Velimir Mratinić: Sadimo povrće, vratimo stoku na pašnjake, proizvodimo

"Otok Vis, specifična, morem izolirana cjelina ima neiskorištena zeleno-plava bogatstva koja treba aktivirati, kako bi postao većim dijelom samodostatan u proizvodnji hrane za domicilno stanovništvo, ali i turiste. To je potrebno zbog Covida -19, čije posljedice će biti dugoročnije no što mislimo, te općenito sve nestabilnije budućnosti kao i nelojalnih tržišnih utakmica u kojima "velika riba jede malu". Stoga je nužno potaknuti sadnju voća i povrća, početi uzgajati stoku, upotpuniti ponudu mesom, ribom i drugim prehrambenim proizvodima", govori Velimir Mratinić, idejni začetnik hvalevrijedne inicijative, shvativši pandemiju kao izazov.

Povećati sadnju za bolje sutra

"Baveći se poljoprivredom od 1994. godine, od kad sam se vratio na otok, uzgajajući voće, povrće, ovce, zatim proizvodeći finalni proizvod od smokava, spoznao sam vrijednost viškog agrara, te želim dati još veći doprinos u ovom nestabilnom razdoblju", dodaje on.

Zato je krajem ožujka proslijedio dopis Stožeru civilne zaštite grada Visa i gradonačelniku, predloživši prvu moguću mjeru sadnje 2 -3 hektara krumpira i drugog povrća.

"Nas trojica suradnika ustupili bi već pripremljena zemljišta za sijanje na površini od 1,5 hektara, a u međuvremenu pripremili još 2-3 ha. Za navedeno je potrebno pokriti sve troškove proizvodnje, osigurati fizičku radnu snagu, par djelatnika komunalne tvrtke) a s proizvodima bi raspolagala Civilna zaštita, Grad, ili Crveni križ, već prema dogovoru. Očekivani prinos je 10 – 40 t/ha. Žurni odgovor nismo dobili, pa je prošao rok za sadnju, no mi smo i dalje na raspolaganju. Također sam spreman prenamijeniti još više hektara za druge kulture", ističe Mratinić smatrajući da bi Grad trebao poduprijeti inicijativu te pomoći oformiti poljoprivredni nukleus koji bi u stručnom i operativnom smislu prepoznao sve bitne agro potencijale, ali i probleme, zajedno radeći na njihovu premošćivanju.

Zaustavimo višegodišnju stagnaciju

Prema njemu, otočnu poljoprivredu treba intenzivnije pokrenuti, a ljude vratiti iskonu, zemlji, Ona je bila hraniteljica i temelj nekadašnje uspješne otočne proizvodnje.

"Otok je prije 100 godina imao 2.700 obrađenih hektara, danas ih je tek desetina. Iako imamo razvidnih uspjeha s višegodišnjim nasadima, dakle, u vinogradarstvu, maslinarstvu i voćarstvu (agrumi), sve ostalo stagnira. Sadašnju poljoprivrednu politiku možemo svesti u jednu rečenicu: "Neka se pojedinci snalaze", premda već desetljećima opća situacija nije zadovoljavajuća. Ovu borbu može započeti pojedinac, ali je sam ne može dobiti bez pomoći zajednice", upozorava, iznoseći svoje viđenje cjelogodišnje proizvodnje hrane.

Izdvaja pritom povrtlarstvo kao važan dio primarne proizvodnje koji donosi relativno velik urod po jedinici površine, zahtijeva pogodnu mikroklimu, vrlo kvalitetnu pripremu tla, intezivan rad tehnike, vodu, skladišta, plastenike (za cjelogodišnju proizvodnju i rasad) te stručan proizvodni i organizacijski kadar.

"Znamo da povrće spada u skupinu kvalitetnih i traženih prehrambenih naimirnica, baš kao i meso, čija proizvodnja je također moguća ukoliko bi vratili stoku na viške pašnjake", tvrdi, usporedivši nekadašnje brojke s današnjim možebitnim potrebama.

Povratak stoke na viškim pašnjacima 

"Dugogodišnje, postepeno smanjivanje grla stoke dogodilo se zbog nezainteresiranosti, ali i lošeg odnosa resornih ministarstava, odnosno pripadajuće Agencije za plaćanja, koja proglašava pašnjake nepoljoprivrednim zemljištem, direktno onemogućivši djelovanje otočnim, dalmatinskim i ličkim stočarima, slikovito rečeno, takvim pristupom "baca nas na koljena". Na to stalno upozoravam te s razlogom tvrdim da je na otoku moguće osposobiti proizvodnju mesa: jaretine, janjetine, teletine, peradi, kunića...

Naime, prije 20 godina bilo je 700 – 800 ovaca i koza, a danas ima oko 300 ovaca, 50 koza, 150 komada kokoši te oko 12 krava. Te brojke je moguće povećati relativno brzo, i to na 1.000 grla ovaca i koza, i 50 krava, s obzirom da postoje površine za krmivo (sijeno), ali treba raskrčiti terene zarasle u šumu, makiju. U slučaju požara, oni su direktna opasnost susjednim nasadima, s obzirom da nema više stoke koja ih brsti, dok je primjerice početkom 20. stoljeća bilo ovaca i koza koliko i stanovnika, cca 10-ak tisuća", ističe, smatrajući da ne treba dopustiti daljnje stagniranje, nego krenuti u revitaliziranje.

