Prekupci određuju cijene poljoprivrednih proizvoda

Najskuplje voće i povrće te mliječni proizvodi prodaju se u Vukovaru, a najjeftiniji u Zagrebu, pokazala je inspekcija Večernjakovih novinara provedena na hrvatskim tržnicama. S najskupljim šljivama, kruškama, mandarinkama, grožđem, bananama, salatom, paprikom, krumpirom... Vukovar se, naime, teško može mjeriti s cijenama na središnjoj zagrebačkoj tržnici Dolcu, ali i s osječkom, riječkom, karlovačkom ili koprivničkom tržnicom.

No u nedostatku brojnih trgovačkih centara, ali i skladišnih prostora koji bi robu mogli “pojeftiniti”, kupci nemaju puno izbora. Litru domaćeg vrhnja kod “kumica” u jednom od najskupljih hrvatskih gradova plaćaju tako čak 50 naspram 10 do 18 kuna, koliko stoji na karlovačkoj tržnici. Kilogram češnjaka tu se pak penje na vrtoglavih 50 do čak 70 kuna, dok se u Karlovcu, primjerice, trži za samo 15 ili za 25 kuna u Koprivnici.

Kinezi nas uništili

Zoran Kovač, proizvođač povrća i predsjednik odbora za povrćarstvo Hrvatske poljoprivredne komore, kaže kako su Kinezi jeftinim izvozom uništili hrvatsku proizvodnju češnjaka, a sad, naravno, ni njihov nije jeftin. U Hrvatskoj se on proizvodi na samo nekoliko mjesta u Dalmaciji pa ga 90 posto, tvrdi, ne stigne ni do Zagreba, kojemu gravitira većina proizvedene robe u nas, a kamoli do Vukovara.

Cijena od 70 kuna na vukovarskoj tržnici stoga bi, tvrdi on, bila i opravdana za domaći češnjak, u što čisto sumnja, makar trgovac tvrdio da je domaći. Ali to je gotovo nemoguće dokazati. Hrvatska uopće nema upisnik proizvođača voća i povrća - kako bi se znalo koliko se čega posadi ili posije i na kraju ubere - nego trgovaca, u koje ubraja i ozbiljne proizvođače i prave trgovce koji nikada nijedan komad voća ili povrća nisu proizveli.

S Agronetom ili ARKOD-om, koji smo uveli zbog EU, točno se zna što se na kojoj parceli zemlje proizvodi u kojem trenutku, no državni birokratski aparat ništa ne poduzima. Dapače, TISUP (Tržišno informacijski sustav u poljoprivredi) resornog Ministarstva poljoprivrede cijene skuplja od prekupaca i nakupaca na veletržnicama, koji nisu ni u sustavu PDV-a, umjesto od proizvođača, pa se cijene voća i povrća u Hrvatskoj temelje na račun šverca i slobodne pogodbe zbog kojih cijene variraju i 2 kune u danu, optužuje Kovač. A slično je, tvrdi, i na tržnicama gdje “mali” proizvođači cijelu godinu nude 10-15 artikala. Više od polovice te robe koju prodaju je tuđe, dok većina tobožnjih proizvođača i 40 godina žive, primjerice, u Zagrebu. Da bi ispunjavali uvjete za prodaju na tržnici, dovoljna im je obrtnica, upisnik u registar poljoprivrednika i 300 kvadrata zemlje na kojoj može rasti i ambrozija. I nitko ih ne provjerava jer se kontroliraju samo ozbiljni proizvođači koji 2 tone rajčica neće prodavati na placu.

- Cijene su nelogične i nerealne. Trebale bi biti puno niže - tvrdi Kovač, ističući kako proizvođači brokulu prodaju za 6 kuna plus PDV, a na tržnici je čak 20 kuna. To znači da nakupci i prekupci tu i ostalu robu prodaju po cijeni i 150% višoj od one po kojoj su je kupili. Tako na robi zarađuju najmanje 1000 kuna po danu, oko 300.000 na godinu a da nisu ni orali ni kopali, a proizvođači će na toliku zaradu platiti 120.000 kuna proreza na dobit, tvrdi Kovač. Cijene u Vukovaru tako nisu ništa drugo nego cijene robe koja je dotamo prošla nekoliko ruku od zagrebačke veletržnice jer proizvodnje povrća i voća tamo gotovo i nema.

Lanci ruše cijene

Tamo gdje je velika ponuda i potražnja, kao u Zagrebu gdje završava 90 posto proizvedenog voća i povrća - a dominiraju i veliki trgovački lanci koji nerijetko uvozom ruše cijene domaće proizvodnje - roba je pak najjeftinija. U Zagrebu su tako najjeftinije šljive, kruške, mandarinke, grožđe, rajčice, paprike, sir, jaja..., ali i najskuplja salata, mrkva ili mahune. Promatrana ‘voćna’ košarica u metropoli je upola jeftinija nego u Vukovaru, dok je ‘povrtna’ najjeftinija u Rijeci i Osijeku. Za svježi sir najviše treba izdvojiti u Splitu, čak 45 kuna, a za jaja prve klase najviše u Varaždinu i Koprivnici - 1,30 kuna za komad. (Surađivali: ih, rp, sv, eč, ib, iv, bb, jg, zm, mb)

Uvezli smo 4190 tona lubenica, a naši su ih proizvođači bacali

Iako pokrivamo tek oko 50% domaćih potreba za voćem i povrćem, događa se da u špici sezone, kad je na Jadranu i pola milijuna više ‘stanovnika’, domaći proizvođači ne mogu prodati svoje proizvode. Razlog tomu nerijetko je i dampinški uvoz trgovačkih lanaca, a on će dodatno skočiti i zbog suše.

Ukupan uvoz voća u RH u prvih šest mjeseci 2011. iznosio je 77.254 tone, odnosno 79,98 mil. dolara. U izvozu je pak završilo samo 8646 tona voća u vrijednosti 7,25 mil. dolara. Pritom uopće nije problem 22.942 tone banana plaćenih 21,7 mil. dolara, koje i ne možemo proizvoditi u RH.

Sve drugo mogli bismo proizvoditi i za izvoz, a uvezli smo 2545 tona krušaka za 3,3 mil. dolara, 2909 tona jagoda, malina i kupina za 4,19 mil. dolara. Dok su ih naši proizvođači bacali, uvezli smo i 4190 tona lubenica za dva milijuna dolara.

Prodavači na tržnicama moraju konkurirati trgovačkim centrima

Velika ponuda voća i povrća utječe na cijene i više od potražnje, kaže predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever, ističući kako se velikoj ponudi trgovačkih lanaca prodavači na tržnicama moraju suprotstavljati nižim cijenama.

- Zagreb ima tu sreću. Ipak, cijeli niz drugih, viših cijena, kao što je stanovanje, prilično izjednačavaju troškove potrošačke košarice Zagreba i drugih gradova, u kojima hrana čini oko 40%, čak i uz činjenicu da je i prosječna plaća u metropoli za oko 1000 kuna viša nego drugdje u Hrvatskoj. Vukovar, u kojemu je prosječna plaća solidno niža nego u Istri, uz Pulu je najskuplji za život. Pitanje je i iz koje ruke hrana dolazi u gospodarski uništen Vukovar. Bojim se da su prsti mnogima solidno masni, osim proizvođaču i krajnjem kupcu - kaže Sever.

Autor: Jolanda Rak Šajn