Proizvodnja povrća u hidroponu

Povećanje zahtjeva tržišta za povrćem izvan sezone utjecalo je na proširenje hidroponske proizvodnje i u Hrvatskoj. Kako bi osigurali kontinuiranu proizvodnju povrća tijekom cijele godine, naši domaći proizvođači počeli su uvoditi hidroponsku proizvodnju povrća. Treba naglasiti da se hidroponska proizvodnja počela primjenjivati u uvjetima gdje nije bilo dovoljno obradivog tla ili je obradivo tlo bilo iscrpljeno i nedovoljno plodno ili pak kontaminirano i nepovoljno za uzgoj povrća. Hidroponika doslovno znači „rad vode“, ali praktično znači uzgoj u hranjivoj otopini bez zemlje. Uklanjanjem tla iz proizvodnje nastojalo se izbjeći mjesto nastanka bolesti i rasta korova te postići precizna kontrola ishrane bilja čime se osigurava potrebna količina hraniva.

Iako se može reći da su uvjeti u hidroponskom uzgoju gotovo sterilni, ipak su se pojavili problemi s raznim bolestima i štetnicima. S hidroponskom tehnologijom i kontrolom proizvodnih uvjeta u plasteniku postoji mogućnost maksimalnog korištenja prostora uz minimalnu potrošnju vode i gnojiva. U komercijalnoj proizvodnji najčešće su zastupljene povrtne vrste: rajčica, krastavci, paprika, patlidžan, salata i druge lisne vrste te razne vrste rezanog cvijeća i jagode.

Za hidroponsku su proizvodnju potrebna velika početna ulaganja jer se koristi automatizirana oprema, određena gnojiva, visoka kvaliteta supstrata, pa je stoga potrebno uzeti u obzir potrebe tržišta, kvalitetu i cijenu gotovog proizvoda. Izbor uzgojnog medija ovisi o klimatskim uvjetima, tipu plastenika i hidroponskoj metodi. Supstrat mora sadržavati dovoljno vode, hraniva i zraka za sustav korijena, ne smije sadržavati nikakve toksične tvari i mora biti jednostavan za rukovanje. Supstrati za uzgoj mogu biti organski i anorganski. Organski supstrati (treset, kompost, drveno vlakno, kokosovo vlakno i dr.) dobro drže vodu, ali mijenjaju fizikalna svojstva. Anorganski supstrati imaju mali kapacitet izmjene kationa, što ograničava njihovu moć oslobađanja ili vezanja hraniva te mogu duže sačuvati svoju strukturu. Najčešće se koristi kamena vuna, perlit, vermiculit i dr. Kamena je vuna inertni vlaknasti materijal od mješavine vulkanskih stijena, vapnenca i rastaljenog koksa. Kamena je vuna slabo alkalna, ali inertna i biološki se ne razgrađuje. Sva biljna hraniva biljkama se dodaju isključivo putem navodnjavanja. Kamena je vuna u obliku ploča, blokova ili granulirana. Uzgojni blokovi prave se s rupama, a svaki je posebno zamotan u foliju.

Velik utjecaj na prinos ima kvaliteta prirodne vode koja se koristi u sustavu za navodnjavanje te način korištenja i raspolaganja vodom. Prije nego što se izabere sustav navodnjavanja treba provesti analizu vode. Najveći utjecaj na snabdijevanje biljaka hranjivima imaju ioni: Na, Cl, Fe, Ca, HCO3 i B. Kod proračuna hraniva potrebno je uzeti u obzir količine iona Ca, Mg, B, Mn, Zn u vodi. Bikarbonat je alkalne reakcije te povećava pH vode koja se neutralizira fosfornim i dušičnim kiselinama, uz obavezno kontroliranje ekvivalenta fosfora i dušika. Optimalan pH gotove hranjive otopine za povrtne vrste u hidroponskom uzgoju kreće se od 5,5 do 6,5. Sustav za navodnjavanje mora opskrbiti biljke dovoljnom količinom vode. Cjelokupni se sustav sastoji od sustava za obradu vode, sustava filtera, sustava za pripremu hranjiva i sustava za distribuciju. Hranjiva otopina priprema se u pojedinačnim spremnicima ili u specijalnim mikserima. Spremnici za gnojiva pumpaju točno određenu količinu iz uskladištene otopine hraniva u glavni vod u svakom ciklusu navodnjavanja. Mikser za hraniva miješa hraniva iz spremnika za hraniva, s vodom u spremnicima za miješanje tako da kontrolira vodu nakon pumpanja u glavni vod za snabdijevanje.