Za te poduzetne planove primarno je posjedovati zemlju, čije površine na otoku iznose nešto više od 420 obrađenih hektara prema ARKOD bazi podataka i to zbirno grad Vis i grad Komiža, no bez evidentiranih površina OPG-ova manjih od 500 m2, dakle, većine okućnica i malih vrtova. Od te zbirne površine, grad Vis ima većinu, i to više od tri četvrtine, ali u slučaju stvarnog pokretanja proizvodnje, bilo bi naravno uputno surađivati i s gradom Komiža.

Inače, uvrštene brojčane vrijednosti podrazumijevaju postojanje određenih uvjeta za razvoj otočnog agrara, tvrdi to i Ivo Radica, gradonačelnik Visa, rekavši da se u staroj i novoj "Razvojnoj strategiji Visa" vodilo računa o povećanju poljoprivredne proizvodnje dodjelom novih hektara državnog zemljišta, što će se provesti u narednom periodu.

Nakon pandemije kreće natječaj za 300 ha državnog zemljišta

"Uz dosadašnje površine još nam je na raspolaganju nešto manje od 300 hektara državnog zemljišta, za koje smo dobili suglasnost resornog ministarstva. Natječaj za njegovim raspolaganjem bio bi već raspisan da se nije dogodila pojava koronavirusa, zbog čega je na snazi izolacija, stoga treba čekati njezin završetak, pa onda djelovati", kaže Radica, također naglasivši postojanje vlastitih izvora vode za kućanstva i navodnjavanje nasada, iako voda još uvijek nije dostupna svim parcelama.

"Istina, nemaju svi težaci priključak zbog količina. Naime, uz postojeći izvor kapaciteta 35 litara u sekundi, pronašli smo još jedan izvor vode kapaciteta 10 litara u sekundi, što je 1/3 dosadašnjih vodnih resursa. Zato tvrdim da je našem otoku neophodan regionalni vodovod za ozbiljno bavljenje poljoprivredom. Radi se o projektu: Omiš, Brač, Hvar, Šolta, Vis. Za njega su mnogi otočani plaćali samodoprinose 40 -50 godina, ali voda nikad nije došla s Hvara do Visa, iako je krucijalna za agrar, a posebice povrtlarstvo. Ono bi moglo funkcionirati kao jedna ozbiljna proizvodnja za koju bi trebalo osnovati zadrugu."

A dok se tako godinama čeka da voda dopliva s kopna, trebalo bi ravnopravno rasporediti postojeće, raspoložive kapacitete, poručuju zakinuti viški težaci, svjesni problematike, jer bez navodnjavanja nema kvalitetnog uzgoja. Voda jest krucijalna za svaku proizvodnju smatra i Jurica Fadić, viški agronom.

"S obzirom da sam prije nekoliko godina radio kao poljoprivredni savjetnik, poznajem viška polja, kojima je nužna voda u većoj ili manjom mjeri, jer ona je imperativ za sve kulture, a posebice povrtne. I ja sam odlučio obrađivati zemlju, jer je ljepše biti svoj na svome, nego boraviti u uredu. Zajedno s bratom blizancem posadio sam nasad bajama, a ima i drugih planova. Uočio sam da su se ljudi počeli zanimati za poljoprivredu, vidim kako ovih dana pripremaju tlo za podizanje višegodišnjih nasada. No, i uzgoj povrća, o kojem se ovih dana govori, zasigurno ima perspektivu uz jednu dobru organizaciju".

Uništeni rasadnik palmi – upozorava i potiče na nove izazove

"Bilo je dobre organizacije do početka 2000-ih, između ostalih, i u uzoritom rasadniku palmi, poznatom na Jadranu sa staklenicima, plastenicima. Danas bi mogao poslužiti kao početna platforma za uzgoj nekih agro kultura. No, to je nemoguća priča, jer već 18 godina traje stečajni postupak, a on stoji zapušten usred grada Visa, čekajući nekog novog "spasitelja" tko zna koga, tko zna zašto, i tko zna do kada. Očekivati da se zazeleni i baviti se analizama nekadašnjih loših privatizacijskih razdoblja, u ovom trenutku je nepotrebna znanstvena fantastika, jer nam sadašnje vrijeme donosi nove ugroze, i sve izvjesnije poremećaje počevši od proizvodnje hrane do lanaca opskrbe. Moguće ih je pobijediti htijenjem i djelovanjem, jer raditi/proizvoditi se mora."

To nam poručuje Velimir Mratinić s početka priče, zajedno sa svojim prijateljima/suradnicima. Oni na svoj način daju vjetar u leđa, pozitivnu energiju, vlastite potencijale, jednom riječju nadu, umjesto pasivnosti i nečinjenja, A kad je tako, onda se unatoč problemima, mogu i trebaju iznaći rješenja, naravno uz pretpostavku usuglašavanja i dogovora svih dionika na području lokalne zajednice.