Važnost makrohranjiva u ishrani bilja

Biljkama za rast i razvoj neophodna su makro i mikrohranjiva. Većinu hranjiva biljke usvajaju iz prirode, koja mogu biti anorganska ili organska, ovisno o tome da li potječu iz minerala zemljine kore ili su produkti razgradnje žive tvari, npr. humusa. Biljke hranjiva također mogu nadomijestiti iz gnojiva proizvedenim na gospodarstvu (stajski gnoj, gnojavka i drugi) i mineralnih gnojiva proizvedenih industrijski.

Biljke za svoj životni ciklus ne zahtjevaju jednake količine hranjivih elemenata, te ćemo podijeliti hranjiva prema zastupljenosti u biljkama na:

1. Makrohranjiva - ugljik (C), kisik (O), vodik (H), dušik (N), fosfor (P), kalij (K), kalcij (Ca), magnezij (Mg), sumpor (S) gdje se njihov sadržaj u suhoj tvari biljke (osim ugljika, kisika i vodika) kreće od 2-60 mg/g.
2. Mikrohranjiva - željezo (Fe), bor (B), bakar (Cu), cink (Zn), molibden (Mo), mangan (Mn) gdje se njihov sa-držaj u suhoj tvari biljke kreće manje od 1 mg/g i više od 1ppm.
   Ugljik, vodik i kisik biljke usvajaju iz okoline i oni čine 90-99% sastava biljke, dok su ostalo druga hranjiva.

U poljoprivrednoj proizvodnji osobito su važna makrohranjiva dušik, fosfor i kalij jer ovisno o njihovim zalihama u tlu, nadomještamo ih gnojidbom, kako bi biljke imale ujednačen rast i razvoj te optimalne prinose.

Dušik (N)
Utječe na prinos biljaka i upravo zato se u ishrani bilja najviše pažnje posvećuje ovom elementu.
Osnovni izvori dušika u pristupačnom obliku za biljke u tlu su:

• organske tvari tla - humus
• preuzimanje iz zraka elementarnog dušika putem leguminoza
• primjena organskih i mineralnih gnojiva

Potrebe biljaka za dušikom u poljoprivredi mogu se nadomjestiti upotrebom mineralnih gnojiva. U dušičnim mineralnim gnojivima, dušik je u amidnom (UREA), amonijsko nitratnom (AN i KAN) i sva tri oblika amidni, amonijski i nitratni (UAN). UREA u tlu djelovanjem ureaze brzo prelazi u amonijak, koji biljke lakše usvajaju. Neke biljke usvajaju i amidni oblik dušika (CO(NH)2). Dušik ulazi u sastav mnogih spojeva važnih za životne procese biljaka, kao što su: proteini, nukleinske kiseline, nukleotidi, klorofil i drugi spojevi. Uslijed velike pokretljivosti i sposobnosti premještanja u tlu i biljci treba ga u tlo unositi više puta tijekom vegetacije. U jesen se unose ograničene količine ovisno o tipu tla i količini biljnih ostataka. Obično je to 50-60 kg/ha i on služi za bržu mineralizaciju biljnih ostataka u tlu. Najveći dio dušika se unosi u tlo u vrijeme sjetve kako bi biljke u vrijeme dok je korjenov sustav slabo razvijen bile dobro ishranjene. U prihrani biljaka tijekom vegetacije daje se preostali dio dušika i to u dvije forme, u krutom ili tekućem obliku. Primjenom dušika u više navrata kroz vegetaciju biljaka bitno se smanjuju gubici ispiranjem ili hlapljenjem, jer biljke veći dio usvoje. Dušik utječe na otpornost biljaka na visoke i niske temperature te bolesti. Uslijed nedostatka dušika list biljaka je kraći, uži i blijedozelen zbog manjeg sadržaja klorofila, same biljke brže stare i prinos je smanjen. Biljke obilno ishranjene dušikom imaju intenzivan porast vegetativnih organa i modrozelenu boju lišća. Samo primjenom velikih količina dušika iznad potrebnih, opada prinos biljaka i može doći do ispiranja nitrata te onečišćenja podzemnih voda na laganim i propusnim tlima.

Fosfor (P2O5)
Fosfor utječe na važne životne procese u biljkama, u prometu i skladištenju energije, boljem korištenje vode, u diobi stanica i prenošenju nasljednih osobina, te ulazi u sastav fitina, nukleinskih kiselina, koenzima i drugih spojeva. Fosfor se u tlu, i u mineralnim gnojivima, nalazi u vodotopivom obliku biljkama lako pristupačnom ili u citratnotopivom obliku koji je biljkama teže pristupačan. U startnoj gnojidbi biljaka daje se prednost vodotopivu obliku fosfora. Usvajanje fosfora od strane biljke veće je u najranijim fazama rasta i razvoja, i u vrijeme stvaranja generativnih organa. Pristupačnost fosfora ovisi o pH reakciji u tlu, vlazi i temperaturi tla. U kiselim, hladnim, teškim i zbijenim tlima dolazi do vezanja fosfora u ne topive oblike, pa time nije pristupačan za biljke. Teška kisela tla treba stoga kalcizirati kako bi nastali vodotopivi spojevi fosfora i biljkama bili pristupačni.