Glavni parametar kod vode je elektroprovodljivost (EC). Voda se mora filtrirati prije navodnjavanja sustavom kapanja. Regulacija količine vode podešava se ventilima za kontrolu protoka, čija se veličina određuje prema zahtjevima biljaka za vodom u sekciji plastenika. Maksimalna količina vode iznosi 10 L/m²/dnevno s po 200-450 ml/m²/sat u tri obroka. Sustav kapanja osigurava distribuciju i manje gubitke hraniva, ukoliko svaka biljka ima svoju kapaljku. Do kapaljki vode emiteri koji bi uz cijevi i spojnice trebali biti crne boje kako bi spriječili razvoj algi u sustavu. Cijeli se sustav regulira mjeračima vremena, senzorima za svjetlo i tenziometrima. Oni kontroliraju ventile i aktiviraju mikser za hraniva, koji omogućuje navodnjavanje samo jedne sekcije plastenika odjednom. Dnevno može biti 2-3, ali i više od 30 ciklusa navodnjavanja, ovisno o starosti biljke, klimatskim uvjetima i godišnjem dobu. Ako biljku u svakom ciklusu navodnjava dovoljno vode, onda se oko 20 % drenira iz sustava u kanalice. Takva drenažna otopina može se ponovo koristiti nakon skupljanja u bazen i prolaska kroz sterilizator.

Za svaku biljnu vrstu postoje preporučene količine hraniva, pH i EC koji se redovno prate provođenjem analiza otopine i prema potrebi dodavanjem potrebnih hraniva ili kiselina. Najčešće navodnjavanje započinje 1-3 sata nakon izlaska sunca i trebalo bi završiti 2-4 sata prije zalaska sunca. Plastenik je prekriven iznutra bijelom ili bijelo-crnom folijom po tlu, koja osigurava refleksiju svjetla i dobru higijenu. Moderna proizvodnja služi se računalima koja upravljaju navodnjavanjem i vrše korekcije prema dnevnoj svjetlosti. Tijekom uzgoja mora se održavati zasićenost ploča kamene vune na razini od 65 do 85 %. Dodavanje hraniva ovisi o fazi razvoja biljke. Na EC vrijednost utječe stanje svjetlosti, temperature i odnos vegetativno-generativnog razvoja biljke. Rajčica i paprika najčešće se uzgajaju u dvostrukim redovima razmaka 40-45 cm između redova (3 biljke/m²). Paprika se može saditi u kocke po jedna biljka u redu, tako da se na svakoj biljci ostave po dvije grane. Rajčica i paprika prvo se siju u male kocke veličine 2,5 x 2,5 x 4 cm i nakon nicanja premještaju se u veće blokove, dok se sjeme krastavaca koje je krupnije, sije ravno u uzgojne blokove kamene vune.

Vrijeme proizvodnje sadnica ovisi o biljci, klimi i godišnjem dobu. Za rajčicu iznosi oko 40-50 dana, kod paprike uzgoj traje 30-40 dana, a kod krastavaca 21-28 dana. Kod uzgoja lisnatog povrća (salata, riga, matovilac i dr.) sije se ravno u polistirenske ploče s prorezom (punjene perlitom), koje se nakon nicanja postavljaju u bazene s hranjivom otopinom, tzv. plutajući hidropon. Proizvodnja povrća najčešće je organizirana u plastenicima/staklenicima dimenzija 100 x 100 m, odnosno 10.000 m². U plastenike se najčešće ugrađuje podno grijanje s cijevima koje ujedno služe kao tračnice za kretanje platforme prilikom berbe. Primjenjuje se krovno prozračivanje, sustav za orošavanje, zasjenjivanje, sustav ventilatora za prozračivanje, te sustav za dodavanje CO2. Oprašivanje se obavlja pomoću bumbara. Za njegu nasada i berbu potrebna su kolica-platforme radi uzgoja na više etaža. Prosječni prinosi rajčice kreću se u rasponu od 40 do 45 kg/m². Uzgojni ciklus u plastenicima/staklenicima traje 11 mjeseci, broj potrebnih radnika po ha je 5 tijekom cijele sezone. Taj način proizvodnje također predstavlja jednu od mogućnosti uzgoja rezanog cvijeća koje se kod nas najčešće uvozi, uz dobro savladavanje tehnologije uzgoja.

Autor: Mara Bogović, dipl. ing. agr.