otišao sam u Trnavu, selo kod Nove Gradiške (Hrvatska), i potražio zagonetnu Jelku Zubović koja će krajem ove godine navršiti punih sto godina.
Nije bilo tako vruće, vrijeme je bilo idealno za rad i vrijednu ženu zatekao sam s motikom u ruci u njezinom raju – pravoj vrtnoj oazi okruženoj starom šumom, šikarama i velikim starim stablima starih sorti voća: jabuka, krušaka, šljiva, višanja dunja… Baka je lagano kopala, čupkala svaku travku u blizini povrća, jer ona od mladosti voli kada je vrt čist i kada lijepo izgleda.
"Danas okopavam papriku, sijala sam mrkvu i peršin, vezala paradajz uz kolce… Volim sijati, volim kopati i brinuti o vrtu, uživam u tom seljačkom životu, to mi je nešto najmilije. Ni sada ne mogu bez zemlje i rada, iako ću uskoro napuniti sto godina“, smije se Jelka, sretna što je zdravlje još služi i što može svakodnevno odlaziti u svoj vrt i raditi. Ondje, kaže, pronalazi svoj mir i sretna je sa svojom najboljom prijateljicom motikom.
Priznaje baka da je vrt koji obrađuje prevelik i za mnogo mlađe ljude, tolika površina zahtijeva jako vrijedne ruke. "Imam svega, sadim i ono što mi ne treba. Tako sam naučila, to je navika. Nekada sam povrće prodavala na novogradiškoj tržnici, sada u ovim godinama više ne mogu, teže hodam, ne mogu stajati, ali motika me drži i s njom mogu non-stop raditi. U vrtu baš uživam, volim doći ovdje kada je sve lijepo, kada je čisto i kada nema trave, to je za mene razonoda“.
Jelka je rodila dvoje djece: kći Đurđicu koja s obitelji živi u Zagrebu i Jocu, 72-godišnjaka koji s njom živi u staroj obiteljskoj kući koja je izgrađena 1807. godine. Ima jednu unuku i dvoje praunučadi. Unatoč poodmaklim godinama još ima veliku volju, ali je i svjesna svojih mogućnosti. "Dođem u vrt sa svojom motikom, malo kopam, pa kada se umorim sjednem na ovu plastičnu stolicu u hladovini pod jabukom, a nakon predaha opet idem kopati.“
I tako svaki dan, ako ne pada kiša. A kada se preko podne vrati iz vrta nakon ručka sjedne u hladovinu ispod ogromnog oraha u dvorištu i opet ne miruje. Izrađuje ručne radove. To ju, kaže, posebno odmara.
"Izrada ručnih radova mi je prirođena, vezla sam još kada nisam krenula u školu, mnogi su se veća tada čudili mojim lijepim rukotvorinama. I sada se dobro osjećam, sretna sam za moje godine, sa zdravljem, sa svime, sretna sam što mogu još raditi. A naradila sam se u životu, počela sam roditeljima pomagati u poljoprivredi još kao djevojčica, s deset i manje godina, radila sam najteže fizičke poslove u poljoprivredi. Imali smo puno zemlje i stoke, muž je bio bolestan i velik je teret pao na moja pleća, ali eto još ne posustajem, pomalo radim. Kod doktora sam bila desetak puta, a glava me nikada nije boljela u životu, ne znam kako to boli“, prisjeća se ova žena još uvijek vedra duha.
"Mama kopa i radi u vrtu svaki dan. I ono što treba i što ne treba. Ja joj kažem da smanji, ali neće. Jedva čeka da nekud odem, a ona motiku u ruke i u vrt. Znam da taj rad nju održava, naučila je tako cijeli život, samo plašim se kada nisam kod kuće da joj se nešto ne dogodi, da ne padne, nedavno je povrijedila kičmu. Ona je inače vitalna, sama još kuha i pere, ne da se, ne predaje se. Naučila je puno raditi i skromno živjeti, cijeli život provela je sa motikom, kosom, sa vilima, zemlju obrađivala s volovima, radilo se tada teško, ali s pjesmom“, priča nam Jelkin sin Joco dok hladujemo pod krošnjom jabuke.
Od njega doznajemo i jednu zanimljivost. Kaže da njegova majka jako voli čitati. Svako jutro mora joj otići kupiti novine i Jelka pročita puno tema u njima i to najčešće bez naočala.
"Imam veliku volju za čitanjem. Čitam novine svako jutro. Najprije čitam o politici da vidim tko se sa kime svađa, a onda i sve ostalo“, smije se radoznala baka koja i u stotoj voli znati što se zbiva u zemlji i svijetu. Kada sam ju slikao čitala je i vijesti iz sporta o sudjelovanju hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji.
Teško je reći nekakav recept kako doživjeti stotu prolazeći kroz težak život, ali Joco ipak dodaje: "Mama je oduvijek veliki optimist, vedra je duha, nakon napornog rada i dana ona navečer rano ide spavati, ali ujutru rano ustaje. Cijeli život jede zdravu hranu, uglavnom ono što proizvede, a mislim da su za njezinu dugovječnost i dobro zdravlje ipak odlučujući geni“.
"Nisam do sada vidjela baku s ovoliko godina koja još toliko radi i to sa velikom voljom. Baka već sada planira i objašnjava mi što će i gdje sijati sljedeće godine. Stvarno je super baka!“, kaže Mara Matijašević, članica tima iz programa zapošljavanja žena – "Zaželi" Općine Gornji Bogićevci koja obilazi Jelku i pomaže joj u nekim radovima.
Uporna, vrijedna, puna optimizma, zaljubljena u zemlju, vrt, prirodu, miran život daleko od strke i vreve, baka Jelka kao da živi u nekom drugom svijetu i vremenu. "Dok god budem mogla ja ću kopati, heklati i čitati“, poručuje starica koja se više od devedeset godina bavi poljoprivredom. Nema nikakvih primanja – ni mirovine ni socijale - živi od onog što sama proizvede i uz pomoć kćeri Đurđice i sina Joce s kojim živi i koji ima mirovinu.
Autor