Nedostatak fosfora izražen je slabijim rastom biljaka, slabije je razvijen korijenov sustav, cvatnja i zrioba biljaka kasni. Simptomi nedostatka zapažaju se prvo kao tamnozelena boja lišća uz crvenkastu nijansu. Veće količine fosfora ubrzavaju metabolizam, što uzrokuje kraću vegetaciju, prijevremenu cvatnju i starenje biljaka, a samim tim skraćuje se period tvorbe plodova ili nalijevanja zrna.

Kalij (K2O)
Neke biljke sadrže više kalija od ostalih i ubrajaju se u grupu kalijevih biljaka, kao što su špinat, šećerna repa, krumpir, lucerna, duhan, suncokret, heljda. Kalij u biljci ima značajnu ulogu u aktivaciji enzima i regulaciji propusnosti staničnih membrana. Biljke dobro opskrbljene kalijem otporne su na posljedice suše i bolesti.

Uslijed nedostatka kalija usporen je rast biljaka. Prvi simptomi nedostatka zapažaju se na mlađem lišću koji su manji, normalne ili tamnije boje. Na starijem lišću naknadno su vidljive rubne nekroze, list se često savija prema dolje i cijela biljka poprima uvenuo izgled. Do nedostatka kalija dolazi na lakim, pjeskovitim tlima, zatim teškim glinastim tlima s izraženom mogućnošću fiksacije kalija i u tlima sa viškom kalcija i magnezija. Prinosom biljke iznesu velike količine kalija pa je neophodno redovitom gnojidbom PK ili NPK mineralnim gnojivima, ili nekim od kalijevih soli poput kalijevog klorida ili kalijeva sulfata, nadomjestiti ovo hranjivo. Suvišak kalija rijetko se javlja na poljoprivrednim površinama, a moguć je na zaslanjenom tlu.

Sumpor (S)
Veći dio potreba za sumporom biljke podmiruju iz atmosfere i primjenom mineralnih gnojiva od kojih neke sadrže sumpor. Više sumpora zahtjeva povrće (kupus, luk, rajčica, paprika, krastavci, krumpir), te duhan i vinova loza. Sumpor sadrže amino kiseline, zatim proteini i drugi spojevi važni za životne procese biljaka kao što su enzimi i koenzimi.

U uvjetima intenzivne biljne proizvodnje kad je iznošenje sumpora iz tla značajno, te kod nedovoljne primjene organskih ili mineralnih gnojiva koja sadrže sumpor kao primjesu, može se javiti nedostatak ovog hranjiva. Simptomi nedostatka sumpora vidljivi su na najmlađim listovima. Uslijed nedostatka usporen je rast biljaka i dolazi do promjene boje lišća, u žuto-zelenu boju, osobito na mladim listovima.

Kalcij (Ca)
Velika je uloga kalcija u održavanju pH reakcije tla i time indirektno utječe i na raspoloživost drugih hranjiva u tlu. Kalcij u životnim procesima biljaka sudjeluje u građi pektina i fitina, u sintezi oksaloctene kiseline, a kao kalcij - karbonat gradivni je dio staničnih stijenki biljaka. Ima značajnu ulogu u djelovanju fitohormona te na taj način bitno utječe na rast biljaka i pravilnu diobu stanica.

Tla siromašna Ca često imaju nisku vrijednost pH što se ovisno o sorti i vrsti nepovoljno odražava na rast i razvoj biljke. Uslijed nedostatka Ca biljke poprimaju grmolik izgled i zaostaju u porastu. Na najmlađim, a kasnije i na starijim listovima, uočavaju se kloroze i nekroze. Specifični simptomi nedostatka na plodovima javljaju se pri kraju faze sazrijevanja, u obliku pojave „gorkih pjega“, tj. plutastih mrlja na plodovima jabuke i „vršne truleži“ na paprici i rajčici. Primjenom Fertine Ca mogu se uspješno suzbiti ove pojave, ako se lišće prska 1-2 postotnom otopinom više puta počevši od faze formiranja plodova.

Magnezij (Mg)
Magnezij je sastavni element klorofila i važan je u prometu energije i rezervnih tvari, te je aktivator različitih enzima. Simptomi nedostatka magnezija vezani su za razgradnju klorofila i prvo se pojavljuju na starijem lišću u obliku kloroza, a kasnije i na mladim listovima. Klasični simptomi nedostatka magnezija u dikotiledona je blijeđenje prostora između žila koje se naziva i „mramoriranje“, a kod monokotiledona je „linijsko“ blijeđenje. Manjak magnezija je čest na laganim i pjeskovitim tlima.

Izvor: Glasnik Petrokemije d.d

Foto: RGBStock.com