Muke povrtlara Zagore uslijed plasmana proizvoda

Imotsko i Vrgoračko-neretvansko polje u kojem uspijevaju sve vrste povrća, ali zbog pomanjkanja skladišnih prostora i prerađivačkih kapaciteta, tamošnji poljodjelci muku muče s plasiranjem tržišnih viškova. Tamošnji ratari, povrtlari, voćari, vinogradari...desetljećima strahuju kako će im poplave, najmanje dvije tijekom svake godine - proljetna i jesenska, obrati ljetinu, kako je to nažalost i ove godine. Mnogi od njih kažu kako do sada nisu dobili odgovarajuću, toliko očekivanu potporu u stručnom i organizacijskom pogledu plasmana proizvoda, te da im ni iskustva s poljoprivrednim zadrugama i mjerodavnih stručnih tijela nisu toliko pomogla.

Manje-više povrtlari su na području dalmatinskog zaobalja, uglavnom u imotsko-vrgoračkom kraju te u omiškoj zagori, prepušteni sami sebi u nelojalnoj tržišnoj utakmici, pod naletom katkada jeftinijeg, ali manje kvalitetnog uvoznog povrća. Povrtlarima su i velike poplave uslijed dugotrajnih kiša uništile nasade, nažalost kao i ratarske kulture, kao i ine vremenske nepogode, poput mraza, slane i niskih temperatura. U omiškoj i trogirskoj zagori, u Kostanjama i Segetu, kažu kako je temperatura u dalmatinskom zaobalju ipak bila nešto blaža ispod plastenika, prikladnija za povrtlarske kulture, no zbog dugotrajnih izdašnih kiša izvorišta vode su se tijekom ovog proljeća, poput gejzira, pokazivala i u plastenicima nekih obiteljskih poljodjelskih gospodarstva što je onemogućilo kontinuirane radove u tim objektima.

Slično tvrdi i Zdravko Lasić iz Šumeta u općini Proložac, jedan od najvećih poljoprivrednih proizvođača u imotskom kraju. Stručnjaci ističu kako je riječ o proizvođaču povrća koji se može i zna prilagoditi gotovo svim uvjetima - prirodnim društvenim - poštujući pri tome gotovo sve njihove zakonitosti, dakako i tržišne uvjete.

Uz poplave u kraškim poljima poljodjelci Zagore ugroženi i nelojalnom konkurencijom

«U svom plasteniku, površine oko 2000 metara četvornih, proizvodim krastavce, rajčice, paprike, blitvu, mladu kapulu..., gotovo sve vrste povrća. Tijekom prošle godine sam, samo na 5000 sadnica rajčica, imao prinos oko 30 tona, a za tržište sam proizveo i više tona mlade kapule, blitva i drugog povrća. Na oko 4000 sadnica paprika imao sam prinos oko 15 tona. Lani smo prvi put zasadili i mladi kupus te na 5000 sadnica bio je prinos oko dvanaestak tona. U plasteniku rade svi članovi moje obitelji, njih sedmero - ja i moja supruga, djeca, majka i otac - i svi na svoj način pridonose u proizvodnji koliko god mogu», kaže Zdravko Lasić. Tvrdi kako najviše problema ima zbog plasmana proizvoda na tržištu zato što nema kuće koja bi se zainteresirala za siguran otkup njegovih kvalitetnih domaćih proizvoda. Dodaje kako na slične poteškoće nailaze i ini imotski poljodjelci čija su obiteljska poljoprivredna gospodarstva opterećena i kreditnim obvezama. Podsjeća kako je prije, kao monter elemenata, radio u Hrvatskoj te da je nakon pretvorbe ostao bez posla pa je krenuo na rad u inozemstvo, zapadnu Europu, u potrazi za poslom i zaradom. Zaustavio se i zadržao u Nizozemskoj.

