Ulaštene jabuke i priopćenja

Ima li veze (ili sličnosti) dućanska tezga s voćem i obavijest (priopćenje) službe za odnose s javnošću Ministarstva poljoprivrede poljoprivrednim novinarima u vezi održavanja okruglog stola s ministrom Jakovinom?

Na tezgi jednoga lanca crveni delišes iz Italije neodoljivo podsjeća na nekadašnje ulične čistače cipela, kada je sve uglancano, onda još zadnje poliranje plišanom krpicom. Tako i „ubojito“ crvene jabuke sjaje nestvarnim sjajem, a i etiketica na svakoj kao da podsjeća što ti je činiti prije nego zagrizeš. Čini se kao da je više truda potrošeno na šminkanje nego uzgoj.

Tako i pristojna obavijest uljudne službenice nudi mogućnost da se ministra čeka do veljače, a zamjena može i prije, pa neka se novinari izjasne. Demokracija za primjer, nema što. Usput, čudi da ministar (brži od zagrebačkog gradonačelnika) posebice što se tiče raznih otvaranja (i zatvaranja firmi), a k tome gracilne sportske građe (što bi narod rekao, ka gladna godina) ne stigne negdje ugurati jedan okrugli stol - baš na temu komunikacije novinara s vlašću, a o problematici agrara.

U Uzornom vrtlaru i gospodaru iz 1930. godine čitamo da (bivša država) jabuke u drvenim sanducima i rinfuzi izvozi u Austriju, Njemačku, Poljsku, Češku, Italiju, Grčku, a podaci za 1929. Godinu govore o desecima tisuća tona. I tada se navode problemi sa skladištima, prva su u Sloveniji, ali se kao značajna područja proizvodnje nabrajaju i današnja voćarska područja, te stare i dugo držeće sorte. Sav je izvoz u gotovo stoljeće starome članku prikazan i u novcu.
Glede toga, gore spomenute uvozne jabuke danas su po 24, a policu ispod njih domaće (neušminkane) po 12 kunića.

U vezi priopćenja, držim se karizmatične fra Zvjezdana Linića „budimo svi bolji“, pa apeliram i na kolege, iako priopćenja zaista nisu način komunikacije, da budu strpljiviji jer nikada nisu vidljivi svi razlozi zašto nešto ili netko koči uz brdo.

Kako vaš reporter dugo pamti, u „industrijskom“, a ne agrarnom komunizmu, primjerice, podobni ministri ili šefovi kombinata, nakon formalnosti, novinarima su prepuštali stručnjake, koji su struku znali, a goveda, svinje, perad ili biljnu proizvodnju zaista voljeli i u danas nezamislivim količinama proizvodili. Tako su ta druženja na terenu i na tenane i s uzajamnim informiranjem bila korisnija od današnjeg interneta, a o nabrijanim sekretaricama ili raznim inačicama službi zvučna imena, a prazna sadržaja po uzoru na zapad, da se i ne govori.

Budimo dakle svi bolji prema agraru, od samoživih činovnika, površnih novinara, do seljaka koji ne rade u duhu dobra gospodarenja, jer proizvodnja hrane je preduvjet opstanka jednog naroda. A usporedba? Koristila nam je samo kao podsjetnik na to za što smo utukli gotovo jedno cijelo stoljeće, tijekom kojega su sateliti naprednih svjetskih gospodara snimili koliko nam šuma fali, a koliko je obradiva tla podivljalo. Što će jadan ministar i njegove agencije ako budu morali živjeti još stotinjak godina da štogod stignu riješiti.

Autor: Rajko Polić