«Naime, bio sam zaposlen u vinariji Imotski, zatim sam dobio prigodu raditi u jednoj tvrtki Zagrebu, koja je izvodila građevinske radove diljem Europe. Tako sam otišao na privremeni rad u inozemstvo. Radio sam u Nizozemskoj, Njemačkoj te u drugim zemljama zapadne Europe, koje su tražile posao i radnike. Godine 1992., kad je izvršena pretvorba naše tvrtke odnosno imotske Vinarije, ostao sam bez posla te sam se snalazio kako god sam mogao, znao i umio. Završio sam u Nizozemskoj kao monter kamena i taj sam posao, u toj zemlji, radio pet godina. U inozemstvu mi je bilo vrlo teško ne samo zbog zahtjevnog posla na terenu, nego i zbog odvojenosti od obitelji, nepoznavanja jezika i običaja u novoj sredini. Sam sam bio zaposlen pa sam morao prehraniti obitelj - ženu i djecu. Nakon tih godina na radu u inozemstvu, vratio sam se doma, u svoj Proložac, jer smo svi željeli biti zajedno i živjeti obiteljski. Zarađenim novcem u inozemstvu i krvavo stečenom ušteđevinom, u mjestu sam kupio poljoprivredno zemljište, uredio ga i na njemu izgradio obiteljski plastenik. Tako sam opet krenuo s nule, a sada sam ispod nule», duhovito će Zdravko Lasić.

Zdravko Lasić se odlučio na proizvodnju povrća nakon povratka iz Nizozemske

Kaže kako je o poljoprivredi nešto znao prije no što je otišao u inozemstvo, a dok je radio u Nizozemskoj, dodaje, u slobodno vrijeme je odlazio u staklenike u kojima je pratio proizvodnju i katkada razgovarao s tamošnjim poljodjelcima. Ta ga je djelatnost sve više zanimala pobudivši želju u njemu kako će se i on baviti sličnim poljoprivrednim poslovima u Imotskom polju kad se jednog dana iz inozemstva vrati u Hrvatsku, odnosno u svoj Proložac. Ondje će petogodišnje radno iskustvo, stečeno u Nizozemskoj, pokušati bar toliko prenijeti u svom rodnom mjestu - u poljoprivrednoj djelatnosti, proizvodnji povrća.

«Želio sam u Imotskom polju investirati u poljoprivredu, pokrenuti povrtlarsku proizvodnju u obiteljskom plasteniku. Ta mi se želja ostvarila i tu sam gdje jesam. Moj proizvodni projekt još nitko nije novčano pomogao na lokalnoj niti na državnoj razini. Kupio sam zemlju, uredio parcelu i komunalnu infrastrukturu te podigao plastenik - sve vlastitim sredstvima. Doduše, grijanje u plasteniku sam postavio sredstvima putem kredita Splitsko-dalmatinske županije, koji još uvijek vraćam. Zapravo, taj kredit ću vraćati ove i 2014. godine. I onda ću se riješiti kreditnih obveza. No da bih uspio u svemu što radim, često moram biti i mađioničar, kako bih imalo uspio u ovoj plemenitoj djelatnosti», u šali će Zdravko Lasić objašnjavajući:

Lasić sam kupio zemlju, podigao plastenik, pokrenuo proizvodnju povrća

«Kad ne mogu redovito platiti ratu kredita, onda se obratim mjerodavnim službama u Splitsko-dalmatinskoj županiji moleći ih da me sačekaju dok ne prikupim novac za ratu. Kad skupim novac, odmah uplatim i tako vratim dug. Inače, novčani iznos županijskog kredita bio mi je 250.000 kuna, a tromjesečna rata 7000 kuna. Dodatni je problem što u međuvremenu dođe i elementarna nepogoda (jaka kiša-poplava, suša, mraz, slana, jaki vjetar, potres...) te sve sruši, pa se opet krenete s ništice», objašnjava Zdravko Lasić, upozoravajući i na nepredviđene muke koje s obitelji svladava kako bi uspješno ostvarivao svoj projekt u proizvodnji hrana, prateći godišnje cikluse, zaštitio povrtlarske kulture te im dao sve što je potrebno, dakako uz savjete mjerodavnih stručnjaka - agronoma.»

Ističe kako je zadovoljan proizvodnjom, ali ne i plasmanom i prodajom. Naime pravi problemi nastanu tek onda kad ubere plodove, a Zdravko Lasić u svom plasteniku inače proizvodi različite vrste povrća - sve od rajčice do zelene salate. Trudi se da sa svojom obitelji godišnje izbaci najmanje četiri vrste povrća. Plasira ih na tržištu cijele Dalmacije, od juga do sjevera Hrvatske, no Lasićevi pokušaju prodati svoje proizvode gdje god se ukaže prikladni prostor, ali to sve ide teško i puno se troši vremena. Taj poznati imotski poljoprivredni proizvođač povrća dodaje kako u plasteniku radi on i njegova žena, a katkada im netko uskoči kad imaju najviše posla oko berbe plodova.

Potrebno stručno znanje postiže zahvaljujući samoobrazovanju, stručnjacima...

«Što se pak tiče stručnog znanja, toga uvijek nedostaje. Zato se usavršavamo iz dana u dan ne samo putem stručnih predavanja i seminara, nego se pokušavamo educirati i kroz stručne radionice, praćenje stručne literature i medija. Zadovoljni smo savjetodavnom službom, ima tu ljudi koji su nam voljni pomoći, a riječ je o stručnjacima koji su usko vezani za dotičnu proizvodnju kojom se bavimo. Tako stručne savjete ljudi imamo u mjestima i institucijama od Metkovića do Trogira, uglavnom smo u toku s proizvođačima s tog područja. Inače, član sam naše Braniteljske poljoprivredne zadruge 'Imoćanka', i kao kooperant. Ali se i tu također nađemo u problemima, uglavnom uslijed neusklađenosti rane i kasne proizvodnje poljoprivredne proizvodnje. Jer, to još uvijek nije ono pravo, što bi bilo potrebno poljoprivrednicima. Bio bih itekako zadovoljan kad bi naši mjesni, lokalni trgovci, bar oni na imotskom području, pokušali otkupiti ono što proizvedemo. Tek bi tada kupci imali pravu kvalitetu, imali bi svježe poljoprivredne proizvode, pa bi i oni bili dodatno zadovoljni», tvrdi Zdravko Lasić, koji o cijeni svojih proizvoda ne želi govoriti.

A što se Lasićeve obitelji tiče u budućnosti njihove poljoprivredne plastenične povrtlarske proizvodnje, vlasniku je sada teško proricati. Ipak se može pretpostaviti kako je toj imotskoj obitelji itekako teško, kao i inim obiteljima posebice u Dalmatinskoj zagori koji se bave tom djelatnosti, ne samo u sadašnjosti. Slično ih, nažalost, može očekivati i u budućnosti primjerice uz eventualne elementarne nepogode (poplave, suša, tuča...), tim više što je prihod od prodanih povrtlarskih proizvoda mnogima od njih jedini godišnji prihod u kućnom proračunu. Zato je posve logična računica Zdravka Lasića kad tvrdi kako bi mogao ići naprijed samo ispod ništice, a nikako iznad ništice. Kaže da se pokušava dogovoriti sa Splitsko-dalmatinskom županijom radi pomoći kako bi, unatoč postojećoj situaciji, mogao izgraditi još jedan plastenik sličan sadašnjem.

Jedini godišnji prihod u kućnom proračunu od onoga što proizvedu u plasteniku

«Ako se to ostvari, samo bih tako mogao povećati povrtlarsku proizvodnju. To nam je jedina mogućnost, druge alternative nemamo. U protivnom, mogu ponovno uzeti kofer u ruku te u inozemstvu tražiti posao, kako bih svojoj obitelji mogao osigurati kakav-takav život u domovini. No što se tiče budućnosti Imotskog kraja, kako je sadašnje stanje ovdje, mislim kako je prilično umrtvljena, jer su mladi bez zaposlenja. Sva poduzeća koja su radila na tom području, godinama su ugašena, a nitko se ne trudi kako bi se bar neka proizvodnja pokrenula. Također mi je žao što je Imotski postao samo trgovački grad. Ispada kako su u njemu samo trgovci i njihove prodavaonice, te da u tom našem gradu nema drugih zanimanja», zaključuje Lasić.

Autor: Nedjeljko Musulin